Kako prepoznati ADHD?

kako-prepoznati-adhd

ADHD je termin koji je danas sve više prisutan, kojeg se sve više roditelja pribojava. Je li to nešto što će obilježiti moje dijete do kraja života, hoće li moći „normalno“ funkcionirati, hoće li biti jednako uspješno kao i vršnjaci, što to zapravo znači za njega i za nas kao roditelje? To su neka od najčešćih pitanja koja si roditelji postavljaju kada počinju primjećivati da im je dijete „drugačije“.

A kako to izgleda „drugačije“ dijete? ADHD je kod većine djece uočljiv, ali to je primarno nešto što se događa „unutra“. Nešto što potiče dijete na neka netipična ponašanja, što ga ometa u funkcioniranju i sprečava da pokaže svoj puni potencijal. Razlikujemo tri tipa ADHD-a:

  1. predominantno nepažljiv
  2. predominantno hiperaktivno – impulzivni tip
  3. kombinirani tip

Kako se svako dijete razlikuje po svojem ponašanju, tako su i ponašanja svakog djeteta s ADHD-om različita i ovise o stupnju izraženosti poteškoća. Ipak, neka su univerzalna i gotovo svako dijete koje ima poteškoća sa pažnjom i hiperaktivnosti ih u određenom stupnju pokazuje. Promatranjem djetetovog ponašanja i odgovorima na nekoliko ključnih pitanja moguće je odrediti u kojoj je mjeri (i je li uopće) ADHD prisutan te kako se manifestira.

Simptomi ADHD-a

Ako se na određen broj pitanja u nastavku teksta može dati pozitivan odgovor postoji mogućnost postojanja ADHD-a kod djeteta.

Nepažnja – 6 od 9 simptoma mora biti prisutno barem 6 mjeseci

  1. Ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara u školskom uratku ili drugim aktivnostima.
  2. Često ima teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaće ili u igri.
  3. Često se čini da ne sluša i kada mu se direktno obraća:
  4. Često ne prati upute i ne dovršava školsku zadaću, kućne poslove ili dužnosti (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa).
  5. Često ima teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti.
  6. Često izbjegava, ne voli ili odbija zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak).
  7. Često gubi stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.).
  8. Često ga ometaju vanjski podražaji.
  9. Često zaboravlja dnevne aktivnosti.

Hiperaktivnost – 5 od 6 mora biti prisutno barem 6 mjeseci

  1. Često trese rukama i nogama ili se vrpolji na stolici.
  2. Ustaje sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu.
  3. Često pretjerano trči ili se penje u situacijama u kojima je to neprikladno (kod odraslih i adolescenata može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira).
  4. Često ima teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti.
  5. Često je „u pogonu” ili kao da ga „pokreće motor”.
  6. Često pretjerano priča.

Impulzivnost – 1 od 3 mora biti prisutan barem 6 mjeseci

  1. Često „istrčava” s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje.
  2. Često ima poteškoća s čekanjem reda.
  3. Često prekida ili ometa druge (npr. upadaju u razgovor ili igru).

Da bi se nedvojbeno potvrdilo postojanje ADHD-a treba biti zadovoljen uvjet da su se spomenuti simptomi pojavili prije 12. godine te da se javljaju u dvije ili više sredina. I na kraju, mora postojati jasan dokaz da uočeni simptomi zaista ometaju ili smanjuju kvalitetu socijalnog ili akademskog funkcioniranja.

Podjela ADHD-a s obzirom na socijalno ponašanje

Osim što postoji tri tipa ADHD-a obzirom na izraženost simptoma pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti, postoji još i podjela s obzirom na njihovo socijalno ponašanje:

  • agresivan/asertivan
  • aktivan/nespretan
  • nesklon/izbjegavajući.

Agresivni/asertivni tip ADHD-a se vrlo često suprotstavlja roditeljima ili ometa vršnjake, skloniji su stvari „raditi po svome” nego onako kako se od njih traži ili kako zahtjeva situacija. Ako nešto žele uzet će to bez obzira na kontekst ili posljedice, najvažnije su im trenutne potrebe pa prema tome usmjeravaju svu svoju energiju na njihovo zadovoljavanje i nestrpljivi su. Često su u sukobu sa drugima oko sebe i krše socijalne norme i skloni su drugima pripisivati neprijateljske motive.

Aktivan/nespretan tip ometa aktivnosti koje su u tijeku i sprečava druge u postizanju njihovih ciljeva. Neosjetljivi su na suptilne socijalne znakove i nemaju puno metoda za priključivanje grupi vršnjaka. Upadaju u igru i pokušavaju preusmjeriti pažnju minimalno se obazirući na želje i ponašanja drugih.

Nesklon/izbjegavajući tip više voli biti promatrač nego sudionik neke aktivnosti. Kod njih se učestalije razvija socijalna anksioznost, sramežljivost i povučenost, a vršnjaci ih prije zapostavljaju nego što ih odbijaju.

Vjerojatno kada pročitamo ove opise simptoma i tipova, većina nas će pronaći svoje dijete (ili čak sebe). No, to svakako nije nužno razlog za zabrinutost. Naime većina djece iskazuje ovakva ponašanja što se i pripisuje nekom tipičnom dječjem ponašanju. Pitanje je kada to prestaje biti ponašanje koje se ponekad javlja i sa većim vremenskim odmakom, a kada je to svakodnevno i za njega uobičajeno ponašanje te u kolikoj mjeri ga to ometa da normalno funkcionira.

Kako se ponaša dijete s ADHD-om

Činjenica je da je ADHD vrlo učestao i prevalencija se kreće oko 3-5%. Učestaliji je kod dječaka nego kod djevojčica, ali se isto tako očituje na različite načine. Kod dječaka je više prisutan motorni nemir,  njihova hiperaktivnost je odraz nemogućnosti da mirno sjede ili da se ponašaju kao da ih pokreće motor. Kod djevojčica je ta hiperaktivnost više izražena u govoru, u smislu da puno više pričaju, vrlo često skaču sa teme na temu. Uvijek imaju puno pitanja na koja je vrlo često teško dati odgovore i previše se interesiraju za različite teme.

Ono što je zajedničko oba spola i dominira njihovim ponašanjem je često lutanje misli i sanjarenje. Vrlo često ćete ih zateći kako ne slušaju što se oko njih događa i djeluju kao da su u „svom svijetu“ do kojeg je teško doprijeti pa čak i ako ih se naglo prene. To se može dogoditi za vrijeme nastave, u toku pisanja zadaće ili učenja, ali i ako im objašnjavate neku situaciju, pa čak i dok gledaju televiziju ili igraju igru. Kao da im se mozak jednostavno „isključi“ i prestaju dolaziti bilo kakve informacije (to u neku ruku i jest istina, ali o tome u sljedećim tekstovima).

Kod djece sa ADHD-om se često čini da se ni za što ne mogu uhvatiti, da im ništa nije dovoljno zanimljivo da im zadrži pažnju i da se mogu u potpunosti uključiti. No, istina nije baš takva. Dijete sa ADHD-om ima vrlo širok raspon interesa i mnogo stvari ga zanima i želi ih otkriti. I upravo to i jest dio njihova uobičajenog funkcioniranja. No, kada pronađu nešto što ih zaista interesira i što im može potpuno okupirati pažnju, kod njih je izražen hiperfokus koji se kod drugih teško može razlučiti. Oni postaju potpuno okupirani temom i u tome pronalaze zadovoljenje svojih potreba.

Bitno je da prepoznate što se s vašim djetetom zbiva i kako ono funkcionira. Ako imate neke sumnje, prođite kroz gore navedenu simptomatologiju i pitajte se koliko često vaše dijete iskazuje takva ponašanja. Ako pronađete da se većina tih ponašanja javljaju vrlo često razgovarajte s nekim od stručnjaka u ovom području (psihologa, defektologa, logopeda, psihijatra) koji vam mogu dati savjet koji sve tretmani postoje i na koji način možete pomoći svome djetetu.

Život s ADHD-om

Ono što treba imati na umu je da ADHD nije dijagnoza sa kojom se ne može živjeti, da dijete neće moći biti uspješno, da neće moći voditi normalan život. S druge strane dijagnoza se ne treba bojati i bježati od njih. Pravilna evaluacija i obrada može pomoći da dijete dobije potrebni tretman i pomoć kako u školi tako i u socijalnim situacijama.

Na taj način se osigurava pravilan razvoj i poticajna okolina koja će olakšati da iskaže svoj puni potencijal i ostvari predodređeni uspjeh. Potičite svoje dijete na različite interese i koliko god ih oni našli i koliko god različiti bili, podržavajte ih. Mozak ADHD-ovca treba stalnu stimulaciju i upravo iz tog razloga isprobavaju različite stvari, a kada pronađu ono što ih najviše zanima iznenadit ćete se što mogu s time učiniti.

Josipa Bosak, mag.psych.

PODIJELI OBJAVU: