Emocionalna samoregulacija

emocionalna samoregulacija

Svaki dan od nas se zahtijeva prilagodba okolini i kontrola vlastitih unutarnjih stanja kako bismo adekvatno funkcionirali u društvu. Uzmimo svakodnevni primjer, dijete se ujutro budi za školu i mora se prilagoditi zahtjevima školske okoline – održavati pažnju, slušati, mirno sjediti, ne pričati i izvršavati zadane zadatke. Nakon škole dijete dolazi kući, gdje mora svoj živčani sustav prilagoditi drugim zahtjevima, poput pisanja zadaće, obavljanje kućanskih zadataka ili odlaska na izvanškolsku aktivnost. Zatim dolazi večer, tada dijete mora svoj živčani sustav prilagoditi za spavanje.

Upravo ova konstantna prilagodba okolini, mijenjanje potreba i zahtjeva, od živčanog sustava zahtijeva kompleksno procesiranje u mozgu. Sposobnost upravljanja i kontrole nad vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima u svakodnevnim i stresnim situacijama omogućava nam funkcioniranje na adaptivan, fleksibilan i društveno prihvatljiv način. Riječ je o samoregulaciji, odnosno našoj sposobnosti da održimo razinu uzbuđenja na optimalnoj razini. Prikladna samoregulacija predstavlja osnovu za socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj djeteta.

Samoregulacija i ostali čimbenici

Važan utjecaj na razvoj emocionalne regulacije zasigurno ima naslijeđena biološka struktura, odnosno temperament. Temperament se odnosi na urođene tendencije djeteta prema doživljavanju i izražavanju nekih vrsta emocija. Dimenzija temperamenta koja se odnosi na samokontrolu, posebno je relevantna za dječju emocionalnu regulaciju. Samokontrola omogućava osobi potiskivanje želja i ponašanja koje su vođena impulzivnim reagiranjem te uključuje kontroliranje, reguliranje ponašanja ili pažnje pojedinca u određenim situacijama. Samokontrola ima vrlo važnu ulogu u reguliranju negativnih emocija. Djeca koja imaju slabiju samokontrolu mogu imati nižu sposobnost emocionalne regulacije, što ih može činiti ranjivijim za razvoj raznih problema u prilagodbi (Murris i Ollendick, 2005). Pored osobnih karakteristika djeteta, samoregulacija je određena i emocionalnom klimom u obitelji koja se očituje u roditeljskom ponašanju prema djetetu i odnosima među članovima uže obitelji. Općenito, na djetetovu emocionalnu prilagodbu nepovoljno utječu i roditeljski sukobi jer se raspoloženja i ponašanja iz bračnog odnosa prenose i na odnos roditelja i djeteta (Parke, 2004).

Savladavanje samoregulacije

Učenje samoregulacije je proces koji omogućava djetetu upravljanje emocijama i ponašanjem kako bi postiglo ciljeve, komuniciralo prosocijalno s drugima i bilo uključeno u neovisno učenje (Pinjatela, 2012). Samoregulacija uključuje razne faktore poput inhibicije prvog odgovora, odupiranje od nevažnih podražaja te ustrajanje u zadacima čak i kada ne uživamo u njima. Pojedinci koji su savladali samoregulaciju razmisle prije nego što djeluju, neće dopustiti da ih preplave neugodne emocije i djeluju promišljeno, a ne impulzivno. Ovi pojedinci dobro razumiju i prate svoje emocionalne reakcije i one im služe kao vodilje za djelovanje i za djelotvorno postupanje u socijalnim odnosima. Emocionalna regulacija omogućava osobi uskladiti izražavanje vlastitih emocija sa zahtjevima okoline, zaštititi se od neugodnih emocija, obuzdati ih i usmjeriti tako da ne ometaju njezino funkcioniranje i zasigurno predstavlja važnu komponentu uspješne emocionalne prilagodbe djece.

Poteškoće regulacije emocija kod djeteta se očituju kao gubitak kontrole, odnosno nemogućnost kontroliranja misli, emocija i ponašanja. Kod slabije samoregulacije, emocionalne reakcije su burne, poput vikanja, udaranja, jakog plača i agresije. Agresija može biti usmjerena prema stvarima, vršnjacima ili samom sebi. Stoga važan dio djetetova razvoja uključuje učenje kako upravljati emocijama na prikladne načine (Eisenberg i Morris, 2002). Teškoće u razvoju samoregulacijskih vještina utječu na socioemocionalni razvoj djece i poteškoće mentalnog zdravlja (Low, 2004). Nadalje, teškoće u regulaciji emocija mogu dovesti do osjećaja nemoći nad svojim ponašanjem i dijete će teže ostvariti adekvatne socijalne interakcije radi neprikladnih i ponekad burnih emocionalnih reakcija. Osim što regulacija emocija ima važnu ulogu u procesu socijalizacije, ako dijete nije savladalo reguliranje svojih emocija to će negativno utjecati na njegovu interakciju s okolinom i usvajanje socijalnih normi i pravila ponašanja.

Samoregulacija i neurofeedback

Jedna od metoda kojom se može postići napredak u smanjenju impulzivnosti i poboljšanju samoregulacije je neurofeedback. Neurofeedback predstavlja metodu, koja sama po sebi zahtjeva od pojedinca samoregulaciju. Na treningu pojedinac uči upravljati svojom moždanom aktivnošću, što zahtjeva od njega usmjerenu pažnju, fokus i samokontrolu. Da bi pojedinac bio uspješan u treningu mora biti opušten, smanjiti napetost i regulirati svoju pobuđenost. Dok uče kako upravljati moždanim valovima, stječu prijeko potrebnu kontrolu nad svojim emocijama i ponašanjem i dobivaju osjećaj uspješnosti i zadovoljstva za dobru regulaciju. Time se pokreće pozitivan krug samoregulacije, kojem je rezultat ugoda i povećano samopouzdanje. S obzirom da dijete konačno dobiva kontrolu nad svojim reakcijama i time dobiva pozitivnu povratnu informaciju od okoline smanjuje anksioznost i mentalnu napetost u situacijama koje su za njega stresne. Neurofeedback-treningom moguće je potaknuti proces poboljšanja samoregulacije i, uz ispravno i dosljedno vodstvo od strane roditelja i učitelja, dijete može bolje naučiti ovladavati svojim ponašanjima i emocijama.

Sara Dugić, mag.psych.

Literatura:
  1. Low CM. Self-regulation in children with and without developmental delays: Roles of cognition, temperament and parenting, PsycINFO Dissertation Abstracts International: Section B: The Sciences and Engineering. 2004;64:6333.
  2. McCabe LA, Cunnington M, Brooks-Gunn J. The development of self-regulation in young children: Individual characteristics and environmental contexts. U: Baumeister RF, Vohs KD, eds. Handbook of Self-Regulation: Research, Theory, and Applications. 1st ed. New York: Guilford Publications, Inc.; 2004:340-56.
  3. Murris, P. i Ollendick, T.H. (2005). The role of temperament in etiology of child psychopathology. Clinical Child and Family Psychology Review, 8(4), 271-289.
  4. Parke, R.D. (2004). Development in the family. Annual Review of Psychology, 55, 365-399.
  5. Pinjatela, R. (2012). Samoregulacija u ranom djetinjstvu. Pediatr Croat 56, 237-242.
  6. Yap, M.B.H., Allen, N.B. i Sheeber, L. (2007). Using an emotion regulation framework to understand the role of temeperament and family processes in risk for adolescent depressive disorders. Clinical Child and Family Psychology, 10(2), 180-196.
PODIJELI OBJAVU: