U današnjem je svijetu poželjno izgledati “dobro”. Zahtjevi suvremene mode diktiraju nezdravo mršavi ideal ljepote, a lifestyle časopisi nude brojne recepte za što vitkiju liniju. Sve je to rezultiralo da idealna slika tijela postaje sve udaljenija od realnosti. Prema istraživanjima provedenima u SAD-u šezdesetih godina, manekenke su bile 8% lakše od prosjeka, a već u osamdesetima postale su 23% lakše od prosjeka, sa stalnom tendencijom smanjenja tjelesne mase. Svemu tome ne pomaže ni činjenica da živimo u vremenu Instagrama, kada je naglasak na objavljivanju uljepšanih, obrađenih fotografija, što negativno utječe na percepciju vlastitog izgleda. Zanimljivi su i rezultati istraživanja provedenog na otoku Fiji, gdje se ispitivala prevalencija pretilosti te slika o tijelu kod žena u vremenu brzog tehnološkog napretka i povećanog medijskog utjecaja. Utjecajem medija, na Pacifiku je došlo i do promjene u percepciji idealnog tjelesnog izgleda. U usporedbi s ranijom preferencijom većeg i oblijeg tijela, nakon nekoliko godina izlaganja televiziji zabilježen je pomak prema preferenciji za manje veličine tijela.
Što kad želja za “savršenim” izgledom krene ozbiljno utjecati na kvalitetu života, zdravlje i dobrobit pojedinca? Ako smo pretjerano zabrinuti i usmjereni na kontrolu oblika i težine tijela te se hranimo neprimjereno i neredovito? Tada govorimo o simptomatologiji poremećaja hranjenja, što će biti naša današnja tema. Tri su osnovna i najčešće spominjana oblika poremećaja hranjenja: anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje. Svima od njih je zajednička isprepletenost stavova o tjelesnoj težini i kontroli hranjenja s osobnim problemima kao što su nisko samopoštovanje i loša emocionalna kontrola. Najčešće se vežu uz adolescenciju kao životno doba obilježeno raznim emocionalnim promjenama, ali i zaokupljenosti uslijed promjena u tjelesnom izgledu. Kao posebno rizične skupine adolescenata smatraju se djevojčice koje rano sazrijevaju jer se promjenom u tjelesnom izgledu udaljavaju od percipiranog idealnog ženskog izgleda (mršavost). Generalno se smatra kako poremećaji prehrane imaju podlogu u kombinaciji faktora, uključujući biološke, psihološke i okolinske faktore.
U nastavku ćemo kratko prikazati dva najčešća (i najpoznatija) poremećaja hranjenja, anoreksiju i bulimiju, s naglaskom na njihovu biološku podlogu. Također, opisat ćemo neka istraživanja koja su provedena na ovom području te ukazati kako neurofeedback može koristiti pri oporavku od poremećaja hranjenja.
Anoreksija nervoza
Prva i najuočljivija karakteristika anoreksije jest pretjerana mršavost i “ispijen” izgled. Prisutno je ograničenje unosa energije u odnosu na zahtjeve, što dovodi do značajno niske tjelesne težine. Kod osobe prevladavaju značajan strah od porasta tjelesne težine te ustrajni postupci kojima se otežava njezino povećanje, čak i uz značajno nisku tjelesnu težinu. Također, osoba ima smetnje u doživljavanju vlastite tjelesne težine, iznimno se procjenjuje na temelju vlastitog tjelesnog izgleda te ne može shvatiti ozbiljnost niske tjelesne težine.
Jednu od ključnih uloga u regulaciji raspoloženja i apetita ima neurotransmiter serotonin. Nekoliko je istraživanja pokazalo da su promjene u razini serotonina povezane s anksioznosti, perfekcionizmom i opsesivnim ponašanjem nakon oporavka od anoreksije. S anoreksijom u paru se često pojavljuje i depresija, što je potvrdilo i istraživanje koje nam govori da čak 91% žena koje boluju od anoreksije boluje i od depresivnog poremećaja.
Bulimija nervoza
Bulimija je poremećaj hranjenja karakteriziran brzim konzumiranjem izuzetno velike količine hrane u vrlo kratkom razdoblju te izazivanjem povraćanja i/ili upotrebom sredstava za pražnjenje crijeva. Za vrijeme epizoda prejedanja, osoba ima osjećaj gubitka kontrole nad jedenjem. Tomu slijede ponavljajući neprikladni kompenzacijski postupci s ciljem sprečavanja povećanja tjelesne težine, a obuhvaćaju povraćanje, zloupotrebu laksativa, diuretika i sl. Kao i kod anoreksije, kod bulimije je karakteristična samoprocjena pod utjecajem oblika vlastitog tijela i tjelesne težine. Vjeruje se da je za nastanak bulimije odgovorna interakcija nekoliko faktora, a precizan uzrok nije poznat. Od bioloških je čimbenika uočljiva genetska predispozicija pa tako u obitelji osoba koje pate od bulimije ima više depresivnih poremećaja i poremećaja hranjenja. Kod pacijenata koji pate od bulimije često je istraživana abnormalna aktivnost hipotalamusa te neravnoteža neurotransmitera poput serotonina i noradrenalina. Neka su istraživanja pokazala da se u hipotalamusu osoba koje pate od bulimije ne može izazvati osjećaj sitosti, što znači da i nakon ogromnih količina hrane i dalje osjećaju glad.
Istraživanja poremećaja hranjenja
Istraživanje neurobioloških osnova poremećaja hranjenja pomaže nam razumjeti uzrok iskrivljene percepcije prema hrani kod osoba s poremećajem hranjenja. Istraživanje provedeno na subkliničkom uzorku žena pokazalo je kako neurofeedback pozitivno utječe na regulaciju brze beta aktivnosti koja se vezuje uz anksioznost te mentalnu napetost, kao i na poboljšanu svijest o vlastitim tjelesnim stanjima. Studija provedena na nekliničkom uzorku pokazala je da se alpha/theta treningom (kojeg radimo i u našoj Umo igraonici) može značajno smanjiti žudnja za hranom, što je važno kod osoba koje teško ograničavaju prekomjeran unos hrane. Da se naslutiti kako neurofeedback sadrži važan mehanizam u borbi protiv poremećaja hranjenja te se zaista može razmotriti kao dopuna tradicionalnoj terapiji.
S biološkog aspekta gledano, poremećaji hranjenja tretiraju se kao stanja uzrokovana disregulacijom središnjeg živčanog sustava koja varira od osobe do osobe, stoga je iznimno važan individualan pristup prema svakom klijentu. Neki autori navode da su poremećaji hranjenja povezani s nedostatkom svjesnosti o vlastitom tijelu, opsesivnim mislima te kompulzivnim ponašanjem. Neurofeedback treningom na zabavan način učimo mozak proizvesti optimalne obrasce moždanih valova. To radimo tako da igranjem video-igrice nagrađujemo točno određene moždane valove i na taj način ih učimo mijenjati. Prikazivanjem povratne informacije o regulaciji vlastite moždane aktivnosti klijentu se daje pozitivno potkrepljenje te pruža osjećaj samoefikasnosti i kontrole. Ovo je vrlo važno kod poremećaja hranjenja, gdje pacijenti često nevoljko prihvaćaju raditi na promjeni obrazaca ishrane jer osjećaju kako je unos hrane jedino što mogu kontrolirati. Individualiziranim pristupom posvećujemo se svakom klijentu za kojeg određujemo poseban protokol. Uz pomoć neurofeedbacka moguće je “kontrolirati” vlastite moždane valove na putu prema zdravijem i kvalitetnijem životu. Važno je napomenuti da se u takvim slučajevima neurofeedback koristi kao dopuna standardnoj terapiji.
Iako još uvijek čekamo veći broj istraživanja koja dodatno potvrđuju izravnu povezanost neurofeedbacka s poremećajima hranjenja, odavno je poznato kako on pozitivno utječe na veću svjesnost u budnom stanju, kao i na smanjenje depresivnosti i anksioznosti, faktora koji se najčešće pojavljuju s poremećajima hranjenja.
Svake godine krajem veljače obilježavamo Svjetski tjedan skretanja pažnje na poremećaje hranjenja. Ako primijetite simptome poremećaja hranjenja kod sebe ili osoba u svojoj okolini, ne ustručavajte se potražiti pomoć psihoterapeuta ili psihologa. Zaista, uvijek postoji netko tko će spremno saslušati naše nedoumice. I svakako iskoristite ovaj period da u svakoj sljedećoj situaciji sumnje prema sebi zastanete i promislite: ljepota je u oku promatrača – neograničena veličinom koju nosimo.
Sanja Bulog, mag.psych
Literatura:
- American Psychiatric Association (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (Peto izdanje). Arlington: American Psychiatric Publishing.
- Bartholdy, S., Musiat, P., Campbell, I.C., Schmidt, U. (2013). The Potential of Neurofeedback in the Treatment of Eating Disorders: A Review of the Literature. Wiley Online Library.
- Begić, D. (2011). Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada
- Bulog, S. (2016). Povezanost odstupajućih navika hranjenja, percepcije roditelja i tjelesnog srama. Diplomski rad. Osijek: Filozofski fakultet.
- Imperatori, C. i sur. ( 2016.) Coping food craving with neurofeedback. Evaluation of the usefulness of alpha/theta training in a non-clinical sample. International Journal of Psychophysiology (112), 89-97.
- Pichika, R. Buchsbaum, M.S, Bailer, U., Hoh, C., Decastro, A., Buchsbaum, B.R., Kaye, W. (2012). Serotonin transporter binding after recovery from bulimia nervosa. International Journal of Eating Disorders, 45(3), 345-352.
- Schmidt, J.S. (2016). Neurofeedback as a psychophysiological treatment for disinhibited eating – An analysis of efficacy and mechanisms. Faculty of Human and Social Sciences, University of Wuppertal, Germany.
- Strober M. i Katz, J.L (1987). Do eating disorders and affective disorders share a common etiology? A dissenting opinion. International Journal of Eating Disorders, 6, 171–180
- Beneath the Surface: The Neurobiology of Eating Disorders, preuzeto s: https://www.eatingdisorderhope.com/blog/beneath-neurobiology-eating-disorders, 30.1.2019.
- Can Neurofeedback help with Eating Disorders ? Preuzeto s http://www.braintrainuk.com/eating-disorders, 29.1.2019.
- Neurofeedback: treatment for eating disorders and other addictions, preuzeto s: http://www.hullinstitute.com/NeurofeedbackEDA.aspx, 29.1.2019.
