Što je emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje?
Zlostavljanje djece čest je problem diljem svijeta, a njegove fizičke, psihičke i socijalne posljedice osjećaju zlostavljana djeca, njihove obitelji i zajednice u kojima žive (Odhayani i sur., 2013). Postoji više vrsta zlostavljanja: fizičko, emocionalno, seksualno…, a svaka od njih dokazano šteti dječjem razvoju. Zlostavljano dijete obično je žrtva više vrsti zlostavljanja.
Emocionalno zlostavljanje je ignoriranje i suzbijanje djetetovih emocionalnih reakcija te posramljivanje i bilo kakvo ponižavajuće ponašanje prema djetetu (Sram te bilo!, Zločesta si!). Može biti verbalno i onda uključuje nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje ili uspoređivanje s bratom/sestrom ili prijateljima (Vidiš kako je Marko to lijepo napravio, a ti ne možeš.). Može biti i neverbalno te onda uključuje nepriznavanje djetetovih potreba, ignoriranje djeteta koje plače jer treba pomoć, te tretiranje djeteta kao zločestog ili nekoga tko nije vrijedan ljubavi. Tu spadaju i namjerno izazivanje osjećaja krivnje ili straha; nagovaranje djece na neprimjereno ponašanje; uništavanje stvari koje su im važne; dovođenje djece u štetne situacije, npr. svjedočenje obiteljskom nasilju.
Emocionalno zanemarivanje je uskraćivanje osnovnih emocionalnih potreba poput pružanja utjehe ili sudjelovanja u djetetovu društvenom životu te stavljanje prevelikih očekivanja pred dijete, koja ono ne može ispuniti jer nije dovoljno zrelo ili jer takve situacije nisu sigurne za njega. Neki znanstvenici ovdje ubrajaju i izlaganje različitim oblicima disfunkcionalnih kućanstava, poput života s roditeljima koji pate od ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja (Teicher i sur., 2016).
Da bi se ustanovilo zlostavljanje, takvo tretiranje djeteta mora dominirati, tj. biti učestalo i dugotrajno te narušavati djetetov socio-emocionalni razvoj. Većina roditelja želi najbolje za svoju djecu te čine ono što je u njihovoj moći kako bi im to i omogućila. Unatoč dobronamjernosti i trudu, ne postoje savršeni roditelji te svi ponekad radimo greške. Dio razloga tomu leži u neznanju, stoga je potrebno raditi na vlastitim roditeljskim kompetencijama; informirati se, educirati te po potrebi tražiti pomoć.
Utjecaj emocionalnog zlostavljanja na mozak i moguće posljedice
Razvojem mozga upravljaju geni, ali ga oblikuju iskustva, poglavito ona koja se dogode za vrijeme ranog osjetljivog ili kritičnih razdoblja. Dojenaštvo je kritičan period u dječjem razvoju. U tom periodu veličina mozga jednaka je četvrtini veličine mozga odraslog čovjeka. Mozak je tada jedan od najnerazvijenijih organa te vrlo podložan pozitivnim i negativnim učincima iz okoline. Istraživanja su pokazala kako kvaliteta odnosa između skrbnika i dojenčeta utječe na dječje mentalno i fizičko zdravlje, posebice na kapacitet za interakciju s drugima te razvoj neuralnih puteva za jezik i govor, kao i na više kognitivne funkcije.
Zlostavljanje i zanemarivanje jedni su od iskustava s najvećim posljedicama te utječu na razvoj dječjeg mozga. Visoka razina kortizola, koja je posljedica izloženosti stresu za vrijeme zlostavljanja, povezana je s uništavanjem moždanih stanica i narušavanjem veza unutar mozga. Promjene na mozgu ovise o vrsti zlostavljanja i dobi žrtve.
Provedeno je više od 180 istraživanja koja pokazuju povezanost između emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu i izmjenama strukture, funkcija i povezanosti mozga ili strukture živčanog sustava. Ove promjene pronađene su u različitim laboratorijima i kod mnogo različitih ljudi te ne ovise o njihovoj nacionalnosti, sredini u kojoj su odrasli, vremenu rođenja niti o tome jesu li ili nisu kasnije zbog toga razvili neke psihičke poremećaje.
Svjedočenje obiteljskom nasilju za vrijeme djetinjstva povezano je sa smanjenjem pojedinih vizualnih i verbalnih područja mozga. Ovaj efekt najizraženiji je kod osoba koje su svjedočile obiteljskom nasilju u dobi između 11 i 13 godina. Svjedočenje obiteljskom nasilju također smanjuje dijelove mozga zadužene za procesuiranje emocija, pamćenje i učenje, što je najizraženije kod djece u dobi od 7 do 13 godina (Teicher i sur., 2016). Istraživanja koja su koristila magnetsku rezonancu pokazala su kako verbalno zlostavljanje u djetinjstvu mijenja dijelove mozga zadužene za sluh i za govor te uzrokuje niži verbalni kvocijent inteligencije i niže verbalno razumijevanje u mlađoj odrasloj dobi.
Znanstvenici se slažu da je adaptivna reakcija na zlostavljanje u djetinjstvu i mijenjanje sustava za detekciju prijetnje i odgovor na prijetnju. To rezultira bržom percepcijom prijetećeg podražaja. Iako promjene sustava za detekciju prijetnji mogu pomoći osobi da izbjegne prijetnje, one također čine osobu osjetljivijom na stresore i povećavaju rizik od anksioznosti. Mijenjanje ovih mozgovnih struktura također može doprinijeti razvoju post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a).
Žrtvama dugotrajnog zlostavljanja također je izmijenjen razvoj osjetilnih sustava koji obrađuju stresna iskustva. Emocionalno zlostavljanje također utječe i na sustav očekivanja nagrade, osobito u razdoblju od rođenja do devete godine. U ovom sustavu važnu ulogu, između ostalog, imaju hipokampus i amigdala. Hipokampus je dio mozga zadužen za učenje i kratkoročno pamćenje. Najčešći efekt koji se pronalazi kod pojedinaca zlostavljanih u djetinjstvu je smanjeni volumen hipokampusa, što može dovesti do pojave depresije. On je najpodložniji takvim promjenama u dobi između 3 i 5 te 11 i 13 godina, ali postoje individualne razlike. Amigdala je dio mozga koji kontrolira disanje, lupanje srca i emocije. Uslijed dugotrajnog emocionalnog zlostavljanja amigdala naotiče.
Kod zlostavljane djece i odraslih koji su u djetinjstvu bili zlostavljani također se pronalazi smanjeno područje corpus callosum; gusta nit živčanih vlakana koja dijeli mozak na lijevu i desnu polutku te omogućuje komunikaciju među njima. Radi se o dijelu mozga zaduženom za pokrete očiju, ravnotežu, koncentraciju te taktilne i emocionalne reakcije. Ovo se posebno odnosi na dječake žrtve zanemarivanja. Osobe sa PTSP-om, uključujući i one koje su proživjele traume u djetinjstvu, pokazuju specifičnu aktivnost limbičkog sustava (dijela mozga zaduženog za emocije) u desnoj, ali ne i u lijevoj hemisferi, što može biti posljedica oštećenja corpus callosuma. Jedno istraživanje (Sheridan, Fox, Zeanah, McLaughlin i Nelson, 2012; prema Teicher i sur., 2016) je pokazalo kako se efekti vrlo ranog zanemarivanja na corpus callosum mogu nadoknaditi ranom intervencijom.
Snažna i sigurna privrženost s primarnim skrbnikom u djetinjstvu temelj je razvoja otpornosti i zdrave osobnosti. Ona jača djetetovu sposobnost nošenja sa stresom, regulacije emocija, pruža socijalnu podršku i pomaže u stvaranju bliskih odnosa. Svijet se percipira kao sigurno mjesto za istraživanje i razvoj nezavisnosti. Kada je pod stresom, dijete utjehu pronalazi u svom skrbniku. Iskustva zlostavljanja mogu biti interpretirana kao prijetnja preživljavanju, tjelesnom integritetu i svijesti o sebi. Kada je dijete zlostavljano, može razviti anksioznu, nesigurnu privrženost, što kao posljedicu može imati poremećaje privrženosti kasnije u životu.
Zbog opisanog utjecaja na razvoj mozga, sve vrste zlostavljanja u djetinjstvu (uključujući i emocionalno zlostavljanje te zanemarivanje) predstavljaju najvažniji preventabilni uzrok psihopatologije za 45 % populacije (Teicher i Samson, 2016). Zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu povećavaju rizik od depresije za 54 %, od suicida za 67 % i od zlouporabe droga za 64 %. Osobama koje su u djetinjstvu doživjele šest ili više različitih negativnih iskustava povezanih sa zlostavljanjem ili zanemarivanjem životni vijek može biti kraći za čak 20 godina. Zlostavljanje u djetinjstvu također je veliki rizični faktor za razvoj graničnog poremećaja ličnosti, shizofrenije, višestrukih ličnosti i antisocijalnog poremećaja ličnosti.
Djeca su sklonija teškoćama u učenju i ponašanju ako žive s roditeljima koji imaju psihičkih problema ili su ovisnici. Majčina depresija je ključna odrednica kašnjenja u ranom razvoju, te je majčino psihičko stanje jednako važno za djetetov razvoj kao i funkcionalnost obitelji te roditeljski stil i angažiranost.
Žrtve zlostavljanja i zanemarivanja u odrasloj dobi često imaju problema s emocionalnom regulacijom, samopoimanjem, društvenim vještinama i akademskom motivacijom, te su sklonije problemima prilagodbe uključujući akademski neuspjeh, agresivno ponašanje, poteškoće u odnosima s vršnjacima i delikvenciju. Posljedice uništavanja moždanih stanica i veza unutar mozga mogu biti i poteškoće spavanja, noćni teror i noćne more.
Promjene na mozgu nisu direktno povezane uz psihopatologiju. Emocionalno zlostavljanje utječe na mozak svih ljudi, stvarajući u njemu određene promjene, ali ne razviju zbog toga svi psihičke poremećaje. To indicira da neki pojedinci mogu biti više podložni neurobiološkim, ali ne i psihijatrijskim posljedicama zlostavljanja. One koji unatoč zlostavljanju i njime prouzročenim promjenama mozga zadrže psihičko zdravlje nazivamo otpornima. Kod takvih ljudi je vjerojatno došlo do dodatnih neurobioloških ili molekularnih promjena koje im omogućavaju kompenzaciju nepovoljnih promjena.
Marcela Milković, mag. psych.
Literatura
Antypa, N. i Van der Does, A. J. (2010). Serotonin transporter gene, childhood emotional abuse and cognitive vulnerability to depression. Genes, Brain and Behavior, 9 (6).
Odhayani, A. A., Watson, W. J. i Watson, L. (2013). Behavioural consequences of child abuse. Canadian Family Physician, 59 (8), 831 – 836.
Teicher, M. H., Samson, J. A. , Anderson, C. M. i Ohashi, K. (2016). The effects of childhood maltreatment on brain structure, function and connectivity. Nature Reviews Neuroscience, 17, 652-666.
Teicher, M. H. i Samson, J. A. (2016). Annual research review: Enduring neurobiological effect of childhood abuse and neglect. The Journal of Child Psychology and Psychiatry.
