Nebrojeno puta je već istaknuto kako je sve veći broj djece za koje se kaže da imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnosti ili čuveni ADHD. Neki smatraju da je to opravdano, a neki ne. Nebitno je na koju stranu ste priklonjeni, ali činjenice se ne mogu izbjeći. Ako primjećujemo da dijete teško zadržava pažnju na zadatku, nemirno je kada treba dugo sjediti, ako ga i najmanji podražaji iz okoline ometaju, ali i još mnogo drugih stvari koje karakteriziraju djecu s problemom pažnje (a, koje smo opisali u jednom od naših blogova) onda je zapravo manje bitno da li to dijete ima dijagnozu ADHD-a ili ne. Važno je samo da postoji nekakav problem i da mu je potrebna pomoć. Iz tog razloga roditelji moraju prepoznati postojanje problema, ali i učitelji koji trebaju razgovarati s roditeljima i ukazati na ponašanja koja primjećuju u razredu. Jer, zapravo, jedino suradnja između roditelja i škole može pomoći.
Problem pažnje u razredu
Što se događa s djetetom koje ima problem pažnje i hiperaktivnosti u razredu? Ono se učestalo ustaje za vrijeme nastave, inicira razgovor s ostalom djecom, lako mu pažnju odvlače događanja u učionici i izvan nje, često se zagleda kroz prozor i ne odaziva se kada mu se direktno obraća, ono ne stigne riješiti sva pitanja u testu, ne stigne prepisati sve potrebno u bilježnicu, učestalo zaboravlja zadaću, gubi školski pribor, za vrijeme odmora najčešće nekontrolirano trči po hodniku i ponekad stvara probleme, s obzirom na to da ne zna kako iskazati svoje sposobnosti ne pokazuje onu razinu znanja koja se u njegovoj dobi očekuje i ne dostiže svoj potencijal, sporije usvaja znanje, potrebno mu je puno vremena da završi školsku zadaću, ako dođe do promjene u rasporedu se izgubi i nije mu jasno kako nastaviti.
Sve ovo i još mnogo toga su situacije s kojima se dijete s problemom pažnje i hiperaktivnosti susreće gotovo svakodnevno. Naravno da to uvelike ovisi o težini problema i da li se radi isključivo o nepažnji, isključivo hiperaktivnosti ili njihovoj kombinaciji. Pa što onda možemo napraviti za to dijete da mu olakšamo tako važno životno razdoblje.
Što roditelji mogu napraviti?
Roditelji se često osjećaju nemoćno, ali nisu. Prvo što roditelj može napraviti je prepoznati da nekakav problem postoji. A potom mora poduzeti neke važne korake, jer je on prva linija obrane djeteta i ako nešto ne učini, rijetko kada će to netko drugi učiniti. Treba razgovarati s učiteljima i stručnom službom škole i saznati jesu li oni primijetili takva ponašanja. Ako stručna služba, učitelji i roditelji odluče da je potrebno, kreće se u proces dobivanja službene individualizacije programa, asistenta u nastavi ili pak prilagođenog programa. Mnogi roditelji, posebno oni koji ne smatraju da se radi o nekom većem problemu, nisu zagovornici individualizacije, ali treba shvatiti da to ne znači da će dijete imati manji obujam gradiva za učiti, da će mu nedostajati neki segmenti i da će iz tog razloga kasniti za vršnjacima, nego je to samo prilagodba metoda i oblika rada potrebama djeteta, kako bi ono moglo pokazati što sve može.
Što škola može napraviti?
Dakle, što škola može učiniti za nepažljivo/hiperaktivno dijete? Ove metode moguće je dogovoriti s učiteljima i bez dobivanja službene individualizacije programa, samo je pitanje kakva je suradnja škole i roditelja. Da bi se kod djeteta usadila prihvatljiva ponašanja i disciplina dobro je zadovolji četiri osnovna zahtjeva koja će podržavati takva ponašanja:
- Urediti prostor razreda tako da se u njemu mogu organizirati različite aktivnosti – odnosno:
- imati na umu da učenik samostalno najviše radi u svojoj klupi pa je dobro pomoći mu da ukloni sve što mu može ometati pažnju
- rad u malim grupama treba afirmativno doprinositi usvajanju nastavnih sadržaja
- pravilima odrediti što je dozvoljeno
- Razredna pravila treba dogovoriti s učenicima jer tako oni mogu pitati ako im neka očekivanja nisu jasna, a pri tome treba:
- odrediti slobodno vrijeme
- definirati točnost, racionalnost i urednost u radu
- razmotriti ulaženje u razred, izlaženje iz razreda i odlazak na dogovoreno mjesto
- opisati način slušanja i praćenje učiteljevih uputa
- istaknuti kako tražiti pomoć od učitelja
- utvrditi način razgovora s drugim učenicima
- razmotriti sudjelovanje u grupnim raspravama, h) naglasiti važnost ne upadanja u riječ drugome.
- Na prikladnom i dobro vidljivom mjestu objaviti raspored razrednih aktivnosti. Ovo je iznimno važno za djecu s problemom pažnje i hiperaktivnosti jer imaju potrebu znati redoslijed, odnosno do kada neka aktivnost traje i što nakon nje slijedi. Rutinom i rasporedom aktivnosti, dobivaju osjećaj sigurnosti i kontrole nad situacijom, što vrlo često nemaju. A to ujedno i sprječava nejasna i neugodna očekivanja.
- Pohvaliti učenika za poštivanje dogovorenih pravila, jer djeca s problemom pažnje i hiperaktivnosti često imaju povijest problema s prihvatljivim ponašanjem. Tako da pohvala za neko ponašanje koje je dobro i samo pridržavanje pravila može pomoći djetetu da nauči nove oblike ponašanja.
Navedene smjernice pomažu djetetu da nauči prilagoditi svoje ponašanje situaciji i time podržava jedan kvalitetan obrazac koji će zasigurno dovesti i do smirivanja ponašanja, ali i jačanja osjećaja samopouzdanja kod djeteta, jer neće konstantno iskakati od druge djece.
Kako pomoći s učenjem?
No, kako učitelj (ali i roditelj kada s djetetom doma uči i piše zadaću) može pomoći djetetu s učenjem:
- Nastavno gradivo podijeliti u manje cjeline.
- Postaviti realne ciljeve koji su u skladu s njegovim mogućnostima.
- Omogućiti učenje u „malim koracima“.
- Složene upute rastaviti na nekoliko jednostavnih te tražiti od djeteta da ponovi što se od njega traži kako bi bilo jasno da je razumjelo uputu.
- Prednost dati usmenoj provjeri znanja jer djeca s navedenim problemima bolje i lakše pokazuju svoje znanje pri usmenom izražavanju.
- Ne davati djetetu kratke vremenske rokove, jer je veća vjerojatnost da će pogriješiti ako je pod pritiskom da radi brzo.
- Kada se daje uputa cijelom razredu poželjno je da učitelj stoji pored djeteta s navedenim problemom i koristi njegov pribor.
- Smjestiti dijete u prvu klupu, ne da bi ga se istaknulo ili na neki način obilježilo, nego da se smanji količina ometajućih podražaja i da se dijete više usmjerava na učitelja i njegov rad.
- Važne pojmove i bitne informacije istaknuti na prikladan način, flomasterom, drugom bojom ili slično, kako bi se učenikova pažnja usmjerila upravo na to.
Sve navedeno je nešto što svi učitelji znaju. No važno je da i roditelji znaju što se sve može napraviti da se pomogne njihovom djetetu, ali i što oni mogu primjenjivati u radu s njima kod kuće. Primjena navedenih smjernica i u obiteljskom okruženju može uvelike pomoći djetetu, jer mu to daje potrebnu strukturu i konzistentnost kroz čitav dan. Kućna pravila i raspored, donesena u dogovoru s djetetom podržavaju željene oblike rada i potiču poželjna ponašanja. Nikako ne treba zaboraviti na pohvalu, jer svaka nagrada povećava vjerojatnost da se određeno ponašanje ponovi.
Kako naučiti socijalne vještine?
Ipak, učenje i prihvatljivo ponašanje nisu jedini aspekt djetetova života u školi. Od iznimne su važnosti i odnosi s vršnjacima. Neka djeca koja imaju problem pažnje i hiperaktivnosti znaju biti nespretna u odnosima s drugima. Razlog tome je što oni teško razumiju svoje osjećaje jer su uglavnom orijentirani prema van, tj. u stalnoj su potrazi za vanjskom stimulacijom jer su nedovoljno stimulirani iznutra. Ta vanjska usmjerenost ih onemogućava da dožive svoje osjećaje pa su vrlo često i zbunjeni oko onoga što im se događa.
Ako teško razumiju vlastite osjećaje, onda je jasno da još teže mogu razumjeti kako drugi ljudi razmišljaju i što osjećaju u nekom trenutku. Zbog toga se može dogoditi da naprave, ili kažu nešto što vršnjaci mogu protumačiti kao nezainteresiranost, nepristojnost ili zlu namjeru. Kako je nemoguće objasniti svoj djeci s kojima dijete s problemom dolazi u kontakt zašto oni to rade i da ne misle ništa loše, treba samo dijete naučiti kako se odnositi prema vršnjacima. Osnovna stvar koju roditelji mogu učiniti je pokazati djetetu svojim primjerom kako komunicirati s drugima.
Ali, to nije dovoljno, roditelj treba nekada objasniti djetetu svoje osjećaje u određenoj situaciji te mu tako razvijati empatiju. Isto tako, treba razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima u određenim situacijama i pomoći mu da ih shvati. Kad je u nekim karakterističnim raspoloženjima treba ga pitati kako želi da drugi postupaju prema njemu kada je tako raspoloženo, što ne bi voljelo da mu netko kaže ili učini u tom trenutku. Takvi su razgovori najbolji put da dijete nauči kako se treba ponašati u raznim društvenim situacijama, ali i da zna tada kako želi da se drugi ponašaju prema njemu.
Ako je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, što je često slučaj kod djece s problemom pažnje ili hiperaktivnosti, treba ga naučiti da se zauzme za sebe na primjeren način. Dati djetetu mnoštvo argumenata za različite situacije kako bi se naučio „izvući“ iz problema na pametniji, odrasliji način. Kako da izbjegne zamke u koje može upasti, a koje mogu imati neugodan ishod, kako da se makne iz situacije koja mu je neugodna prije nego dođe do veće reakcije, da zna gdje može dobiti pomoć ako netko postane nasilan. Dati mu nekoliko načina da izbjegne daljnje frustracije i negativne osjećaje. Kod kuće ga učiti da bolje kontrolira svoje emocije, primjerice ako je nezadovoljan kako se netko od ukućana odnosi prema njemu ili što nije dobio onoliko vremena na računalu koliko je htjelo ili pak jer nije bilo uspješno u rješavanju zadaće, objasniti mu da snažne reakcije plača i bijesa nisu rješenje problema. Da je slobodno izraziti svoje nezadovoljstvo kroz razgovor, ali da emocije drži pod kontrolom.
Postoje različite vježbe za učenje kontrole emocionalnih reakcija i općenito razvijanja emocionalne inteligencije kod djece, a o tome smo pisali u postu Emocije i nepažljiva djeca. One se mogu primjenjivati kod kuće i zabavne su. Takve vježbe primjenjujemo i za vrijeme neurofeedback-treninga. Dijete je tada smireno i opušteno pa može bolje zapamtiti ono što ga vježbe uče. Zahvaljujući tom načinu rada dijete nauči kontrolirati svoje emocije prije nego što se javi frustracija, i to tako što prvo smiri svoj organizam, a potom primijeni ono što je naučilo na vježbama.
Zaključak
Škola je bitan dio djetetova života i veliki dio formativnih utjecaja dolazi od nje. Emocionalni odnos koji dijete ima prema školi kroz te utjecaje preslikavaju se i na njegov kasniji život. Zato je važno postići da škola djetetu stvara što manje frustracija. To ne znači da roditelj umjesto njega treba pisati zadaću ili učiti, a još manje da roditelj preuzima djetetove frustracije na sebe. Dodatan trud koji djeca s poremećajem pažnje, ali i njihovi roditelju, trebaju uložiti u školovanje je i dodatna prilika da dijete shvati da se trud i rad nagrađuju te da se radom i posvećenošću svaki problem može savladati. Suradnja škole i roditelja od iznimne je važnosti da bi se to postiglo, a opisane metode i oblici rada svakako u tome pomažu.
Josipa Bosak, mag.psych.
