Kako društvo mjeri uspjeh djeteta? Gotovo uvijek je riječ o akademskom uspjehu. Gdje god da dijete dođe pitat će ga „U koji razred ideš? Kakve su ti ocjene u školi?“ Možda će netko još dodati „Baviš li se sportom ili imaš neku drugu aktivnost?“, ali rijetko tko će pitati „Imaš li prijatelje?“
Emocionalna inteligencija
Zašto je to tako? Možda je stvar u tome da se podrazumijeva da dijete ima prijatelje pa se čini suvišno išta pitati, možda je generalno neugodno razgovarati o tim temama jer su više „osobne“ od toga kakvo je dijete u školi. Ali to ne bi trebalo biti tako. Važnije od ocjena i akademskog uspjeha je naša emocionalna inteligencija. Naše vještine izražavanja i čitanja emocija, vještine kontroliranja emocionalnih reakcija i vještine stvaranja odnosa s drugima.
Nekima je to puno jednostavnije i dolazi sasvim prirodno. Dok su drugi nespretni u socijalnim situacijama, a da toga nisu ni svjesni. Vrlo često djeca koja imaju probleme s pažnjom imaju i problem s emocijama. Osjećaju iste emocije kao i njihovi vršnjaci, ali one su intenzivnije i snažnije utječu na svakodnevni život. Zbog svoje nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti oni teže mogu razumjeti što drugi osjećaju i krivo protumače situaciju. Ili zbog toga teško usvajaju neke norme ponašanja pa neprikladno reagiraju u određenim situacijama. Što dovodi do toga da se roditelji „crvene“. Naravno, sreća djeteta nikada ne bi trebala patiti zbog društvenih normi ili pravila ponašanja, ali učestali ispadi hiperaktivnosti ili snažni napadi ljutnje i bijesa, nekontrolirana bujica riječi ili snažan plač, dovest će do toga da će njegovi vršnjaci i potencijalni prijatelji izbjegavati kontakte. Dijete će postati svjesno da nešto kod njega „ne štima“ i to uvelike može narušiti njegovo samopouzdanje, a ono samo neće niti znati što je razlog tome.
Problem djeteta da regulira vlastite emocije može se pokazati na više načina. Primjerice, neka djeca ne mogu stisnuti kočnicu kada su frustrirana i ljuta, dok se druga pak nikako ne mogu pokrenuti da nešto naprave kada im je dosadno. Djeca koja imaju problem pažnje i/ili hiperaktivnosti češće nego njihovi vršnjaci postanu brzo frustrirani zbog nekih manjih smetnji, previše ili predugo brinu zbog nebitnih stvari, imaju problema smiriti se kada ih netko živcira ili kada su ljuti, osjećaju se povrijeđeno i mogu zamjeriti nekome i na najmanje kritike, ali i moraju dobiti ono što žele ODMAH!
Što je razlog tome? Oni imaju manji kapacitet regulacije emocija od svojih vršnjaka. Razlog tome je što imaju poteškoća s pažnjom, a posljedično i problema s radnim pamćenjem pa vrlo često ostaju „zaglavljena“ u tom osjećaju što dovodi do većih eskalacija koje dugo traju. Također, njihov mozak radi u nižoj brzini što ih tjera da budu osjetljiva na sve što se oko njih događa, samo zato da bi ostali budni – a to onda rezultira davanjem prevelikog značenja i malim stvarima. Konstantno razočaranje koje oni vrlo često doživljavaju, samo produbljuje osjećaj manje vrijednosti i umanjuje njihov trud i želju za promjenom. Velik broj djece koja i nemaju probleme s pažnjom i hiperaktivnosti pokazuju ovakva ponašanja, ali oni usvoje s vremenom neke obrasce samokontrole pa provode i unutarnji razgovor kako bi se umirili – sami sebi kažu „Smiri se, ovo nije tako važna stvar“. Djeca s poteškoćama pažnje ne mogu sama od sebe razviti takvu razinu racionalnosti i kvalitetnog unutarnjeg razgovora. Njih treba učiti samokontroli, kako u smislu održavanja pažnje, tako i u smislu regulacije emocija i emocionalnih reakcija.
Učenje samoregulacije emocija
Kada se ustanovi da dijete ima problem pažnje i kada se krene s terapijama, najčešće je ponovno naglasak na poboljšanju akademskog uspjeha. No, potrebno je u terapiju uvesti i rad na socijalnim vještinama, pojačati njihovu emocionalnu inteligenciju i naučiti ih kako da ovladaju sobom. Samoregulacija je najbitniji faktor i njenim redovitim učenjem, osobito samoregulacije organizma i odgovora organizma na neke stresne situacije, pokreće se novi obrazac aktivnosti koji u realnim situacijama biva nagrađen od strane vršnjaka, roditelja i ostalih. Učenje opuštenog fokusa i koncentracije omogućava i djeci da nauče kontrolirati svoje reakcije, ali im i povećava kapacitet pažnje kako bi naučili u kojim situacijama treba reagirati na određeni način. Stječu alate za samokontrolu koji im omogućavaju napredovanje u društvu i shodno tome, bolje samopouzdanje i na kraju, uspjeh.
Neurofeedback trening može biti definiran da radi na područjima koja su zadužena za emocionalnu samoregulaciju i bolje prepoznavanje i izražavanje emocija. Ali i svaki neurofeedback trening je koncipiran tako da dijete uvijek treba biti smireno i opušteno da bi moglo napredovati u igri. Čak i ako dođe do frustracije zbog neuspjeha, nema daljnjeg nastavka igre ili videa dok se ponovno ne postigne to stanje. No, unutar samog treninga primjenjuju se i vježbe za učenje prepoznavanja i definiranja emocija, te učenje o tome kako se ponašamo u određenim situacijama.
Vježbanje prepoznavanje i definiranja emocija
Ove vježbe mogu se izvoditi i kod kuće pa vrlo često i roditelji dobiju savjete i materijale kako ih izvoditi s djetetom. Ovdje donosimo pet scenarija o različitim socijalnim situacijama u kojima se dijete može naći i ne znati kako da u njima reagira. Zato roditelji mogu pomoći da mu postane lakše.
- Dijete ima problem stvoriti prijateljstva
Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje često ne primjećuju kako njihovo ponašanje utječe na druge ljude. Prekidaju druge i teško filtriraju što zapravo žele reći pa o istoj temi dugo govore pokušavajući objasniti – što može biti iritantno drugima.
Kako roditelji mogu pomoći: odglumite s djetetom realnu socijalnu situaciju. Neka ono glumi sebe, a vi glumite drugo dijete. Potom se zamijenite. Završite tako da raspravite što je učinio dobro, a što bi mogao učiniti drugačije.
- Dijete brzo izgubi prijatelje
Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje mogu biti napadna i zahtjevna, a da to uopće ne razumiju. Zato što ne mogu strpljivo dočekati da dođe njihov red, može se dogoditi da se prijateljstva raspadnu.
Kako roditelji mogu pomoći: upišite dijete na sport ili neku drugu njemu zanimljivu aktivnost jer bi mu moglo biti lakše naučiti dijeliti s drugima u grupnom okruženju nego jedan na jedan.
- Djetetu je teško voditi razgovor
Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje lako mogu izgubiti nit vodilju u razgovoru, krivo protumačiti što drugi ljudi žele reći i lako ih ometaju misli koje nemaju veze s razgovorom.
Kako roditelji mogu pomoći: snimite razgovor s djetetom (primjerice za vrijeme ručka). Poslušajte ga zajedno i oboje definirajte trenutke u kojima je skrenuo s teme razgovora, a potom raspravite kako je to drukčije mogao riješiti.
- Dijete pretjerano reagira na situacije
Poveznica s nepažnjom: kao što smo rekli, djeca s nedostatkom pažnje mogu imati problem sa samokontrolom. Pretjerano reagiraju kada su uznemireni i može doći do potpunog emocionalnog raspada u dobi kada to više ne bi trebalo biti tako.
Kako roditelji mogu pomoći: ukažite djetetu na situacije u kojima se počinje uzrujavati. Razgovarajući o tome što se tada događa s njegovim tijelom i glasom može pomoći da nauči kako da izmjeri svoju „emocionalnu temperaturu“.
- Dijete nije baš uvijek pouzdano
Poveznica s nepažnjom: djeca s nedostatkom pažnje mogu imati problem s planiranjem i izvršavanjem onoga što trebaju učiniti. To može dovesti do toga da druga djeca smatraju da se na njih ne mogu osloniti kada rade grupne projekte.
Kako roditelji mogu pomoći: potaknite svoje dijete da razgovara s članovima grupe o tome kako će podijeliti zadatke. Zatim mu pomognite da napravi listu zadataka kako bi mogao pratiti vlastiti napredak.
Josipa Bosak, mag.psych.
