U našem prošlom postu govorili smo o Sedam mitova o specifičnim poteškoćama učenja, a danas produbljujemo temu i obrađujemo disleksiju.
Svaka škola povremeno sretne dijete koje teže savladava čitanje. Njegova je inteligencija normalna ili čak iznad prosjeka, međutim čitanje predstavlja problem. Kada dijete urednih ili iznadprosječnih intelektualnih sposobnosti ne uspijeva svladati vještinu čitanja, to utječe na njegova akademska postignuća i onemogućuje mu da ostvari svoje potencijale.
Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene i sve mu je teže pomoći. Moguće posljedice težeg savladavanja procesa čitanja su nisko akademsko i opće samopoštovanje, snižena motivacija za izvršavanje školskih zadataka, smetnje ponašanja, anksioznost i teškoće u odnosima s drugima. Stoga je iznimno važno što prije osigurati adekvatnu stručnu pomoć i podršku roditelja, škole i okoline.
Što je disleksija?
Disleksija je specifična teškoća učenja koja pripada skupini neurorazvojnih poremećaja. Disleksija se dijagnosticira u slučaju kada je prisutan barem jedan od sljedećih simptoma u trajanju od najmanje 6 mjeseci, unatoč poduzetim mjerama intervencije: netočno ili sporo i teško čitanje, teškoće u razumijevanju pročitanog i poteškoće u sricanju. Važan faktor prilikom dijagnosticiranja disleksije jest da je pogođena akademska vještina, u ovom slučaju vještina čitanja, ispod očekivane za kronološku dob i da značajno ometa savladavanje školskog gradiva.
Disleksiju definiraju poteškoće s učenjem čitanja koje se ne mogu objasniti zaostajanjem u mentalnom razvoju, oštećenjem osjetila vida ili sluha, nedovoljno razvijenim govorom ili zanemarenošću djece koja odrastaju u nepovoljnim obiteljskim prilikama. Ova definicija jasno daje do znanja da nisu sva djeca koja loše čitaju disleksična.
Što kaže biologija?
U posljednjem su desetljeću biološki temelji disleksije napokon otkriveni usporedbom disleksičnog mozga i mozga čitača pomoću tehnike oslikavanja mozga. Na slici je prikazana aktivnost mozga u trenutku čitanja kod disleksičnog mozga i mozga tipičnog čitača. Mozgovi disleksične djece pokazuju niz karakterističnih anomalija. Cijeli je jedan dio njihova lijevog temporalnog režnja nedovoljno aktivan. Za vrijeme čitanja u mozgu tipičnog čitača aktivirano je Wernickeovo područje (jezično razumijevanje) te područja zadužena za fonološko procesiranje i vizualnu percepciju. Brocino područje, koje je ključno za sintaksu ili artikulaciju, aktivno je za vrijeme čitanja kod disleksičnog mozga i mozga čitača. No, da bi nadoknadili nedostatnu aktivaciju svojih stražnjih predjela, u disleksičnom mozgu događa se pretjerano grupiranje neurona u ovom području, odnosno hiperaktivacija Brocinog područja.
Fonološke i ostale nevolje?
Čitanje je iznimno složen proces koji uključuje više međusobno povezanih sustava, a dijete je spremno za učenje čitanja kada ovlada cijelim nizom sposobnosti i predčitalačkih vještina. Te sposobnosti su dobro razvijen govor, razvijena slušna i govorna percepcija, razvijena vidna i prostorna percepcija, pamćenje te pažnja i koncentracija.
Čini se da većina disleksične djece ima poteškoća u obradi fonema (glasa) – najmanje jedinice govora koja je bitna za značenje. Stoga je jedan od problema disleksije dekodiranje pojedinih riječi, odnosno kodiranje ili povezivanje slova (grafema) i njegove zvučne realizacije, to jest glasa (fonema). Često tijekom početnog usvajanja čitanja djeca s disleksijom ne razlikuju fonološki slične glasove kao što su s i š ili b i d. Imaju teškoća s razdvajanjem riječi na slogove i glasove (riječ pas na p, a, s) te s njihovim spajanjem (glasovi r, e, p daju riječ rep). Često se događaju pogreške „čitanja napamet“ jer dijete prema početnom slovu ili vizualnoj predodžbi pogađa sljedeću riječ u rečenici.
Djeca s disleksijom mogu imati teškoća i u radnom pamćenju, odnosno kratkoročnom pamćenju informacija kojima možemo trenutno manipulirati. Poteškoće se javljaju kada je zbog nedostatka u kratkoročnom pamćenju otežano pretvaranje slova u glasove te je otežano stvaranje jasnih riječi koje se izgovaraju prilikom čitanja na glas ili čitanju „u sebi“.
No, dijagnoza disleksije često je zatrpana u močvari povezanih vizualnih i auditivnih oštećenja. Loše funkcioniranje na fonološkoj razini sprečava preciznu obradu izgovorenih riječi i poslije sparivanje s vizualnim simbolima. Neke od vizualnih teškoća koje su prisutne kod disleksije su okretanje slova, preskakanje redova u tekstu, gubljenje dijelova rečenice i završetaka riječi te dezorijentacija u smjerovima lijevo – desno i gore – dolje. Navedene fonološke, vizualne i auditivne teškoće s kojima se djeca s disleksijom susreću prilikom čitanja, dovode do otežanog samostalnog učenja.
Pogrešna uvjerenja o djeci s disleksijom
- ZRCALNO PISANJE SLOVA I RIJEČI JE SIMPTOM DISLEKSIJE
Zrcaljenje slova je uobičajena pojava u ranoj fazi učenja čitanja i pisanja koja je prisutna i kod djece tipičnog razvoja koja tek savladavaju ovu kompleksnu vještinu.
- AKO DJETETU DAMO DOVOLJNO VREMENA, PRERAST ĆE DISLEKSIJU.
Ne postoji dokaz da je disleksija problem koji nestaje s odrastanjem. Međutim, postoje snažni dokazi da ova djeca pokazuju trajno oštećenje u čitanju. Još jedan dokaz je i to što osobe s disleksijom imaju problema s čitanjem u adolescenciji i odrasloj dobi.
- DISLEKSIJA JE ČEŠĆA U DJEČAKA NEGO U DJEVOJČICA
Već smo u prethodnom blogu spomenuli ovo pogrešno uvjerenje. Naime, longitudinalna istraživanja pokazala su da ne postoji razlika u spolu. Potrebno je više istraživanja o razlozima veće identifikacije disleksije kod dječaka.
- DIJETE S DISLEKSIJOM NIKAD NEĆE NAUČITI ČITATI
Uz adekvatnu intenzivnu poduku, čak i starija djeca s disleksijom mogu postati precizni, iako sporiji čitači.
Nadilaženje disleksije
Mozak je plastičan organ koji se stalno mijenja i izgrađuje. Svaka nova epizoda učenja modificira naše neuronske sklopove čime otvara mogućnost tretiranja razvojnih deficita. Važno je probuditi djetetovu motivaciju, pažnju i zadovoljstvo jer upravo sustavi pozornosti i nagrade imaju velik utjecaj na brzinu učenja.
Jedna od metoda kojom se može postići napredak u usvajanju čitanja kod djece s disleksijom je neurofeedback. Neurofeedback-treningom moguće je potaknuti aktivaciju dijelova mozga zaduženih za fonološko procesiranje, radno pamćenje, vizualno prepoznavanje slova i riječi, verbalno razumijevanje i razumijevanje značenja riječi te eventualne poteškoće s pronalaženjem riječi. Sva navedena područja važna su kako bi se što uspješnije savladao proces čitanja. Postizanje optimalnih moždanih obrazaca u ovim područjima neurofeedback metodom, uz dovoljan broj treninga, može dovesti do napretka u procesu čitanja.
Sara Dugić, mag.psych.
