Započela je još jedna školska godina, razdoblje usvajanja novih znanja i vještina. A, kako bi se izbjeglo nakupljanje velikih količina obveza i gradiva važno je za početak napraviti dobar plan i raspored. Raspored i plan učenja može napraviti svatko uz malo truda. Važno je da se pridržavamo tog plana i da vladamo vještinom učenja. Prema Howeu (2002) mi učimo već i prije rođenja, no uvjeti nam baš i nisu pogodni. Tek nakon poroda okolinski uvjeti se popravljaju i novorođenče vrlo brzo uči.
Ali, koje sve to preduvjete, osim okolinskih, dijete mora imati da bi učenje bilo što bolje i uspješnije? Koje su sposobnosti i osobine potrebne za učenje? Što je to učenje? Učimo li samo ako to namjerno činimo? Pokazujemo li uvijek što smo naučili? Pogledate slikovni prikaz kako učimo i pamtimo.
Učenje je kompleksan i individualan proces na koji djeluju mnogi čimbenici, a da bi se ono moglo odvijati potrebni su preduvjeti koji se odnose na osobu koja uči i na njezino okruženje. Psiholozi najčešće određuju učenje kao relativno trajnu promjenu u ponašanju koja je rezultat vježbe ili iskustva (Vasta, 1998). Kad kažemo da je učenje „relativno trajna” promjena, razlikujemo naučene promjene u ponašanju od privremenih promjena koje su često odraz fizioloških procesa, poput spavanja, bolesti, umora… Izraz „promjena u ponašanju” znači da nas zanima kako učenje, bez obzira na to čime je izazvano, utječe na vidljivo ponašanje.
Zanimljivo je znati da smo sve što znamo, a nije određeno biološkim naslijeđem, stekli učenjem! Kao što smo već spomenuli učenje je individualan proces i ovisi o mnogo faktora, a mi ćemo detaljnije opisati sljedeće faktore: percepciju, pažnju i stil učenja.
Zašto je važna percepcija?
Tumačenje osjeta na temelju iskustva nazivamo percepcija. Ako informacije bez teškoća ulaze kroz osjetne organe do centara u mozgu, bit će protumačene u skladu s iskustvom i pogodovati usvajanju novih znanja.
No što se događa u slučaju bioloških teškoća? Teškoće se mogu javiti u načinu na koji primamo informaciju kroz osjetila pa osobe mogu biti ili nedovoljno ili pretjerano reaktibilne (jača ili slabija osjetljivost), ovisno o njihovu osjetilnom pragu. Pretjeranu ili nedovoljnu reaktibilnost djeca često kompenziraju. Dijete koje je previše reaktibilno na neke podražaje pokušat će ih izbjegavati, dok će ih dijete koje je nedovoljno reaktibilno tražiti. Djeca koja imaju hiperaktivne simptome imaju nedovoljno reaktibilna kinestetička i proprioceptivna osjetila pa neprestano trče i skaču kako bi dobili osjetnu informaciju o položaju svoga tijela u prostoru. Dijete koje nema senzoričkih teškoća u komunikaciji s vanjskim svijetom prima i tumači milijarde sićušnih senzoričkih djelića koji čine informaciju. No, u djece sa senzoričkim oštećenjima nije tako. Ona mogu propuštati ili pogrešno tumačiti te djeliće, zbog čega mogu imati teškoća u učenju usmjeravanja pažnje, komunikaciji, ali i u školskom učenju.
A što je s pažnjom?
Perceptivni i osjetilni procesi potaknuti su vanjskim podražajima, no što će se percipirati ovisi o pažnji. Ona ima iznimno važnu ulogu u odabiru podataka koji će se percipirati i tako pohraniti u kratkoročno i dugoročno pamćenje. Jednako je tako važno da prigodom učenja ne pamtimo beznačajne informacije. To nam omogućuje selektivnost pažnje – usmjeravanje pažnje na one osobine predmeta, pojava i osoba koje su nam važne ili značajne. U djece s teškoćama u razvoju ovaj aspekt pažnje treba posebno poticati, no najviše će se djeci pomoći ako se s njima prorađuje gradivo pa im se vizualnim sredstvima (vizualne mape i slike) istakne ono što je bitno i što treba naučiti. Osim selektivne pažnje, za sposobnost slušanja priča, gledanja slikovnica, crtanja, a zatim školskog učenja, iznimno je važna koncentracija – sposobnost da se pažnja usmjeri na neki zadatak na dulje razdoblje bez prekida.
Koji su stilovi učenja?
Svako dijete ima svoj stil učenja, odnosno dominantno osjetilo putem kojeg prima informacije i način učenja u kojem je najuspješnije. Naime, postoje tri stila učenja:
- vizualni
- auditivni ili slušni i
- kinestetički.
Pomognemo li djetetu da prepozna svoj stil učenja, znatno ćemo mu olakšati samostalno učenje i bolje ćemo znati pristupiti poučavanju djeteta. Vizualni tipovi uče gledanjem, crtanjem, čitanjem i pisanjem te vole ilustracije. Slušni stil uči i pamti po sluhu, priča na glas za vrijeme učenja te vole čitati na glas. Kinestetički stil najbolje uči kroz pokret, dodir i aktivnost te kroz projekte koje mogu napraviti i izraditi.
Pratite naš blog jer vam u sljedećem postu donosimo 10 koraka za uspješnije i lakše učenje, a zatim ćemo i detaljnije opisati kao prepoznati dominantan stil učenja i kako pristupiti djetetu u poučavanju s obzirom na njegov stil učenja.
Sara Dugić, mag.psych.
Sandra Mašek mag.rehab.educ.
