Zlostavljanje djece čest je problem diljem svijeta, a njegove fizičke, psihičke i socijalne posljedice osjećaju zlostavljana djeca, njihove obitelji i zajednice u kojima žive (Odhayani i sur., 2013). Postoji više vrsta zlostavljanja: fizičko, emocionalno, seksualno…, a svaka od njih dokazano šteti dječjem razvoju. Zlostavljano dijete obično je žrtva više vrsti zlostavljanja.

Emocionalno zlostavljanje je ignoriranje i suzbijanje djetetovih emocionalnih reakcija te posramljivanje i bilo kakvo ponižavajuće ponašanje prema djetetu (Sram te bilo!, Zločesta si!). Može biti verbalno i onda uključuje nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje ili uspoređivanje s bratom/sestrom ili prijateljima (Vidiš kako je Marko to lijepo napravio, a ti ne možeš.). Može biti i neverbalno te onda uključuje nepriznavanje djetetovih potreba, ignoriranje djeteta koje plače jer treba pomoć, te tretiranje djeteta kao zločestog ili nekoga tko nije vrijedan ljubavi. Tu spadaju i namjerno izazivanje osjećaja krivnje ili straha; nagovaranje djece na neprimjereno ponašanje; uništavanje stvari koje su im važne; dovođenje djece u štetne situacije, npr. svjedočenje obiteljskom nasilju.

Emocionalno zanemarivanje je uskraćivanje osnovnih emocionalnih potreba poput pružanja utjehe ili sudjelovanja u djetetovu društvenom životu te stavljanje prevelikih očekivanja pred dijete, koja ono ne može ispuniti jer nije dovoljno zrelo ili jer takve situacije nisu sigurne za njega. Neki znanstvenici ovdje ubrajaju i izlaganje različitim oblicima disfunkcionalnih kućanstava, poput života s roditeljima koji pate od ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja (Teicher i sur., 2016).

Da bi se ustanovilo zlostavljanje, takvo tretiranje djeteta mora dominirati, tj. biti učestalo i dugotrajno te narušavati djetetov socio-emocionalni razvoj. Većina roditelja želi najbolje za svoju djecu te čine ono što je u njihovoj moći kako bi im to i omogućila. Unatoč dobronamjernosti i trudu, ne postoje savršeni roditelji te svi ponekad radimo greške. Dio razloga tomu leži u neznanju, stoga je potrebno raditi na vlastitim roditeljskim kompetencijama; informirati se, educirati te po potrebi tražiti pomoć.

Utjecaj emocionalnog zlostavljanja na mozak i moguće posljedice

Razvojem mozga upravljaju geni, ali ga oblikuju iskustva, poglavito ona koja se dogode za vrijeme ranog osjetljivog ili kritičnih razdoblja. Dojenaštvo je kritičan period u dječjem razvoju. U tom periodu veličina mozga jednaka je četvrtini veličine mozga odraslog čovjeka. Mozak je tada jedan od najnerazvijenijih organa te vrlo podložan pozitivnim i negativnim učincima iz okoline. Istraživanja su pokazala kako kvaliteta odnosa između skrbnika i dojenčeta utječe na dječje mentalno i fizičko zdravlje, posebice na kapacitet za interakciju s drugima te razvoj neuralnih puteva za jezik i govor, kao i na više kognitivne funkcije.

Zlostavljanje i zanemarivanje jedni su od iskustava s najvećim posljedicama te utječu na razvoj dječjeg mozga. Visoka razina kortizola, koja je posljedica izloženosti stresu za vrijeme zlostavljanja, povezana je s uništavanjem moždanih stanica i narušavanjem veza unutar mozga. Promjene na mozgu ovise o vrsti zlostavljanja i dobi žrtve.

Provedeno je više od 180 istraživanja koja pokazuju povezanost između emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu i izmjenama strukture, funkcija i povezanosti mozga ili strukture živčanog sustava. Ove promjene pronađene su u različitim laboratorijima i kod mnogo različitih ljudi te ne ovise o njihovoj nacionalnosti, sredini u kojoj su odrasli, vremenu rođenja niti o tome jesu li ili nisu kasnije zbog toga razvili neke psihičke poremećaje.

Svjedočenje obiteljskom nasilju za vrijeme djetinjstva povezano je sa smanjenjem pojedinih vizualnih i verbalnih područja mozga. Ovaj efekt najizraženiji je kod osoba koje su svjedočile obiteljskom nasilju u dobi između 11 i 13 godina. Svjedočenje obiteljskom nasilju također smanjuje dijelove mozga zadužene za procesuiranje emocija, pamćenje i učenje, što je najizraženije kod djece u dobi od 7 do 13 godina (Teicher i sur., 2016). Istraživanja koja su koristila magnetsku rezonancu pokazala su kako verbalno zlostavljanje u djetinjstvu mijenja dijelove mozga zadužene za sluh i za govor te uzrokuje niži verbalni kvocijent inteligencije i niže verbalno razumijevanje u mlađoj odrasloj dobi.

Znanstvenici se slažu da je adaptivna reakcija na zlostavljanje u djetinjstvu i mijenjanje sustava za detekciju prijetnje i odgovor na prijetnju. To rezultira bržom percepcijom prijetećeg podražaja. Iako promjene sustava za detekciju prijetnji mogu pomoći osobi da izbjegne prijetnje, one također čine osobu osjetljivijom na stresore i povećavaju rizik od anksioznosti. Mijenjanje ovih mozgovnih struktura također može doprinijeti razvoju post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a).

Žrtvama dugotrajnog zlostavljanja također je izmijenjen razvoj osjetilnih sustava koji obrađuju stresna iskustva. Emocionalno zlostavljanje također utječe i na sustav očekivanja nagrade, osobito u razdoblju od rođenja do devete godine. U ovom sustavu važnu ulogu, između ostalog, imaju hipokampus i amigdala. Hipokampus je dio mozga zadužen za učenje i kratkoročno pamćenje. Najčešći efekt koji se pronalazi kod pojedinaca zlostavljanih u djetinjstvu je smanjeni volumen hipokampusa, što može dovesti do pojave depresije. On je najpodložniji takvim promjenama u dobi između 3 i 5 te 11 i 13 godina, ali postoje individualne razlike. Amigdala je dio mozga koji kontrolira disanje, lupanje srca i emocije. Uslijed dugotrajnog emocionalnog zlostavljanja amigdala naotiče.

Kod zlostavljane djece i odraslih koji su u djetinjstvu bili zlostavljani također se pronalazi smanjeno područje corpus callosum; gusta nit živčanih vlakana koja dijeli mozak na lijevu i desnu polutku te omogućuje komunikaciju među njima. Radi se o dijelu mozga zaduženom za pokrete očiju, ravnotežu, koncentraciju te taktilne i emocionalne reakcije. Ovo se posebno odnosi na dječake žrtve zanemarivanja. Osobe sa PTSP-om, uključujući i one koje su proživjele traume u djetinjstvu, pokazuju specifičnu aktivnost limbičkog sustava (dijela mozga zaduženog za emocije) u desnoj, ali ne i u lijevoj hemisferi, što može biti posljedica oštećenja corpus callosuma. Jedno istraživanje (Sheridan, Fox, Zeanah, McLaughlin i Nelson, 2012; prema Teicher i sur., 2016) je pokazalo kako se efekti vrlo ranog zanemarivanja na corpus callosum  mogu nadoknaditi ranom intervencijom.

Snažna i sigurna privrženost s primarnim skrbnikom u djetinjstvu temelj je razvoja otpornosti i zdrave osobnosti. Ona jača djetetovu sposobnost nošenja sa stresom, regulacije emocija, pruža socijalnu podršku i pomaže u stvaranju bliskih odnosa. Svijet se percipira kao sigurno mjesto za istraživanje i razvoj nezavisnosti. Kada je pod stresom, dijete utjehu pronalazi u svom skrbniku. Iskustva zlostavljanja mogu biti interpretirana kao prijetnja preživljavanju, tjelesnom integritetu i svijesti o sebi. Kada je dijete zlostavljano, može razviti anksioznu, nesigurnu privrženost, što kao posljedicu može imati poremećaje privrženosti kasnije u životu.

Zbog opisanog utjecaja na razvoj mozga, sve vrste zlostavljanja u djetinjstvu (uključujući i emocionalno zlostavljanje te zanemarivanje) predstavljaju najvažniji preventabilni uzrok psihopatologije za 45 % populacije (Teicher i Samson, 2016). Zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu povećavaju rizik od depresije za 54 %, od suicida za 67 % i od zlouporabe droga za 64 %. Osobama koje su u djetinjstvu doživjele šest ili više različitih negativnih iskustava povezanih sa zlostavljanjem ili zanemarivanjem životni vijek može biti kraći za čak 20 godina. Zlostavljanje u djetinjstvu također je veliki rizični faktor za razvoj graničnog poremećaja ličnosti, shizofrenije, višestrukih ličnosti i antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Djeca su sklonija teškoćama u učenju i ponašanju ako žive s roditeljima koji imaju psihičkih problema ili su ovisnici. Majčina depresija je ključna odrednica kašnjenja u ranom razvoju, te je majčino psihičko stanje jednako važno za djetetov razvoj kao i funkcionalnost obitelji te roditeljski stil i angažiranost.

Žrtve zlostavljanja i zanemarivanja u odrasloj dobi često imaju problema s emocionalnom regulacijom, samopoimanjem, društvenim vještinama i akademskom motivacijom, te su sklonije problemima prilagodbe uključujući akademski neuspjeh, agresivno ponašanje, poteškoće u odnosima s vršnjacima i delikvenciju. Posljedice uništavanja moždanih stanica i veza unutar mozga mogu biti i poteškoće spavanja, noćni teror i noćne more.

Promjene na mozgu nisu direktno povezane uz psihopatologiju. Emocionalno zlostavljanje utječe na mozak svih ljudi, stvarajući u njemu određene promjene, ali ne razviju zbog toga svi psihičke poremećaje. To indicira da neki pojedinci mogu biti više podložni neurobiološkim, ali ne i psihijatrijskim posljedicama zlostavljanja. One koji unatoč zlostavljanju i njime prouzročenim promjenama mozga zadrže psihičko zdravlje nazivamo otpornima. Kod takvih ljudi je vjerojatno došlo do dodatnih neurobioloških ili molekularnih promjena koje im omogućavaju kompenzaciju nepovoljnih promjena.

Marcela Milković, mag. psych.

Literatura

Antypa, N. i Van der Does, A. J. (2010). Serotonin transporter gene, childhood emotional abuse and cognitive vulnerability to depression. Genes, Brain and Behavior, 9 (6).

Odhayani, A. A., Watson, W. J. i Watson, L. (2013). Behavioural consequences of child abuse. Canadian Family Physician, 59 (8), 831 – 836.

Teicher, M. H., Samson, J. A. , Anderson, C. M. i Ohashi, K. (2016). The effects of childhood maltreatment on brain structure, function and connectivity. Nature Reviews Neuroscience, 17, 652-666.

Teicher, M. H. i Samson, J. A. (2016). Annual research review: Enduring neurobiological effect of childhood abuse and neglect. The Journal of Child Psychology and Psychiatry.

Objava Kako emocionalno zlostavljanje utječe na mozak pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Tinitus je stanje koje se obično opisuje kao zujanje, zvonjava ili  zviždanje u jednom uhu, oba uha ili glavi. To je fantomska percepcija buke koja nije uzrokovana vanjskim zvučnim podražajem. Osobe koje pate od tinitusa čuju zvuk koji zapravo ne postoji. Prema različitim podacima pogađa između 10 i 30 % populacije. U SAD-u je primjerice više od 50 milijuna ljudi iskusilo tinitus, a samo njih 12 milijuna tražilo je medicinsku pomoć. Ne postoji objektivan test za tinitus, već se specijalisti koji pomažu klijentima oslanjaju na njhove subjektivne iskaze.

Vrste tinitusa

Tinitus kakav smo opisali naziva se još i subjektivni tinitus. Osim njega, postoji i objektivni tinitus. Kod objektivnog tinitusa zvuk dolazi iz pacijentova organizma i prenosi se do njegova uha, te ga ponekad mogu čuti specijalisti prilikom pregleda (primjerice prilikom slušanja otkucaja srca, pluća ili drugih organa). Suprotno tome, u barem 95% slučajeva tinitus je subjektivan, tj. buku ne može čuti nitko drugi osim pacijenta.

Svi smo ponekad osjetili spontani tinitus, iznenadno zujanje uha koje obično traje nekoliko sekundi. U vezi toga čak postoji i praznovjere u našem narodu. Ukoliko ste s nekim u trenutku kada vam zazuji u uhu, pitate ga: “Koje mi uho zvoni?” i vaš sugovornik pogađa je li riječ o lijevom ili desnom uhu. Ako pogodi, to navodno znači da vas očekuju neke lijepe vijesti. Većina nas je osjetila i nešto duži, ali opet prolazni tinitus. Nakon što smo duže vremena bili izloženi jako glasnoj buci, primjerice na glazbenom koncertu, zabavi ili festivalu, nije neuobičajeno da nam par sati nakon toga zuji u ušima. Nakon što se maknemo od izvora buke, ovo se može pojaviti čak i sljedeće jutro nakon što odspavamo, no također nakon par sati spontano nestaje, najčešće bez da smo toga uopće svjesni.

Neke osobe s tinitusom su bile izložene velikoj buci koja je uzrokovala slušno oštećenje, što je rezultiralo tinitusom i (djelomičnim) gubitkom sluha. Starije osobe, vojnici, osobe koje rade u glasnom okruženju i glazbenici su pod najvećim rizikom od pojave tinitusa. Prilikom uzimanja povijesti bolesti i definiranja vrste tinitusa kod određene osobe važno je odrediti koliko dugo osoba ima tinitus i kada ga doživljava. Ove vremenske manifestacije pomažu nam odrediti vrstu tinitusa, tj. svrstati ga u neku od pet kategorija. Moguće vremenske manifestacije tinitusa vidimo u sljedećoj tablici (Manning, 2019):

Većina pacijenata ima primarni tinitus, tj. tinitus koji nije povezan s gubitkom sluha te kojemu je nepoznat uzrok. Neki pacijenti imaju sekundarni tinitus, tj. tinitus kod kojeg se zna uzrok ili organsko stanje koje je u pozadini. Sekundarni tinitus može biti povezan s poremećajima auditivnog sustava ili drugim poremećajima. Privremeni i povremeni tinitus je obično sekundaran, a isprekidani i konstantan obično primarni. Posljednje dvije vrste tinitusa mogu biti povezane i sa senzorineuralnim gubitkom sluha koji je posljedica promjena unutarnjeg uha ili slušnog živca.

Utjecaj tinitusa na svakodnevni život

Kod 6 – 25 % pacijenata tinitus utječe na njihov životni stil i značajno im smanjuje kvalitetu života za oko 15 do 20 % (Axelsson i Ringdahl, 1989; Baguley, 2002; Eggermont i Roberts, 2004 i Heller, 2003; prema Milner i sur., 2016). Uz tinitus se često javljaju problemi s koncentracijom, komunikacijom, samokontrolom, spavanjem, negativne misli i glavobolje, te neugodne emocije i stanja poput depresije, stresa, tjeksobe (Cronlein i sur., 2011; Landgrebe i Langguth, 2011; Languth i sur., 2011, prema Milner i sur., 2016). Općeniti učinak tinitusa na osobu ovisi o karakteristikama samog tinitusa (visini, boji i glasnoći tona) i o osobinama ličnosti pojedinca. Oko 80 % osoba nauče se nositi s tinitusom, a kod preostalih 20 % on uzrokuje ograničenja na različitim životnim područjima poput društvenog života i karijere. Uz tinitus često ide i gubitak sluha u nekoj mjeri. Osobe s tinitusom često se osjećaju otuđenima i teže im je uspostaviti i održavati bliskost s drugima (Mancini i sur., 2019).

Podrška bliskih osoba bitna je kod bilo kakvih poteškoća, pa tako i kod tinitusa. Ovo stanje je drugim ljudima nevidljivo, tj. nečujno i teško ga je objasniti neupućenima što još više doprinosi otuđenosti osoba koje pate od njega.  Svi problemi koje pacijenti zbog tinitusa doživljavaju mogu utjecati na njihovo ponašanje. Neke osobe s tinitusom povremeno ne odlaze na posao i ne ispunjavaju kućanske zadatke jednako kao prije. Mnogi pacijenti potroše puno novca pokušavajući ga se riješiti pa je tu i financijski teret ovog stanja. Osobe s tinitusom obično podcjenjuju utjecaj tinitusa na njihovu koncentraciju, misli, emocije, sluh i spavanje, ali osobe koje žive s njima obično vide ove promjene. Pacijenti često primijete kako im je lakše ako osobe s kojima se druže pričaju glasnije, toleriraju veću glasnoću te ako ih gledaju u lice dok pričaju.

Osobe bliske pacijentima često ne znaju dovoljno o tinitusu niti o tome kako on može ometati funkcioniranje pacijenta na različitim poljima te stoga niti ne mogu pružiti adekvatnu podršku. 56 % pacijenata i 53 % osoba bliskih pacijentima se osjećaju neugodno kada pričaju o tinitusu (Mancini i sur., 2019).

Uzroci i tretmani

Do 80-ih godina prošlog stoljeća smatralo se kako zvuk kojega pacijenti čuju potječe iz uha, međutim kasnije su se uočile sličnosti između tinitusa i fantomske percepcije boli te se predložio model prema kojem tinitus nastaje u središnjem živčanom sustavu (Tonndorf, 1987, prema Milner i sur., 2016). Uzroci tinitusa su složeni i još nedovoljno poznati te samo djelomično razumijemo moždane mehanizme koji su u podlozi. Razvijene su brojne različite teorije kojima su se nastojali objasniti uzroci tinitusa. Većina njih kaže kako kod tinitusa dolazi do neuobičajene aktivnosti moždanih stanica (Jastreboff, 1995, prema Milner i sur., 2016). Dio teorija smatra kako je tinitus povezan s pretjeranom aktivacijom slušnog područja (Haller, Birbaumer i Veit, 2010), a dio kako je u podlozi nedovoljna aktivacija dijela mozga čiji se neuroni počinju pobuđivati pod utjecajem aktivnosti okolnih neurona.

Kao što postoji puno različitih teorija o uzrocima tinitusa, tako postoji i puno različitih metoda za tretman, ali niti jedna nije u potpunosti učinkovita. Ukoliko su jasno poznati zroci tinitusa, npr. ukoliko se radi o fizičkom oštećenju ili disfunkciji srednjeg uha, u liječenju se može primijeniti medicinska intervencija poput lijekova ili operacije. Međutim, u većini slučajeva nije poznat uzrok tinitusa te su potrebne drugačije metode liječenja (npr. De Ridder, 2007; Ducker i sur., 1984; Flor i sur., 2004; Langguth i De Riddere, 2013, prema Milner i sur., 2016). Nove spoznaje o uzrocima tinitusa dovele su do razvoja nekoliko obećavajućih tehnika koje su se pokazale uspješne u smanjenju zvučnih simptoma tinitusa te povećanju kvalitete života pacijenata.

Tinitus i neurofeedback

Jedan od takvih oblika terapije je i neurofeedback čija je učinkovitost u tretmanu tinitusa dokazana (Crocetti i sur., 2011; Dorhmann i sur., 2007; Hartmann i sur., 2013, prema Milner i sur., 2016). S obzirom na to da značajan broj osoba s tinitusom ima gubitak sluha u nekoj mjeri, prednost neurofeedbacka  je u tome što osobama šalje signal kroz vizualne informacije te se ne oslanja na njihovo osjetilo sluha za razliku od nekih drugih terapija  (Zhao i sur., 2018). Rezultati istraživanja pokazuju kako su se učinci kratkoročne neurofeedback terapije tinitusa održali i šest mjeseci nakon tretmana (Zhao i sur., 2018).

Posljednjih godina istraživanja su pokazala kako neurofeedback poboljšava simptome tinitusa iako još nije postao rutinska terapija kod ove teškoće (Kleinjung i sur., 2018). Studija slučaja iz 2016. (Milner i sur.) pokazala je kako neurofeedback snižava glasnoću i visinu tona kod tinitusa te poboljšava kvalitetu života. Analize EEG-a pokazale su promjenu moždanih valova ka vrijednostima blizu prosječnima za dob na moždanim područjima koja su vezana uz pojavu tinitusa. Osobe s tinitusom kroz neurofeedback uče kontrolirati svoje moždane valove i na taj način utjecati na tinitus (Gosepath i sur., 2001).  Uči ih se da voljno kontroliraju svoju moždanu aktivnost te oduče moždanu aktivnost tipično povezanu s tinitusom. Nakon terapije neurofeedbackom, klijentima se značajno i dugotrajno ublažava subjektivni doživljaj simptoma tinitusa (Crocetti, Forti, Del Bo, 2011).

U istraživanju Dorhamnna i sur. iz 2006., sudionici koji su uspjeli neurofeedbackom modificirati aktivnost svojih moždanih valova, profitirali su od tretmana do te mjere da su simptomi tinitusa potpuno nestali. U tom slučaju neurofeedback se pokazao superiornim u odnosu na trening diskriminacije frekvencija, koji se također može koristiti kao terapija tinitusa.

Marcela Milković, mag. psych.

Literatura

Crocetti, A., Forti, S. I Del Bo, L. (2011). Neurofeedback for subjective tinnitus patients. Elsevier Science, 38(6), 735 – 738.

Dorhmann, K., Weisz ,N., Schlee, W., Hartmann, T. I Elbert, T. (2006). Neurofeedback for treating tinitus. Progress In Brain Reasearch, 166, 473 – 485.

Gosepath, K., Nafe, B., Ziegler, E. I Mann, W.J. (2001). Neurofeedback in therapy of tinnitus. Springer Verlag, 29 – 35.

Guntensperger, D., Thuring, C., Meyer, M., Neff, P. I Kleinjung, T. (2017). Neurofeedback for tinnitus treatment – Review and current concepts. Frontiers in Aging Neuroscience, 9.

Haller, S., Birbaumer, N. I Veit, R. (2010). Real-time fMRI feedback training may improve chronic tinnitus. European Radiology, 20(3), 696 – 703.

Kleinjung, T., Thuring, C. Guntesperger, D., Neff, P. Meyerr, M. (2018). Neurofeedback for the treatment of chronic tinnitus: Review and future perspectives. Springer Verlag,  198 – 204.

Mancini, P. C., Richard, S. T., Smith, S. Ji, H., Perreau, A. I Mohr, A. (2019). Tinnitus: How partners can help? American Journal of Audilogy, 28, 85 – 94.

Manning, C. (2019). Tinnitus in 10: What every audiologist should know to provide research-based care. Audiology Today, 31(3), 16 – 26.

Milner, R., Lewandowska, M., Ganc, M., Ciesla, K., Niedzialek, I. I Skarzynski, H. (2016). Slow Cortical Potential Neurofeedback in Chronic Tinnitus Therapy: A Case Report. Applied Psychophysiology & Biofeedback.

Zhao, Z. Q., Lei, G. X., Li, Y. L., Zhang, D., Shen, W. D., Yang, S. M., Qiao, Y. H. (2018.) Neurofeedback therapy in the treatment of tinnitus. Journal of Clinical Otorhinolaryngology, Head, And Neck Surgery, 32(3), 233 – 236.

Objava Tinitus – zujanje u uhu pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje, provedeno je niz istraživanja u kojima se godinama pratilo djecu sve do odrasle dobi. Ta istraživanja pokazuju kako su brojni problemi u djetinjstvu, poput slabije pažnje, hiperaktivnosti i agresije povezani s nezaposlenošću, nižim prihodima i slabijim imovinskim stanjem u ranoj odrasloj dobi. To nam je važno jer su osobe s nižim prihodima pod većim rizikom od stresa, ovisnosti o socijalnoj pomoći, mentalnih bolesti, lošijeg zdravlja i prerane smrti. S obzirom na to da su problemi u ponašanju tijekom ranog djetinjstva povezani s različitim životnim ishodima, uključujući niže prihode, važno je točno odrediti koja su to ponašanja kako bismo ih što ranije pratili kod djece te im mogli pomoći.

Povezanost između ponašanja u djetinjstvu i buduće zarade potvrđena je brojnim istraživanjima. Djeca koja često ulaze u sukobe s vršnjacima te koja su nemarna i ne dovršavaju zadatke, vrlo vjerojatno će postizati lošije rezultate u školi, te kasnije na poslu, što može biti povezano s nižim prihodima. S druge strane, djeca koja se ponašaju prosocijalno, imat će bolje odnose s vršnjacima, manje problema u adolescenciji, veća obrazovna dostignuća, što može povećati njihov društveni i ekonomski kapital, između ostalog i visinu plaće u odrasloj dobi. Ovu  vezu su potvrdila istraživanja koja su pratila sudionike od djetinjstva do odrasle dobi. Slabija pažnja, hiperaktivnost i antisocijalno ponašanje u dobi od 10 godina te niža samokontrola u dobi između 3 i 11 godina, povezani su s nižim prihodima i slabijim imovinskim stanjem u ranoj odrasloj dobi (26 – 36 godina). Socijalne i emocionalne vještine u predškolskoj dobi povezane su sa sposobnosti zadržavanja posla u dobi od 25 godina, a pozitivni odnosi s vršnjacima u dobi od 10 godina s višim prihodima u dobi od 26 godina.

Za razliku od nekih drugih faktora koji su tradicionalno vezani uz više prihode, poput kvocijenta inteligencije i socio-ekonomskog statusa obitelji, na rana ponašanja možemo utjecati i mijenjati ih, zato bismo se na njih trebali usmjeriti u ranoj intervenciji.

Ove godine u Kanadi je provedeno prvo istraživanje koje je povezalo ponašanja u predškolskoj dobi s objektivnim pokazateljima godišnje zarade 3 desetljeća kasnije, na velikom uzorku s podjednako zastupljena oba spola. U njemu je sudjelovalo 2 850 sudionika koji su praćeni 30 godina, od njihove šeste godine pa sve do odrasle dobi. Ispitivala se povezanost između 6 ponašanja djece predškolske dobi (slabija pažnja, hiperaktivnost, prkos, tjeskoba i prosocijalnost) s godišnjom zaradom u dobi od 33 do 35 godina.

Pokazalo se kako je slabija pažnja u dobi od 6 godina povezana s nižom zaradom kod oba spola. Osim pažnje, buduće socio-ekonomsko stanje dobro se moglo predvidjeti i temeljem agresivnosti te prosocijalnosti, ali samo za muške sudionike. Manje agresivni i više prosocijalni šestogodišnjaci više su zarađivali 30-ak godina kasnije. Loša pažnja bila je jedina osobina koja je povezana s visinom godišnje zarade kod žena.

Ovo je jedno od mnogih istraživanja koja pokazuju kako su slabija pažnja, antisocijalna ponašanja i niska prosocijalnost u djetinjstvu povezani s različitim socio-ekonomskim obilježjima u odrasloj dobi. Potvrdilo je kako je slabija pažnja jedan od najvažnijih faktora u ranom djetinjstvu koji su povezani s nižim prihodima u odrasloj dobi. Dječaci koji su imali lošiju pažnju u odrasloj dobi su godišnje zarađivali u prosjeku 6 253 kune manje od dječaka s boljom pažnjom. Djevojčice sa slabijom pažnjom zarađivale su u prosjeku 4 548 kuna manje na godinu od žena koje su imale uredno razvijenu pažnju u djetinjstvu.

Znanstvenici su izračunali kako bi prosječno poboljšanje pažnje u dobi od 6 godina muškarcima moglo donijeti 15 139 kuna godišnje više, a ženama 9 422 kune više. Na životnoj razini to bi iznosilo 367 000 kn više tijekom 40-ogodišnje radne karijere muškaraca. S druge strane, da su djevojčice u dobi od 6 godina dobile pomoć kojom bi im se poboljšala pažnja, tijekom života bi sveukupno zaradile u prosjeku 228 000 kn više. Loša pažnja u dobi od 6 godina pokazala se povezanom sa smanjenom godišnjom zaradom u ranim i srednjim tridesetima.

Ovo istraživanje sugerira kako je u predškolskoj dobi slabija pažnja jedan od faktora najviše povezanih s budućom zaradom, te kako bi se preventivno trebalo raditi na poboljšanju pažnje u ranom djetinjstvu ako želimo osigurati socio-ekonomsku stabilnost djece u budućnosti.

Važno je napomenuti kako je nacrtom istraživanja odstranjen utjecaj inteligencije i obiteljskih prilika sudionika istraživanja, odnosno izjednačeni su po tim osobinama, tako da one nisu imale utjecaja na rezultate istraživanja. Bez obzira na kvocijent inteligencije i prilike u kojima su odrastali, ekonomski status povezan je s kvalitetom pažnje u djetinjstvu kod djevojčica te s kvalitetom pažnje, agresivnosti i prosocijalnosti kod dječaka. Rano praćenje i podrška djeci koja pokazuju simptome slabije pažnje te dječacima koji su agresivniji i manje prosocijalni može dugoročno koristiti tim pojedincima, ali u konačnici i društvu u cjelini.

Marcela Milković, mag. psych.

Literatura:

Vergunst, F., Tremblay, R. E. i Nagin, D. (2019). Association between childhood behaviors and adult employment earnings in Canada. JAMA Psychiatry.

Objava Djeca koja imaju slabiju pažnju u odrasloj dobi manje zarađuju pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Psihologijska istraživanja nedvojbeno pokazuju kako tjelesno kažnjavanje ne donosi željene učinke, već nanosi štetu. Tjelesno kažnjavanje je primjena tjelesne snage s namjerom izazivanja neke razine boli ili nelagode, ma kako blago (Odbor za prava djeteta UN-a, 2006.). Tjelesno kažnjavanje je svako kažnjavanje kojim se korištenjem tjelesne snage namjerava uzrokovati neka razina boli ili nelagode (Vijeće Europe, 2005). U Hrvatskoj je od 1999. zakonom zabranjeno tući djecu. Roditelji ne smiju tjelesno kažnjavati dijete, postupati ponižavajuće prema njemu niti primjenjivati psihičku prisilu te su ga dužni štititi od takvog postupanja drugih osoba (Članak 94., stavak 2 Obiteljskog zakona). Nasilje u obitelji je: tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci (Članak 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji). Svaki udarac je čin nasilja. Zapamtite: dijete će puno brže nešto naučiti zato da dobije pohvalu, nego što bi naučilo zato da izbjegne batine.

Zašto nije dobro tjelesno kažnjavati dijete?

• Dijete tako dobiva poruku da ne vrijedi.
• Na taj način ponižavate dijete.
• Batine mu neće pomoći da nauči razliku između dobrog i lošeg.
• Dijete koje dobiva batine, vjerojatno će kopirati to ponašanje tako što će tući nekog drugog kada bude frustrirano (npr. mlađeg brata/sestru ili vršnjake), a nasilno ponašanje može se nastaviti i u odrasloj dobi.
• Na taj način učite dijete da je fizičko nasilje uobičajen i poželjan način rješavanja problema. Drugim riječima, učite ga da, kada se netko ne ponaša onako kako mi želimo, u redu je udariti ga.
• Batinama ne učite dijete kako se treba ponašati, nego samo kako ne treba, ali ono i dalje neće znati što činiti umjesto toga.
• Tjelesno kažnjavanje često prerasta u fizičko zlostavljanje i teško je odrediti granicu.
• Dijete tako neće razumijeti zbog čega neko ponašanje nije poželjno.
• Dugoročno time ne postižete ništa pozitivno, tj. postižete samo trenutnu i neposrednu poslušnost koja proizlazi iz straha.

Negativne posljedice tjelesnog kažnjavanja za djecu:

• Narušavanje kvalitete odnosa između djeteta i roditelja
• Gubitak povjerenja i poštovanja djeteta prema roditelju
• Strah, krivnja, ljutnja, bespomoćnost, sram, poniženje, uznemirenost
• Slabije mentalno zdravlje djece
• Slabije usvajanje moralnih vrijednosti
• Povećana agresivnost
• Povećano delinkventno i antisocijalno ponašanje
• Povećan rizik od ozljede, tj. tjelesnog zlostavljanja
• Dijete koje je tjelesno kažnjavano, zbog neugodnih emocija koje kažnjavanje u njemu izaziva, otežano će učiti i usvajati poželjne oblike ponašanja.

Ispravni oblici oblikovanja dječjeg ponašanja u poželjnom smjeru

• Pokazivanje kako želimo da se djeca ponašaju na primjeru vlastitog ponašanja
• Nagrađivanje poželjnih ponašanja davanjem privilegija kako bi dijete naučilo što je dobro i kako se treba ponašati
• Pohvaljivanje djeteta za poželjna ponašanja
• Ukidanje djetetovih privilegija za nepoželjna ponašanja
• Zagrljaj, nagrada ili pohvala kada se dijete poželjno ponaša
• Razgovor s djetetom i nuđenje prihvatljivih rješenja i ponašanja
• Sprječavanje ili zaustavljanje nepoželjnog ponašanja djeteta unaprijed ili čim se ponašanje počne događati
• Preusmjeravanje nepoželjnog ponašanja u prihvatljivo
• Objašnjavanje – davanje povratnih informacija, omogućavanje djetetu da popravi štetu

Tjelesno kažnjavanje prenosi se međugeneracijski i potrebno je osvijestiti kako se radi o nepoželjnoj, za dijete štetnoj i često kontraproduktivnoj  metodi kako bi se prekinuo ovaj lanac te izabrale poželjnije, korisnije i učinkovitije metode oblikovanja dječjeg ponašanja. Roditelji koji pribjegavaju tjelesnom kažnjavanju djece su često i sami u djetinjstvu bili odgajani na takav način te su usvojili to ponašanje učenjem po modelu, tj. imitirajući svoje roditelje. Takvi roditelji obično udare dijete u situacijama kada su ljuti zbog nečeg što je dijete napravilo ili kada su u velikom strahu za svoju djecu te kada su sami tjeskobni, zabrinuti ili pod stresom. Drugim riječima, tjelesno kažnjavanje češće će upotrijebiti kada ih preplave neugodne emocije koje neće u tom trenutku moći kontrolirati. Kako bi se ovo izbjeglo, potrebno je vježbati samokontrolu i samoregulaciju. Ne postoje savršeni roditelji, ali potreban je rad na sebi kako bismo postali dobri roditelji. Sretan roditelj je dobar roditelj i onaj koji će imati kapaciteta reagirati strpljivo, promišljeno i smireno čak i u napetim ili opasnim situacijama. Kako bismo bili dobri roditelji, potrebno je da se i sami osjećamo dobro, a za to je potreban rad na sebi. Jedan od načina rada na sebi je i neurofeedback. Radi se o metodi koja se pokazala učinkovitom za regulaciju emocija (npr. Cavazza i sur., 2014), tjeskobe i impulzivnosti jer ona pomaže pojedincu držati svoju moždanu aktivnost (npr. odgovor na emotivan događaj) pod kontrolom (Cohen Kadosh i sur., 2016). Neurofeedback terapija se također pokazala uspješnom u smanjenju razine stresa (Hafeez, Y., Azhar Ali, S. S. i Malik, A., 2016) koji uvelike utječe na naš svakodnevni način funkcioniranja pa tako i odnos s djecom.

Literatura:

1. Bilić, V., Buljan-Flander, G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom. Jastrebarsko: Naklada Slap.
2. Cavazza, M., Charles, F., Gabor, A., Porteous, J., Gilroy, S. W., Raz, G. Keynan, N. J., Cohen, A., Jackont, G., Jacob, Y., Soreq, E., Klovatch, I. I Hndler, T. (2014). Towards emotional regulation through neurofeedback. Conference paper. Conference: 5^th Augmented Human International Conference.
3. Cohen Kadosh, K., Qiang L., de Burca, C., Sokunbi, M. O., Feng, J., Linden, D. E. J. i Lau, J. Y. F. (2016). Using real-time fMRI to influence effective connectivity in the developing emotion regulation network. Neurolmage, 125.
4. Hafeez, Y., Azhar Ali, S. S. i Malik, A. (2016).
5. Obiteljski zakon (2015). Narodne novine, 103/15.
6. Odbor za prava djeteta UN-a. (2006). General Comment No 8. The right of the child to protection from corporal punishment and other cruel or degrading forms of punishment, CRC/C/GC/8.
7. Vijeće Europe (2005). Eliminating corporal punishment: a human rights imperative for Europe’s children, str. 20.
8. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. (2018). Narodne novine, 70/17.

Objava Odgoj bez batina pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Dijagnostičko-statistički priručnik mentalnih oboljenja – DSM-V definira poremećaj iz spektra autizma kao:

• Trajan deficit u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji
• Ograničeni, repetitivni obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti
• Simptomi moraju biti prisutni u ranom razvojnom razdoblju (prije 3. godine)
• Simptomi uzrokuju klinički značajno oštećenje u socijalnom, radnom ili drugim važnim   područjima funkcioniranja
• Ove smetnje se ne mogu bolje objasniti intelektualnim razvojnim poremećajem ili općim razvojnim zaostajanjem

Trajan deficit u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji uključuje deficit u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji te u uspostavljanju, održavanju i razumijevanju odnosa, a mogu biti različite težine. U ograničene, repetitivne obasce ponašanja, interesa i aktivnosti mogu spadati (za dijagnozu je potrebno barem dvoje prisutnih):

• ograničeni ili repetitivni pokreti, korištenje predmeta ili govora
• inzistiranje na istovjetnosti i nefleksibilno priklanjanje rutinama
• jako ograničeni, kruti interesi neobičnog intenziteta ili fokusa
• hiperreaktivnost ili hiporeaktivnost na senzoričke podražaje ili neobičan interes za senzoričke aspekte okoline.

Poremećaj iz spektra autizma može se javiti sa ili bez popratnog intelektualnog i/ili jezičnog oštećenja, te ga valja razlikovati od socijalnog komunikacijskog poremećaja. Razina težine poremećaja iz spektra autizma varira od one koja zahtijeva podršku do one koja zahtijeva vrlo veliku podršku.

Unatoč kompliciranoj problematici dijagnostike i još uvijek često prisutnim dilemama, što zbog etiologije, a što zbog raznolikosti teškoća, u zadnjih 20 godina itekako se pokazao veliki napredak u samoj dijagnostici, terapiji i rehabilitaciji na ovom području.

Jedan dio tog napretka može se zahvaliti i otkriću efikasnosti neurofeedback metode među ovom skupinom poremećaja. Danas postoje različite studije koje su istražile djelovanje neurofeedbacka na poremećaje iz spektra autizma. Neka istraživanja opisala su efekte na jednoj osobi ili više njih, dok su neka istraživanja usporedila dvije skupine ispitanika od kojih je jedna bila podvrgnuta neurofeedback treninzima, a druga nije. Svi sudionici su bili djeca ili adolescenti, 88% od njih su bili dječaci (jer je poremećaj učestaliji kod muškog spola). Istraživanja su pratila promjene u ponašanju sudionika (primijećeno od strane roditelja i učitelja), kognitivnom funkcioniranju i EEG-u.

U istraživanjima se pokazalo da je neurofeedback imao pozitivnog utjecaja na simptome karakteristične za spektar poput slabije socijalizacije i teškoće komunikacije. Također, primijećen je napredak u samopouzdanju osobe, pokazivanju empatije i fleksibilnosti u prilagodbi na nove situacije (kognitivna fleksibilnost). Kod ispitanika su se smanjili anksioznost, ispadi bijesa i nagle promjene raspoloženja. Promjene su izvijestili roditelji i učitelji uz pomoć različitih skala i upitnika ili putem intervjua. Neurofeedback je pokazao i pozitivne pomake u kognitivnom funkcioniranju sudionika, što je bilo lakše objektivno evaluirati od promjena u ponašanju. Koristili su se razni zadaci prije i poslije neurofeedback tretmana. Najveći pomak dogodio se u već spomenutoj kognitivnoj fleksibilnosti odnosno sposobnosti da osoba uvidi i izmijeni ponašanje s obzirom na uvjete u određenoj situaciji. Osobe s poremećajem iz spektra autizma često imaju teškoća u svakodnevnom funkcioniranju upravo zbog problema na tom području, u vidu otpora prema promjenama i teškoćama tranzicije između aktivnosti. Neka istraživanja pokazala su dodatne napretke u pažnji, inhibiciji nepoželjnih ponašanja i planiranju unaprijed, što ukazuje na generalno poboljšanje u izvršnim funkcijama. Spominju se i poboljšanja vizuoperceptivnih sposobnosti i jezičnih vještina nakon neurofeedback tretmana. Ono što je pridonijelo još jednom objektivnom načinu evaluacije napretka je uvid u EEG osobe. S obzirom na to da se neurofeedback fokusira na promjene u moždanoj aktivnosti, nije bilo teško izmjeriti je li došlo do promjena ili ne. Većina istraživanja usporedila je EEG prije i nakon ciklusa treninga i pronašla da je došlo do promjena. Promjene su ovisile o individualiziranom protokolu koji se koristio. Na primjer, ako se radilo na smanjivanju amplituda theta valova, došlo je do smanjivanja. Ako se radilo na normalizaciji theta/beta omjera, došlo je do optimiziranja, odnosno do vrijednosti tipičnih za populaciju.

Uspjeha u radu s djecom s poremećajem iz spektra autizma ima i UMO igraonica. Neke studije slučaja istražili smo unutar kuće. Na primjer djevojčica od 7 god. sa simptomatologijom karakterističnom za poremećaj iz spektra autizma, nakon 40 neurofeedback treninga mijenja svoje ponašanje. Bolje se samoregulira, iz čega proizlazi manje motoričkog nemira i manje emocionalnih ispada bijesa. Majka navodi da djevojčica puno rjeđe ulazi u stanja u kojima ne može kontrolirati svoje ponašanje. Također navodi da se sada uključuje u aktivnosti koje je prije izbjegavala, kao što su crtanje i pisanje, te da u drugim terapijama u koje je uključena bolje usvaja i napreduje.

Postavlja se pitanje je li neurofeedback lijek za autizam. Nemoguće je izliječiti određena stanja, pogotovo kada se radi o stanjima organski poremećene moždane regulacije. Ono čemu može pridonijeti, kako smo iz istraživanja vidjeli, je općenito boljem funkcioniranju mozga, koji će zatim ublažiti neke od najčešćih simptoma spektra. Pomoću neurofeedbacka ljudi mogu naučiti ublažiti određene simptome, tj. poboljšati generalno funkcioniranje te tako postići veću funkcionalnost u svakodnevnim aktivnostima. Bitno je naglasiti da tretmani neurofeedbacka trebaju teći po nekim određenim pravilima, osim strogo individualiziranog pristupa, potreban je i educirani terapeut, motivirani klijent, te naravno prava mjera. Dakle, iznimno je važno da treninzi traju dovoljno dugo, da se odvijaju kontinuirano i tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Ipak se radi o promjeni moždanih obrazaca, što apsolutno nije proces koji se može i treba odviti preko noći.

Danas obilježavamo Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Od 1999. međunarodni simbol svjesnosti o autizmu je vrpca od šarenih puzzli. Takav uzorak odražava kompleksnost autističnog spektra. Različite boje i oblici simboliziraju raznolikost osoba i obitelji koje žive s poremećajem iz spektra autizma. Svjetlina vrpce označava nadu da će sve osobe s autističnog spektra voditi ispunjene živote zahvaljujući povećanju svjesnosti o autizmu, ranoj intervenciji te potrebnim uslugama i podršci.

Činjenice o poremećaju iz spektra autizma:

Atipičan: Djeca s poremećajem iz spektra autizma izgledaju baš poput bilo kojeg drugog djeteta. Autizam mijenja samo način na koji njihov mozak radi.

Unikatan: Djeca s poremećajem iz spektra autizma imaju neurorazličit mozak.

Topao: Djeca s poremećajem iz spektra autizma vole imati prijatelje i stvarati nova prijateljstva!

Inspirativan: Neurotipično dijete može puno naučiti od djeteta s poremećajem iz spektra autizma, i obrnuto.

Zanimljiv: Djeca s poremećajem iz spektra autizma uživaju u istim stvarima kao i druga djeca:  igri, glazbi, rođendanima…

Autentičan: Djeca s poremećajem iz spektra autizma često imaju vrlo specifične interese o kojima znaju značajno više od prosječne osobe.

Misteriozan: Mnogi ljudi ne znaju puno o autizmu, stoga im je ponekad teško razumjeti ponašanja djeteta s poremećajem iz spektra autizma.

LITERATURA:

1. Američka psihijatrijska udruga (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje DSM-5. 5.izd. Zagreb: Naklada Slap.
2. Bujas-Petković, Z., Frey-Škrinjar, J. i sur. (2010). Poremećaji autističnog spektra: značajke i edukacijsko-rehabilitacijska podrška. Zagreb: Školska knjiga
3. Chan, A.S., Sze, S.L., & Cheung, M. (2007). Quantitative Electroencephalographic Profiles for Children With Autistic Spectrum Disorder. Neuropsychology, 21 (1), 74-81
4. Coben, R. & Padolsky, I. (2007). Assessment-guided neurofeedback for autistic spectrum disorders. Journal of Neurotherapy, 11, 5-23.
5. Coben, R., Ricca R. (2014). EEG Biofeedback for Autism Spectrum Disorder: A Commentary on Kouijzer et al.
   Hill,E.L.(2004). Executive dysfunction in autism, Trends in Cognitive Sciences, 8, 1, 26-32
6. Jarusiewicz, B. (2002). Efficacy of neurofeedback for children in the autistic spectrum: A pilot study. Journal of Neurotherapy, 6, 39–49.
7. Kouijzer, M.E.J., de Moor, J.M.H., Gerrits, B.J.L., Congedo, M., & van Schie, H.T. (2009a). Neurofeedback improves executive functioning in children with autism spectrum disorders. Research in Autism Spectrum Disorders, 3, 145- 162.
8. Mirjam E.J. Kouijzer, Hein T. van Schie, Berrie J.L. Gerrits, and Jan M.H. de Moor. Neurofeedback Treatment for Autism Spectrum Disorders – Scientific Foundations and Clinical Practice,
9. Sichel, A. G., Fehmi, L. G., & Goldstein, D. M. (1995). Positive outcome with neurofeedback treatment in a case of mild autism. Journal of Neurotherapy, 1 (1), 60-64.
10. Thompson, L., Thompson, M., & Reid, A. (2010). Neurofeedback Outcomes in Clients with Asperger’s Syndrome. Applied Psychophysiology and Biofeedback, 35, 63-81.
11. http://www.eeginfo.com/what-is-neurofeedback.php

Objava Poremećaj iz spektra autizma i neurofeedback pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Što kad želja za “savršenim” izgledom krene ozbiljno utjecati na kvalitetu života, zdravlje i dobrobit pojedinca? Ako smo pretjerano zabrinuti i usmjereni na kontrolu oblika i težine tijela te se hranimo neprimjereno i neredovito? Tada govorimo o simptomatologiji poremećaja hranjenja, što će biti naša današnja tema. Tri su osnovna i najčešće spominjana oblika poremećaja hranjenja: anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje. Svima od njih je zajednička isprepletenost stavova o tjelesnoj težini i kontroli hranjenja s osobnim problemima kao što su nisko samopoštovanje i loša emocionalna kontrola. Najčešće se vežu uz adolescenciju kao životno doba obilježeno raznim emocionalnim promjenama, ali i zaokupljenosti uslijed promjena u tjelesnom izgledu. Kao posebno rizične skupine adolescenata smatraju se djevojčice koje rano sazrijevaju jer se promjenom u tjelesnom izgledu udaljavaju od percipiranog idealnog ženskog izgleda (mršavost). Generalno se smatra kako poremećaji prehrane imaju podlogu u kombinaciji faktora, uključujući biološke, psihološke i okolinske faktore.

U nastavku ćemo kratko prikazati dva najčešća (i najpoznatija) poremećaja hranjenja, anoreksiju i bulimiju, s naglaskom na njihovu biološku podlogu. Također, opisat ćemo neka istraživanja koja su provedena na ovom području te ukazati kako neurofeedback može koristiti pri oporavku od poremećaja hranjenja.

Anoreksija nervoza

Prva i najuočljivija karakteristika anoreksije jest pretjerana mršavost i “ispijen” izgled. Prisutno je ograničenje unosa energije u odnosu na zahtjeve, što dovodi do značajno niske tjelesne težine. Kod osobe prevladavaju značajan strah od porasta tjelesne težine te ustrajni postupci kojima se otežava njezino povećanje, čak i uz značajno nisku tjelesnu težinu. Također, osoba ima smetnje u doživljavanju vlastite tjelesne težine, iznimno se procjenjuje na temelju vlastitog tjelesnog izgleda  te ne može shvatiti ozbiljnost niske tjelesne težine.

Jednu od ključnih uloga u regulaciji raspoloženja i apetita ima neurotransmiter serotonin. Nekoliko je istraživanja pokazalo da su promjene u razini serotonina povezane s anksioznosti, perfekcionizmom i opsesivnim ponašanjem nakon oporavka od anoreksije.  S anoreksijom u paru se često pojavljuje i depresija, što je potvrdilo i istraživanje koje nam govori da čak 91% žena koje boluju od anoreksije boluje i od depresivnog poremećaja.

Bulimija nervoza

Bulimija je poremećaj hranjenja karakteriziran brzim konzumiranjem izuzetno velike količine hrane u vrlo kratkom razdoblju te izazivanjem povraćanja i/ili upotrebom sredstava za pražnjenje crijeva. Za vrijeme epizoda prejedanja, osoba ima osjećaj gubitka kontrole nad jedenjem. Tomu slijede ponavljajući neprikladni kompenzacijski postupci s ciljem sprečavanja povećanja tjelesne težine, a obuhvaćaju povraćanje, zloupotrebu laksativa, diuretika i sl. Kao i kod anoreksije, kod bulimije je karakteristična samoprocjena pod utjecajem oblika vlastitog tijela i tjelesne težine. Vjeruje se da je za nastanak bulimije odgovorna interakcija nekoliko faktora, a precizan uzrok nije poznat. Od bioloških je čimbenika uočljiva genetska predispozicija pa tako u obitelji osoba koje pate od bulimije ima više depresivnih poremećaja i poremećaja hranjenja. Kod pacijenata koji pate od bulimije često je istraživana abnormalna aktivnost hipotalamusa te neravnoteža neurotransmitera poput serotonina i noradrenalina. Neka su istraživanja pokazala da se u hipotalamusu osoba koje pate od bulimije ne može izazvati osjećaj sitosti, što znači da i nakon ogromnih količina hrane i dalje osjećaju glad.

Istraživanja poremećaja hranjenja

Istraživanje neurobioloških osnova poremećaja hranjenja pomaže nam razumjeti uzrok iskrivljene percepcije prema hrani kod osoba s poremećajem hranjenja. Istraživanje provedeno na subkliničkom uzorku žena pokazalo je kako neurofeedback pozitivno utječe na regulaciju brze beta aktivnosti koja se vezuje uz anksioznost te mentalnu napetost, kao i na poboljšanu svijest o vlastitim tjelesnim stanjima. Studija provedena na nekliničkom uzorku pokazala je da se alpha/theta treningom (kojeg radimo i u našoj Umo igraonici) može značajno smanjiti žudnja za hranom, što je važno kod osoba koje teško ograničavaju prekomjeran unos hrane. Da se naslutiti kako neurofeedback sadrži važan mehanizam u borbi protiv poremećaja hranjenja te se zaista može razmotriti kao dopuna tradicionalnoj terapiji.

S biološkog aspekta gledano, poremećaji hranjenja tretiraju se kao stanja uzrokovana disregulacijom središnjeg živčanog sustava koja varira od osobe do osobe, stoga je iznimno važan individualan pristup prema svakom klijentu. Neki autori navode da su poremećaji hranjenja povezani s nedostatkom svjesnosti o vlastitom tijelu, opsesivnim mislima te kompulzivnim ponašanjem. Neurofeedback treningom na zabavan način učimo mozak proizvesti optimalne obrasce moždanih valova. To radimo tako da igranjem video-igrice nagrađujemo točno određene moždane valove i na taj način ih učimo mijenjati. Prikazivanjem povratne informacije o regulaciji vlastite moždane aktivnosti klijentu se daje pozitivno potkrepljenje te pruža osjećaj samoefikasnosti i kontrole. Ovo je vrlo važno kod poremećaja hranjenja, gdje pacijenti često nevoljko prihvaćaju raditi na promjeni obrazaca ishrane jer osjećaju kako je unos hrane jedino što mogu kontrolirati. Individualiziranim pristupom posvećujemo se svakom klijentu za kojeg određujemo poseban protokol.  Uz pomoć neurofeedbacka moguće je “kontrolirati” vlastite moždane valove na putu prema zdravijem i kvalitetnijem životu. Važno je napomenuti da se u takvim slučajevima neurofeedback koristi kao dopuna standardnoj terapiji.

Iako još uvijek čekamo veći broj istraživanja koja dodatno potvrđuju izravnu povezanost neurofeedbacka s poremećajima hranjenja, odavno je poznato kako on pozitivno utječe na veću svjesnost u budnom stanju, kao i na smanjenje depresivnosti i anksioznosti, faktora koji se najčešće pojavljuju s poremećajima hranjenja.

Svake godine krajem veljače obilježavamo Svjetski tjedan skretanja pažnje na poremećaje hranjenja. Ako primijetite simptome poremećaja hranjenja kod sebe ili osoba u svojoj okolini, ne ustručavajte se potražiti pomoć psihoterapeuta ili psihologa. Zaista, uvijek postoji netko tko će spremno saslušati naše nedoumice. I svakako iskoristite ovaj period da u svakoj sljedećoj situaciji sumnje prema sebi zastanete i promislite: ljepota je u oku promatrača – neograničena veličinom koju nosimo.

Sanja Bulog, mag.psych

Literatura:

• American Psychiatric Association (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (Peto izdanje). Arlington: American Psychiatric Publishing.
• Bartholdy, S., Musiat, P., Campbell, I.C., Schmidt, U. (2013). The Potential of Neurofeedback in the Treatment of Eating Disorders: A Review of the Literature. Wiley Online Library.
• Begić, D. (2011). Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada
• Bulog, S. (2016). Povezanost odstupajućih navika hranjenja, percepcije roditelja i tjelesnog srama. Diplomski rad. Osijek: Filozofski fakultet.
• Imperatori, C. i sur. ( 2016.) Coping food craving with neurofeedback. Evaluation of the usefulness of alpha/theta training in a non-clinical sample. International Journal of Psychophysiology (112), 89-97.
• Pichika, R. Buchsbaum, M.S, Bailer, U., Hoh, C., Decastro, A., Buchsbaum, B.R., Kaye, W. (2012). Serotonin transporter binding after recovery from bulimia nervosa. International Journal of Eating Disorders, 45(3), 345-352.
• Schmidt, J.S. (2016). Neurofeedback as a psychophysiological treatment for disinhibited eating – An analysis of efficacy and mechanisms. Faculty of Human and Social Sciences, University of Wuppertal, Germany.
• Strober M. i Katz, J.L (1987). Do eating disorders and affective disorders share a common etiology? A dissenting opinion. International Journal of Eating Disorders, 6, 171–180
• Beneath the Surface: The Neurobiology of Eating Disorders, preuzeto s: https://www.eatingdisorderhope.com/blog/beneath-neurobiology-eating-disorders, 30.1.2019.
• Can Neurofeedback help with Eating Disorders ? Preuzeto s http://www.braintrainuk.com/eating-disorders, 29.1.2019.
• Neurofeedback: treatment for eating disorders and other addictions, preuzeto s: http://www.hullinstitute.com/NeurofeedbackEDA.aspx, 29.1.2019.

Objava Poremećaji hranjenja pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

• učenje uvjetovanjem
• teorije socijalnog učenja te
• kognitivne teorije učenja.

Tim se redoslijedom donekle pravilno javljaju tijekom razvoja, od jednostavnijih ka složenijim mehanizmima: prvo najviše učimo uvjetovanjem –  klasičnim i instrumentalnim, a zatim se sve više javljaju i međusobno isprepliću i ostala dva načina učenja – socijalno i kognitivno učenje. U daljnjem tekstu detaljnije ćemo se pozabaviti instrumentalnim uvjetovanjem.

Logika instrumentalnog uvjetovanja temelji se na pretpostavci hedonizma: osnovna je motivacija ponašanja postići ugodno i izbjeći neugodno stanje. Prema definiciji, instrumentalno uvjetovanje je proces učenja u kojem se mijenja vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja na temelju posljedica koje to ponašanje ima za organizam (ljude i neke vrste životinja). Upravo se zbog toga instrumentalno uvjetovanje još naziva i „učenjem na posljedicama“.

Potkrepljenje je ključan pojam za ovaj mehanizam učenja, a označava posljedicu koja povećava vjerojatnost ponovnog pojavljivanja nekog ponašanja. Razlikujemo pozitivno i negativno potkrepljenje. Pozitivno potkrepljenje predstavlja uvođenje ugodnih/poželjnih posljedica, npr. petica učeniku za odlično naučeno gradivo ili trenerova pohvala sportašu za veliko zalaganje u obrani. Negativno potkrepljenje, unatoč svom nazivu, donosi nam ugodu jer nas „oslobađa“ neke neugode. Ono znači ukidanje nepoželjnih posljedica. To može biti mogućnost izbjegavanja pisanja završnog ispita za studente koji uspješno polože sve kolokvije, ali i puno trivijalnije stvari poput prestanka osjećaja hladnoće nakon oblačenja kaputa ili prestanka glavobolje nakon uzimanja lijeka. U svim tim slučajevima ukidanje neugodne posljedice (hladnoća, glavobolja, ispit) povećava vjerojatnost pojavljivanja ponašanja koje mu je prethodilo. Još jedan primjer učenja mehanizmom negativnog potkrepljenja je markiranje s nastave „bez posljedica“. Istraživanja pokazuju da je potkrepljenje to učinkovitije što je veza između ponašanja i njegove posljedice jasnija, čemu svakako doprinosi vremenska bliskost i logična povezanost tih događaja.

Iako vrlo često pozitivno potkrepljenje zapravo predstavlja nagradu, ta dva pojma nisu sinonimi. Ponekad je pozitivno potkrepljenje nešto što nije zamišljeno kao nagrada. Tako je trogodišnjak koji se učestalo približava štednjaku i pritom gleda mamu čekajući njezinu reakciju, zapravo naučio da tako može zadobiti njenu pažnju. Drugim riječima, sve što je mama radila s idejom da ponašanje otkloni zapravo je bilo potkrepljenje. Na sličan način učitelji ponekad nehotično potkrepljuju „nestašna“ ponašanja učenika tijekom školskog sata, najčešće zaustavljanjem predavanja i usmjeravanjem pažnje na te nestašluke. Isto tako, roditelji koji svoju djecu uzimaju u naručje prije spavanja kad plaču vjerojatno će povećati učestalost njihovog ponašanja. Zašto? Odgovor se također nalazi u principima instrumentalnog uvjetovanja: dijete je potkrijepljeno roditeljskom pažnjom i tjelesnim kontaktom i zbog toga će i sljedeći put kad poželi vidjeti svoje roditelje prije prvog sna, jednostavno – zaplakati na sav glas. Istovremeno pomalo smiješna, ali i žalosna činjenica jest kako se u našem društvu često događa da mališani koji su tek progovorili u svojoj okolini čuju različite psovke, koje potom reproduciraju i ponavljaju. Roditelji se nađu “u čudu”:  kako je moje dijete zapamtilo baš tu nepoželjnu riječ? Usmjeravaju dijete da to ne govori, pokušavajući zadržati smijeh. Što se tada događa? Dijete je shvatilo da je zadobilo pažnju, koja je u ovom slučaju pozitivno potkrepljenje i ponavljat će riječi sve dok tome djetetova okolina ne prestane pridavati pažnju i tada se ponašanje gasi. Očito je da odgoj djece te njihovo usvajanje poželjnih i korisnih oblika ponašanja u zamjetnom obujmu počiva na načelima instrumentalnog uvjetovanja. „Bacanje na pod u dućanu radi igračke“ također se uči potkrepljivanjem. Ako ponekad popustite djetetu u ovakvoj situaciji, možete očekivati da se takvo ponašanje održi i ponavlja. Pitate se zašto? Zato što je u tom slučaju dijete „žrtva povremenog potkrepljenja“, slično kao kockar koji se nada da će baš i ovoga puta osvojiti jackpot. Zamislite situaciju u kojoj trogodišnje dijete tijekom kupnje s majkom ugleda policu s igračkama i uzme s police tri igračke te ih odloži u košaru za kupnju. Majka na to govori djetetu nešto poput „Ne mogu ti kupiti sve ove igračke.“. Trogodišnjak (koji još nema razvijenu toleranciju na frustraciju) počinje vikati, plakati i udarati nogama o pod. Majka, da bi zaustavila to ponašanje, uzima košaru za kupnju sa svim tim igračkama i odlazi na blagajnu. Što iz toga uči dijete? Iako je u prvoj takvoj situaciji njegova reakcija bila spontani odgovor na frustraciju, ono zaključuje kako postoji mogućnost da će dobiti igračke koje je izabralo kada svoje nezadovoljstvo iskaže vikanjem, bacanjem po podu i sličnim ponašanjima. Isto tako, postoji velika vjerojatnost da će ta ponašanja u sličnim situacijama ponavljati. S druge strane, postavljanje jasnih granica prije nego što problem nastane („Kada dođemo u dućan možeš izabrati jednu igračku.“) i dosljednost mogu uvelike pomoći, ne samo za osiguravanje ugodne kupnje, već i u nizu drugih situacija. Važno je da potkrepljenje djetetu bude interesantno kako bismo uspjeli promijeniti ponašanje. Primjerice, ako vaše dijete nije ljubitelj torte od mrkve, to mu zasigurno neće biti privlačna nagrada za peticu iz matematike  kao, recimo, odlazak u kino.

Važno je dati do znanja i to da su negativno potkrepljenje i kazna dva različita mehanizma. Za razliku od negativnog potkrepljenja, cilj je kazne smanjiti vjerojatnost pojavljivanja nepoželjnog ponašanja u budućnosti. Kažnjavati se može na dva načina: zadavanjem neugodne posljedice (npr. učenici koji su napravili nered u učionici trebaju ostati nakon nastave i očistiti razred) te uklanjanjem pozitivne posljedice (npr. dječak tijekom dana nije učio za ispit i majka mu navečer zabrani odlazak na rođendansku proslavu) nakon javljanja neželjenog ponašanja. Danas se i među laicima i među znanstvenicima vode duge rasprave o kažnjavanju, koje u suvremenom društvu ima mnogo negativnih konotacija. Naime, kažnjavanjem se uči „što ne treba“, ali ne i „što treba“ raditi. Upravo je zbog toga važno izbjegavati kažnjavanje u situacijama kada želimo uspostaviti neko ponašanje. Primjerice, ako dijete odbija jesti neko određeno jelo, potkrepljivanje (primjerice pohvalama)  je znatno prikladnija metoda od kažnjavanja. Pozitivnim potkrepljivanjem ta će se namirnica asocijativno početi povezivati s ugodom i postajati privlačnija nego ranije. Uslijed kažnjavanja može doći i do generalizacije tako da se čitava situacija, a ne samo specifično ponašanje povezuje s kaznom. Tako primjerice dijete koje je u školi često kažnjavano može i sam odlazak u školu povezati s kažnjavanjem te ga početi izbjegavati. Do prevelike generalizacije može doći zbog preoštre kazne ili ako nije sasvim jasno koje je ponašanje kažnjeno. Kazna je učinkovita samo ako slijedi svaki put nakon ponašanja, tj. ako je dosljedna. Kad kazna ne slijedi svaki put, ponašanje će se vjerojatno održati. Također, da bi bila efikasna, kazna mora uslijediti brzo nakon nepoželjnog ponašanja.

Značaj korištenja svih navedenih tehnika leži u tome što se njima postižu izravne promjene funkcioniranja našeg organizma.  Iako instrumentalno učenje ima svrhu i cilj, ono se kategorizira među nenamjerne vrste učenja jer promjene u ponašanju usvajamo bez intencije. Ponekad naknadno steknemo uvid da smo „nešto naučili“, dok neka učenja nikad ne osvijestimo. Tu dolazimo do „naše“ tehnike, a to je neurofeedback. Pokazalo se da je samokontrola moždane aktivnosti zapravo vještina koju se može razvijati i usavršavati. Neurofeedback funkcionira na principu trenutačnog davanja povratnih informacija o moždanoj aktivnosti. Upravo te povratne informacije djeluju po principima instrumentalnog uvjetovanja, kao pozitivni/negativni potkrepljivači poželjnih/nepoželjnih obrazaca moždane aktivnosti. Primjer pozitivnog potkrepljenja je dobivanje boda u igri i zvučni signal kao posljedice poželjne moždane aktivnosti. Kada se neželjena moždana aktivnost promijeni u poželjnu, prethodno smanjen i zaustavljen videoprikaz ponovno se poveća i pokrene, što predstavlja mehanizam negativnog potkrepljenja. Sustavnim, kontinuiranim i dosljednim potkrepljivanjem učimo ljude voljno mijenjati obrasce vlastitih moždanih valova radi postizanja optimalne moždane aktivnosti. Promjene koje se postižu neurofeedbackom očituju se u ponašanju, no važno je napomenuti da suvremena istraživanja potvrđuju kako se neurofeedbackom postižu funkcionalne i strukturalne promjene mozga, promjene doslovno vidljive u mozgu (preciznije, u sivoj i bijeloj tvari koje čine mozak). Takve promjene moguće su zbog neuroplastičnosti – sposobnosti mozga (i povezanih struktura) da se mijenja i prilagođava strukturalno i funkcionalno, kao odgovor na utjecaje iz okoline. Za kraj možemo zaključiti da nam poznavanje i razumijevanje zakonitosti instrumentalnog uvjetovanja omogućuje učinkovitije i bezbolnije odgajanje djece, otklanjanje nekih simptoma psihičkih poremećaja i smetnji, te izravno unaprjeđivanje rada našeg mozga.

LITERATURA:

• Ghaziri, J., Tucholka, A., Larue, V., Blanchette-Sylvestre, M., Reyburn, G., Gilbert, G. i Beauregard, M. (2013). Neurofeedback training induces changes in white and gray matter. Clinical EEG and Neuroscience, 44(4), 265-272.
• Orndorff-Plunkett, F., Singh, F., Aragón, O. R., i Pineda, J. A. (2017). Assessing the effectiveness of neurofeedback training in the context of clinical and social neuroscience. Brain sciences, 7(8), 95.
• Petz, B. (Ur.) (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Sherlin, L. H., Arns, M., Lubar J., Heinrich, H., Kerson, C., Strehl, U. i Sterman, M. B. (2011). Neurofeedback and basic learning theory: Implications for research and practice. Journal of Neurotherapy, 15, 292-304.
• Strehl, U. (2014). What learning theories can teach us in designing neurofeedback treatments. Frontiers in Human Neuroscience, 8, 894.
• Zarevski, P. (2007). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Objava Učenje – instrumentalno uvjetovanje pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Neurofeedback je ušao u sportsku psihologiju kao alat za treniranje peak performancea. To je stanje u kojem je osoba sposobna iskoristiti svoj maksimalni potencijal prilikom izvršavanja zadataka, tj. sposobna je unaprijediti svoju izvedbu. Vrlo često ovo nazivamo i uvid prije djelovanja, odnosno postizanje „zone“ optimalnog funkcioniranja. Fokus, samoregulacija i opuštenost ključ su dobrog peak performancea na svim područjima ljudskog djelovanja, uključujući i sportsko. Sve navedene mentalne vještine mogu se trenirati neurofeedbackom. Za poboljšanja fokusa, u treningu treba raditi na jačanju senzomotornog ritma nakon čega slijedi rad na smanjenju  theta, brzih beta i gamma valova, posebno na centralnim područjima. U cilju postizanja relaksacije u svakoj, pa i stresnoj, situaciji radi se alpha/theta trening. Neurofeedback treninzima na području za samoregulaciju, osoba stječe bolju kontrolu nad svojim reakcijama, tj. uči se postizanju optimalne razine pobuđenosti i smanjenju impulzivnih reakcija.

Potencijal neurofeedbacka u sportskoj psihologiji opširno je objašnjen u radu D. Corydon Hammonda. Govori o mogućnostima neurofeedbacka u svrhu unaprjeđenja intelektualnih i sportskih performansi bez upotrebe lijekova i suplemenata. Neka od područja u kojima neurofeedback može učiniti razliku u sportu su: poboljšanje koncentracije i pažnje, smanjenje anksioznosti, poboljšanje kontrole nad emocijama (samoregulacija), prevladavanje učinaka blagih ozljeda glave i potresa mozga te poboljšanje tjelesne ravnoteže. Sve kompleksnija istraživanja počela su opisivati obrasce moždanih valova povezane sa samim peak performanceom, što nam daje važne podatke koji mogu voditi ka upotrebi neurofeedback treninga za poboljšanje izvedbe u sportu. Jedno takvo istraživanje provedeno je u područjima gimnastike i hokeja (Perry, Shaw, Zaichowsky). U gimnastici, željeli su postići mirniji um koji će minimalizirati utjecaj bilo kakve vanjske distrakcije prije nego što gimnastičar krene izvoditi svoju rutinu, dok su u hokeju željeli postići što više golova u 20 pokušaja 7 metara od gola. Gimnastičari su pokazali napredak u izvedbi, a hokejaši bolju preciznost u pucanju na gol. Još jedno od istraživanja koja se spominju u radu je ono o streljaštvu (Landers, Petruzzello, Salazar, Crews, Kubitz, Gannon i Han). Iskusni strijelci nasumično su podijeljeni u tri grupe. Prva grupa je bila podvrgnuta stvarnom neurofeedback tretmanu, druga grupa je dobila neurofeedback trening sa suprotnim protokolom od prve, a treća nije dobila neurofeedback tretman. Prva grupa je pokazala značajan napredak u izvedbi, dok je druga grupa pokazala značajno smanjenje performansi.

Odavno smo na našem UMO blogu pisali o tome može li neurofeedback biti koristan u sportu. Možemo se prisjetiti i priče o Brunu DeMichelisu, poznatom sportskom psihologu, koji je osmislio Mind room. Tamo je uz posebne analize utakmica, mentalne pripreme i life coaching/mindfulness tehnike, koristio i neurofeedback metodu. Naravno, u cilju je imao poboljšati fokus igrača, smanjiti vanjske utjecaje na performans i prevenirati ozljede. Njegov način rada možda je relativno nepoznat, jer je konkretnu tehniku i pristup u svojem sportskom laboratoriju držao poprilično tajnom, no nije skrivao da je svoj rad u velikoj mjeri bazirao na već poznatim biofeedback i neurofeedback metodama koje je dodatno razvijao i prilagođavao sportu. Zanimljivo je da su te sezone osvojili Svjetsko prvenstvo klubova (2006. god.). Tri godine kasnije DeMichelis je prešao u Chelsea i svoju naprednu tehnologiju i tehnike primjenio na njihove igrače, da bi te sezone klub osvojio Premier ligu i FA kup, a sezonu kasnije ponovo FA kup i Ligu prvaka (jedinu u povijesti kluba).

Uz jake mišiće i “jaka glava” je temelj svakog većeg, ne samo sportskog uspjeha, a “jaku glavu” isto kao i fizičke mišiće treba trenirati da bi bila takva. Neurofeedback nudi neinvazivnu opciju kako to na razumljiv i smislen način i postići a upravo se nalazimo u trenutku kada neurofeedback postaje mainstream u svijet elitnog sporta.

Organizacije koje već koriste neurofeedback treninge za svoje korisnike:

• AC Milan Football Club
• Real Madrid Football Club
• Chelsea Football Club
• The Professional Golf Association
• NASA astronaut training center
• United States Olympic Training Center
• English Institute of Sport (Olympic Training Center)
• Canadian National Olympic Sports Centers
• Norwegian Olympic Training Center
• Taiwanese Olympic Team
• Singapore Olympic Sports Council
• US Special Forces and Navy Seals training
• US Sniper Training Academy
• United States Army’s Centers for Enhanced Performance
• Wingate Institute of Sports & Physical Education, Israel
• Human Performance Institute, Australian Special Forces
• West Point Military Academy
• London Royal College of Music

Sandra Mašek mag.rehab.educ.

Literatura:

https://neurofeedback.hr/blog-moze-li-neurofeedback-biti-koristan-u-sportu/

http://www.istrazime.com/psihologija-sporta/uloga-sportskog-psihologa-u-uspjehu-sportasa/

https://scienceblogs.com/cortex/2006/07/29/neurofeedback-wins-world-cup

https://www.telegraph.co.uk/sport/football/teams/chelsea/6448101/Chelsea-hope-Bruno-Demicheliss-Mind-Room-will-produce-results.html

https://brainworksneurotherapy.com/neurofeedback-peak-performance

https://www.wiley.com/en-us/Case+Studies+in+Applied+Psychophysiology%3A+Neurofeedback+and+Biofeedback+Treatments+for+Advances+in+Human+Performance-p-9781119954491

http://www.brainmaster.com/tfc/index_files/Publications/golfneuro.pdf

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1469029217304545

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1469029214001125

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0960982214009798

https://www.aapb.org/files/publications/biofeedback/2011/biof-39-03-95-100.pdf

http://web.a.ebscohost.com/ehost/detail/detail?vid=0&sid=b6c4f0b3-2c86-4dfe-8feb-db94269669e4%40sessionmgr4006&bdata=JnNpdGU9ZWhvc3QtbGl2ZQ%3d%3d#AN=1997806&db=mdc

Objava Neurofeedback i sport pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Tijekom adolescencije – psihosocijalne životne etape prelaska iz djetinjstva u odraslu dob, odvija se i pubertet – biološki fenomen, odnosno razdoblje karakterizirano brzim tjelesnim rastom i pojavom sekundarnih spolnih obilježja, a koje završava punom spolnom zrelošću i sposobnošću razmnožavanja. Složene hormonalne promjene koje leže u podlozi puberteta odvijaju se postupno još od 8. ili 9. godine. Povećava se izlučivanje hormona rasta (GH) i tiroksina, što dovodi do izraženog napretka u rastu tijela i sazrijevanju koštanog sustava. Adrenalni androgeni, koje ispuštaju nadbubrežne žlijezde, također utječu na tjelesne promjene tijekom puberteta. Značajan porast u izlučivanju spolnih hormona jedan je od najvažnijih aspekata hormonalnih promjena u pubertetu. Učestala podjela spolnih hormona je ona na ženske i muške, iako su zastupljeni u organizmu oba spola. Budući da su koncentracije estrogena (estradiol, estron) i progesterona veće u ženskom organizmu, te se dvije vrste hormona nazivaju ženskim spolnim hormonima, dok se androgeni (testosteron, androsteron), dominantniji kod muškaraca, nazivaju muškim spolnim hormonima. Spolni hormoni imaju ključnu ulogu u spolnom sazrijevanju, no u suvremenim istraživanjima sve se češće istražuje povezanost promjena u njihovu lučenju s promjenama u ostalim aspektima funkcioniranja mladih.

Naime, pubertet nije samo spolno sazrijevanje. U novije vrijeme na njega se gleda kao na „brain event“ – razdoblje značajnih procesa u kojima spolni hormoni uzajamno djeluju, međudjeluju s razvojem živčanog sustava. Tako je danas odnos između spolnih hormona i sazrijevanja živčanog sustava, te u konačnici mišljenja i ponašanja, česta tema znanstvenih rasprava i istraživanja. Budući da spolni hormoni na različit način utječu na djevojčice i dječake, znanstvenici pretpostavljaju da su poteškoće i poremećaji koji se češće pojavljuju kod jednog od spolova (posebice u razdoblju puberteta) barem u određenoj mjeri pod utjecajem spolnih hormona. Iako je odnos između povišenog lučenja hormona i različitih vještina te ponašanja mladih još uvijek donekle nejasan, neka su istraživanja polučila vrlo zanimljive rezultate te bacila novo svjetlo na proučavanje pojedinih vrsta teškoća i poremećaja.

U tom smislu, novija istraživanja sugeriraju da ekspanzija lučenja spolnih hormona kod djevojčica u pubertetu može biti povezana s odstupanjima u funkcioniranju nekih moždanih struktura u čeonom režnju i vezama između nekih kortikalnih i subkortikalnih struktura te disbalansa u neuralnim krugovima ugode (dopamin, serotonin). Deficiti u tim područjima vezuju se i s nekim simptomima ADHD-a (u prvom redu u pogledu nedostataka u području pažnje), što se onda može povezati s porastom učestalosti javljanja simptoma ADHD-a upravo u djevojčica tijekom navedenog razdoblja te, posljedično smanjenju diskrepancije u zastupljenosti ADHD-a u odnosu na mušku populaciju. Naime, ADHD se kod žena najčešće javlja kasnije, sa suptilnijim simptomima, uglavnom u vidu predominantno nepažljivog tipa. Osim toga, na sličan način može se djelomično objasniti i porast prevalencije depresivnih poremećaja kod djevojčica u pubertetu, koji su i općenito zastupljeniji u ženskoj populaciji. Istraživanja sugeriraju da se pod utjecajem većih količina ženskih spolnih hormona događaju promjene u neuralnim krugovima ugode (serotonin) i povezanim subkortikalnim strukturama (npr. amigdala). Istraživanja povezanosti pojačanog lučenja testosterona kod dječaka u pubertetu i njihova ponašanja još se intenzivno istražuje, a do sada je nađena povezanost između pojačanog lučenja testosterona i izraženijeg agresivnog ponašanja dječaka tijekom puberteta. Neka istraživanja upućuju na to da rana izloženost povećanim količinama testosterona tijekom trudnoće (prenatalnog razdoblja) također može biti povezana s odstupanjima u ponašanju te pojavljivanjem simptoma ADHD-a kod dječaka tijekom djetinjstva. Ovi nalazi idu u prilog pretpostavci da je izloženost hormonalnim utjecajima uvelike povezana s razvojem i promjenama u neuroanatomiji mozga, čiji se deficiti prije ili kasnije tijekom života mogu očitovati u ponašanju i funkcioniranju čovjeka.

Možemo zaključiti da je mozak adolescenata u pubertetu još uvijek u jeku razvoja, visoko plastičan, odnosno sklon promjenama, reorganizaciji i nadograđivanju. Pod utjecajem hormonalnih promjena ponekad dolazi do disbalansa u neurološkim strukturama i njihovoj povezanosti. Ako pogledamo iz tog kuta, neka ponašanja adolescenata poput „lijenosti“ i „kratkog fitilja“ možemo vidjeti kao poziv u pomoć – mozak opterećen velikim i naglim promjenama ne može samoga sebe izregulirati.

Metoda kojom adolescenti mogu značajno poboljšati svoje svakodnevno funkcioniranje je neurofeedback. Neurofeedback treninzima mladi mogu unaprijediti svoju samoregulaciju te naučiti postići opuštenu koncentraciju i poboljšati svoju pažnju. Temeljna dobrobit koja se može postići neurofeedback treninzima je ostvarivanje maksimalnih potencijala, otklanjanjem poteškoća ili unapređivanjem izvedbe. Takva uspješnost dovodi i do povećanja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. Neurofeedback stoga može pomoći u ponovnom uspostavljanju optimalne moždane aktivnosti i otklanjanju poteškoća, koje se u pubertetu često mogu povezati s naglim i intenzivnim hormonalnim promjenama.

Matea Karlović, mag.psych.

LITERATURA:

• Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Blakemore, S. J., Burnett, S., i Dahl, R. E. (2010). The role of puberty in the developing adolescent brain. Human brain mapping, 31(6), 926-933.
• Buchanan, C. M., Eccles, J. S., i Becker, J. B. (1992). Are adolescents the victims of raging hormones? Evidence for activational effects of hormones on moods and behavior at adolescence. Psychological bulletin, 111(1), 62.
• Forbes, E. E., i Dahl, R. E. (2010). Pubertal development and behavior: hormonal activation of social and motivational tendencies. Brain and cognition, 72(1), 66-72.
• Martel, M. M., Klump, K., Nigg, J. T., Breedlove, S. M., i Sisk, C. L. (2009). Potential hormonal mechanisms of attention-deficit/hyperactivity disorder and major depressive disorder: a new perspective. Hormones and behavior, 55(4), 465-479.
• Ostojić, D. (2013). Effects of Puberty Onset on Attention Deficit/Hyperactivity Disorder (ADHD) Symptoms in Female University Students. University of Windsor: Electronic Theses and Dissertations.
• Sisk, C. L., i Foster, D. L. (2004). The neural basis of puberty and adolescence. Nature neuroscience, 7(10), 1040.
• Sisk, C. L., i Zehr, J. L. (2005). Pubertal hormones organize the adolescent brain and behavior. Frontiers in neuroendocrinology, 26(3-4), 163-174.
• Steinberg, L. (2008). A social neuroscience perspective on adolescent risk-taking. Developmental review, 28(1), 78-106.
• Susman, E. J., Inoff-Germain, G., Nottelmann, E. D., Loriaux, D. L., Cutler Jr, G. B., i Chrousos, G. P. (1987). Hormones, emotional dispositions, and aggressive attributes in young adolescents. Child Development, 1114-1134.
• Živković, K. (2012). Hormoni i spolnost. Diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

Objava Preživjeti pubertet ili kako hormoni utječu na ponašanje mladih pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Objava Slobodna Dalmacija 7.8.2018. pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.