Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje, provedeno je niz istraživanja u kojima se godinama pratilo djecu sve do odrasle dobi. Ta istraživanja pokazuju kako su brojni problemi u djetinjstvu, poput slabije pažnje, hiperaktivnosti i agresije povezani s nezaposlenošću, nižim prihodima i slabijim imovinskim stanjem u ranoj odrasloj dobi. To nam je važno jer su osobe s nižim prihodima pod većim rizikom od stresa, ovisnosti o socijalnoj pomoći, mentalnih bolesti, lošijeg zdravlja i prerane smrti. S obzirom na to da su problemi u ponašanju tijekom ranog djetinjstva povezani s različitim životnim ishodima, uključujući niže prihode, važno je točno odrediti koja su to ponašanja kako bismo ih što ranije pratili kod djece te im mogli pomoći.

Povezanost između ponašanja u djetinjstvu i buduće zarade potvrđena je brojnim istraživanjima. Djeca koja često ulaze u sukobe s vršnjacima te koja su nemarna i ne dovršavaju zadatke, vrlo vjerojatno će postizati lošije rezultate u školi, te kasnije na poslu, što može biti povezano s nižim prihodima. S druge strane, djeca koja se ponašaju prosocijalno, imat će bolje odnose s vršnjacima, manje problema u adolescenciji, veća obrazovna dostignuća, što može povećati njihov društveni i ekonomski kapital, između ostalog i visinu plaće u odrasloj dobi. Ovu  vezu su potvrdila istraživanja koja su pratila sudionike od djetinjstva do odrasle dobi. Slabija pažnja, hiperaktivnost i antisocijalno ponašanje u dobi od 10 godina te niža samokontrola u dobi između 3 i 11 godina, povezani su s nižim prihodima i slabijim imovinskim stanjem u ranoj odrasloj dobi (26 – 36 godina). Socijalne i emocionalne vještine u predškolskoj dobi povezane su sa sposobnosti zadržavanja posla u dobi od 25 godina, a pozitivni odnosi s vršnjacima u dobi od 10 godina s višim prihodima u dobi od 26 godina.

Za razliku od nekih drugih faktora koji su tradicionalno vezani uz više prihode, poput kvocijenta inteligencije i socio-ekonomskog statusa obitelji, na rana ponašanja možemo utjecati i mijenjati ih, zato bismo se na njih trebali usmjeriti u ranoj intervenciji.

Ove godine u Kanadi je provedeno prvo istraživanje koje je povezalo ponašanja u predškolskoj dobi s objektivnim pokazateljima godišnje zarade 3 desetljeća kasnije, na velikom uzorku s podjednako zastupljena oba spola. U njemu je sudjelovalo 2 850 sudionika koji su praćeni 30 godina, od njihove šeste godine pa sve do odrasle dobi. Ispitivala se povezanost između 6 ponašanja djece predškolske dobi (slabija pažnja, hiperaktivnost, prkos, tjeskoba i prosocijalnost) s godišnjom zaradom u dobi od 33 do 35 godina.

Pokazalo se kako je slabija pažnja u dobi od 6 godina povezana s nižom zaradom kod oba spola. Osim pažnje, buduće socio-ekonomsko stanje dobro se moglo predvidjeti i temeljem agresivnosti te prosocijalnosti, ali samo za muške sudionike. Manje agresivni i više prosocijalni šestogodišnjaci više su zarađivali 30-ak godina kasnije. Loša pažnja bila je jedina osobina koja je povezana s visinom godišnje zarade kod žena.

Ovo je jedno od mnogih istraživanja koja pokazuju kako su slabija pažnja, antisocijalna ponašanja i niska prosocijalnost u djetinjstvu povezani s različitim socio-ekonomskim obilježjima u odrasloj dobi. Potvrdilo je kako je slabija pažnja jedan od najvažnijih faktora u ranom djetinjstvu koji su povezani s nižim prihodima u odrasloj dobi. Dječaci koji su imali lošiju pažnju u odrasloj dobi su godišnje zarađivali u prosjeku 6 253 kune manje od dječaka s boljom pažnjom. Djevojčice sa slabijom pažnjom zarađivale su u prosjeku 4 548 kuna manje na godinu od žena koje su imale uredno razvijenu pažnju u djetinjstvu.

Znanstvenici su izračunali kako bi prosječno poboljšanje pažnje u dobi od 6 godina muškarcima moglo donijeti 15 139 kuna godišnje više, a ženama 9 422 kune više. Na životnoj razini to bi iznosilo 367 000 kn više tijekom 40-ogodišnje radne karijere muškaraca. S druge strane, da su djevojčice u dobi od 6 godina dobile pomoć kojom bi im se poboljšala pažnja, tijekom života bi sveukupno zaradile u prosjeku 228 000 kn više. Loša pažnja u dobi od 6 godina pokazala se povezanom sa smanjenom godišnjom zaradom u ranim i srednjim tridesetima.

Ovo istraživanje sugerira kako je u predškolskoj dobi slabija pažnja jedan od faktora najviše povezanih s budućom zaradom, te kako bi se preventivno trebalo raditi na poboljšanju pažnje u ranom djetinjstvu ako želimo osigurati socio-ekonomsku stabilnost djece u budućnosti.

Važno je napomenuti kako je nacrtom istraživanja odstranjen utjecaj inteligencije i obiteljskih prilika sudionika istraživanja, odnosno izjednačeni su po tim osobinama, tako da one nisu imale utjecaja na rezultate istraživanja. Bez obzira na kvocijent inteligencije i prilike u kojima su odrastali, ekonomski status povezan je s kvalitetom pažnje u djetinjstvu kod djevojčica te s kvalitetom pažnje, agresivnosti i prosocijalnosti kod dječaka. Rano praćenje i podrška djeci koja pokazuju simptome slabije pažnje te dječacima koji su agresivniji i manje prosocijalni može dugoročno koristiti tim pojedincima, ali u konačnici i društvu u cjelini.

Marcela Milković, mag. psych.

Literatura:

Vergunst, F., Tremblay, R. E. i Nagin, D. (2019). Association between childhood behaviors and adult employment earnings in Canada. JAMA Psychiatry.

Objava Djeca koja imaju slabiju pažnju u odrasloj dobi manje zarađuju pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Upravo ova konstantna prilagodba okolini, mijenjanje potreba i zahtjeva, od živčanog sustava zahtijeva kompleksno procesiranje u mozgu. Sposobnost upravljanja i kontrole nad vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima u svakodnevnim i stresnim situacijama omogućava nam funkcioniranje na adaptivan, fleksibilan i društveno prihvatljiv način. Riječ je o samoregulaciji, odnosno našoj sposobnosti da održimo razinu uzbuđenja na optimalnoj razini. Prikladna samoregulacija predstavlja osnovu za socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj djeteta.

Samoregulacija i ostali čimbenici

Važan utjecaj na razvoj emocionalne regulacije zasigurno ima naslijeđena biološka struktura, odnosno temperament. Temperament se odnosi na urođene tendencije djeteta prema doživljavanju i izražavanju nekih vrsta emocija. Dimenzija temperamenta koja se odnosi na samokontrolu, posebno je relevantna za dječju emocionalnu regulaciju. Samokontrola omogućava osobi potiskivanje želja i ponašanja koje su vođena impulzivnim reagiranjem te uključuje kontroliranje, reguliranje ponašanja ili pažnje pojedinca u određenim situacijama. Samokontrola ima vrlo važnu ulogu u reguliranju negativnih emocija. Djeca koja imaju slabiju samokontrolu mogu imati nižu sposobnost emocionalne regulacije, što ih može činiti ranjivijim za razvoj raznih problema u prilagodbi (Murris i Ollendick, 2005). Pored osobnih karakteristika djeteta, samoregulacija je određena i emocionalnom klimom u obitelji koja se očituje u roditeljskom ponašanju prema djetetu i odnosima među članovima uže obitelji. Općenito, na djetetovu emocionalnu prilagodbu nepovoljno utječu i roditeljski sukobi jer se raspoloženja i ponašanja iz bračnog odnosa prenose i na odnos roditelja i djeteta (Parke, 2004).

Savladavanje samoregulacije

Učenje samoregulacije je proces koji omogućava djetetu upravljanje emocijama i ponašanjem kako bi postiglo ciljeve, komuniciralo prosocijalno s drugima i bilo uključeno u neovisno učenje (Pinjatela, 2012). Samoregulacija uključuje razne faktore poput inhibicije prvog odgovora, odupiranje od nevažnih podražaja te ustrajanje u zadacima čak i kada ne uživamo u njima. Pojedinci koji su savladali samoregulaciju razmisle prije nego što djeluju, neće dopustiti da ih preplave neugodne emocije i djeluju promišljeno, a ne impulzivno. Ovi pojedinci dobro razumiju i prate svoje emocionalne reakcije i one im služe kao vodilje za djelovanje i za djelotvorno postupanje u socijalnim odnosima. Emocionalna regulacija omogućava osobi uskladiti izražavanje vlastitih emocija sa zahtjevima okoline, zaštititi se od neugodnih emocija, obuzdati ih i usmjeriti tako da ne ometaju njezino funkcioniranje i zasigurno predstavlja važnu komponentu uspješne emocionalne prilagodbe djece.

Poteškoće regulacije emocija kod djeteta se očituju kao gubitak kontrole, odnosno nemogućnost kontroliranja misli, emocija i ponašanja. Kod slabije samoregulacije, emocionalne reakcije su burne, poput vikanja, udaranja, jakog plača i agresije. Agresija može biti usmjerena prema stvarima, vršnjacima ili samom sebi. Stoga važan dio djetetova razvoja uključuje učenje kako upravljati emocijama na prikladne načine (Eisenberg i Morris, 2002). Teškoće u razvoju samoregulacijskih vještina utječu na socioemocionalni razvoj djece i poteškoće mentalnog zdravlja (Low, 2004). Nadalje, teškoće u regulaciji emocija mogu dovesti do osjećaja nemoći nad svojim ponašanjem i dijete će teže ostvariti adekvatne socijalne interakcije radi neprikladnih i ponekad burnih emocionalnih reakcija. Osim što regulacija emocija ima važnu ulogu u procesu socijalizacije, ako dijete nije savladalo reguliranje svojih emocija to će negativno utjecati na njegovu interakciju s okolinom i usvajanje socijalnih normi i pravila ponašanja.

Samoregulacija i neurofeedback

Jedna od metoda kojom se može postići napredak u smanjenju impulzivnosti i poboljšanju samoregulacije je neurofeedback. Neurofeedback predstavlja metodu, koja sama po sebi zahtjeva od pojedinca samoregulaciju. Na treningu pojedinac uči upravljati svojom moždanom aktivnošću, što zahtjeva od njega usmjerenu pažnju, fokus i samokontrolu. Da bi pojedinac bio uspješan u treningu mora biti opušten, smanjiti napetost i regulirati svoju pobuđenost. Dok uče kako upravljati moždanim valovima, stječu prijeko potrebnu kontrolu nad svojim emocijama i ponašanjem i dobivaju osjećaj uspješnosti i zadovoljstva za dobru regulaciju. Time se pokreće pozitivan krug samoregulacije, kojem je rezultat ugoda i povećano samopouzdanje. S obzirom da dijete konačno dobiva kontrolu nad svojim reakcijama i time dobiva pozitivnu povratnu informaciju od okoline smanjuje anksioznost i mentalnu napetost u situacijama koje su za njega stresne. Neurofeedback-treningom moguće je potaknuti proces poboljšanja samoregulacije i, uz ispravno i dosljedno vodstvo od strane roditelja i učitelja, dijete može bolje naučiti ovladavati svojim ponašanjima i emocijama.

Sara Dugić, mag.psych.

Literatura:

1. Low CM. Self-regulation in children with and without developmental delays: Roles of cognition, temperament and parenting, PsycINFO Dissertation Abstracts International: Section B: The Sciences and Engineering. 2004;64:6333.
2. McCabe LA, Cunnington M, Brooks-Gunn J. The development of self-regulation in young children: Individual characteristics and environmental contexts. U: Baumeister RF, Vohs KD, eds. Handbook of Self-Regulation: Research, Theory, and Applications. 1st ed. New York: Guilford Publications, Inc.; 2004:340-56.
3. Murris, P. i Ollendick, T.H. (2005). The role of temperament in etiology of child psychopathology. Clinical Child and Family Psychology Review, 8(4), 271-289.
4. Parke, R.D. (2004). Development in the family. Annual Review of Psychology, 55, 365-399.
5. Pinjatela, R. (2012). Samoregulacija u ranom djetinjstvu. Pediatr Croat 56, 237-242.
6. Yap, M.B.H., Allen, N.B. i Sheeber, L. (2007). Using an emotion regulation framework to understand the role of temeperament and family processes in risk for adolescent depressive disorders. Clinical Child and Family Psychology, 10(2), 180-196.

Objava Emocionalna samoregulacija pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Ali, s druge strane, oni su i na mnogobrojnim izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Što je zapravo jako dobra stvar, sve dok ih nije previše. Odlično je poticati dijete na sport, glazbu, strane jezike, informatiku, ili neke druge aktivnosti koje mu mogu pomoći u akademskom uspjehu. Ali što je s njihovim socijalnim razvojem? Koliko je vaše dijete zapravo dobro u socijalnim vještinama? Naravno da aktivnosti većinom uključuju i drugu djecu, ali djeca koja imaju problema u socijalnim vještinama uglavnom ne biraju takve aktivnosti. Što se onda dogodi s njima?

Lošije prihvaćanje zbog pretjeranih reakcija

Djeca koja imaju problema s pažnjom vrlo često imaju poteškoće u razvoju socijalnih vještina. Zapravo, znamo da je korteks (odnosno moždana aktivnost na korteksu) djece s poteškoćama pažnje tri godine u zaostatku za njihovim vršnjacima. Ako pogledate socijalni razvoj to je veoma značajno. Razmislite na trenutak – to znači da je osmogodišnje dijete u drugom (ili pak trećem) razredu na istoj razini u socijalnim vještinama kao petogodišnje dijete u predškoli. Zamislite kako je tek ova razlika značajna u kasnijim razredima.

Ova razlika od tri godine ne odnosi se na intelektualni razvoj, već na neke od izvršnih funkcija kao što su pažnja, koncentracija, emocionalna regulacija i fleksibilnost. Ove funkcije vrlo su važne za razvoj socijalnih vještina. Jedna od osnovnih komponenti za razvoj i vježbanje socijalnih vještina je promatranje drugih i usvajanje socijalnih znakova i normi. Bez tih sposobnosti, dijete će imati problema uklopiti se u društvo. Dijete koje pretjerano reagira u nekim situacijama zato što teško može regulirati svoje emocije ili dijete koje se teško prilagođava promjenama u rutini i pravilima koje određuje grupa zbog svoje rigidnosti – zasigurno će biti lošije prihvaćeno u grupi vršnjaka.

Problemi sa socijalnim vještinama mogu se loše odraziti na nekoliko načina uključujući i sniženo samopouzdanje, izbjegavanje socijalnih situacija, otpor pri odlasku u školu, preferiranje igre s mlađom djecom ili pak druženje s odraslima, biti žrtva vršnjačkog nasilja ili biti nasilnik. Ovo su vrlo ozbiljne posljedice koje se vrlo često pripisuju drugim uzrocima. Vrlo često, samo promatranjem djeteta u interakciji s drugom djecom moguće je identificirati nedostatak socijalnih vještina. Naravno, postoje i formalni načini procjene, a provode ih školski psiholog, logoped ili defektolog.

Neka djeca se bolje snalaze u matematici nego u razgovoru

Kako će djeca uglavnom negirati postojanje bilo kakvog problema, bilo da ih je sram ili zato što ne prepoznaju da postoji problem, roditelji moraju malo više istraživati ako sumnjaju na takve probleme. To mogu napraviti kroz razgovor s nekim od članova obitelji koji idu u istu školu, razgovor s učiteljem ili nekim od stručne službe škole, raspitujući se kod drugih roditelja ili promatranjem djeteta u parku.

Imati dobar socijalni I.Q. je većini djece vrlo važno jer se tako mogu dobro slagati s drugom djecom. Na žalost, to se ne uči u školama, a opet nekako očekujemo da dijete to usvoji. Ali nije tako baš uvijek. Nekoj djeci je lakše riješiti kompleksan matematički zadatak nego razgovarati s vršnjacima. Učenje stranog jezika nije ništa u usporedbi s izražavanjem ljutnje kroz riječi radije nego kroz akcije. Rješavanje napredne kompjuterske igrice je zabavno dok je pažljivo slušanje i primjereno odgovaranje na prijateljev problem prava muka. Dobra vijest je da se ove vještine mogu naučiti, a roditelji tu mogu pomoći. Roditelji mogu naučiti neke jednostavne tehnike treninga koje će raditi sa svojim djetetom.

Možete započeti tako da mu date listu ponašanja koja predstavljaju dobre socijalne vještine i što bi trebalo raditi:

• Promatraj ostale – provjeri što grupa radi i odluči da li je to grupa kojoj bi se volio pridružiti.
• Promatraj sebe – pobrini se da djeluješ prijateljski, osobito pazi na ton glasa i stav tijela.
• Unaprijed promisli što želiš reći.
• Razmisli kada ćeš to reći – pričekaj neku pauzu u razgovoru ili u igri prije nego kreneš govoriti.
• Osobu s kojom razgovaraš gledaj u oči.
• Prilagodi se „vibraciji“ grupe, pokušaj oponašati njihova ponašanja i osjećaje.
• Pronađi zajedničke interese i razgovaraj o njima.
• Postavi pitanje koje pokazuje interes – zbog toga će se drugo dijete osjećati posebno.

Zatim razgovarajte o tome što je bolje izbjegavati:

• Zadirkivati druge.
• Hvalisati se.
• Kritizirati ostale.
• Preuzeti kontrolu i nastojati promijeniti ponašanja ostale djece.
• Stajati preblizu ili predaleko od ostale djece.
• Prekidati igru.

Zatim pitajte svoje dijete može li se ono sjetiti još nekih ponašanja koja bi bila prihvatljiva ili koja je bolje izbjegavati. Fokusirajte se na dobre socijalne vještine i pohvalite dijete kada pokaže prihvatljivo ponašanje. Možete pokušati i igrati uloge, izmislite neku socijalnu situaciju i odglumite je sa svojim djetetom. Potom zamijenite uloge da i ono vidi kako druga djeca doživljavaju njegovo ponašanje, a kako doživljavaju ponašanja koja su odraz dobrih socijalnih vještina. To je izuzetno važan aspekt jer tako ono najbolje može razumjeti koliki značaj imaju socijalne vještine.

Korisni savjeti

Kada s djetetom učite socijalne vještine ima nekoliko savjeta koji mogu pomoći da cijeli proces bude uspješniji. Ako samo malo više planirate možete pomoći djetetu da njegov socijalni život postane više nalik dječjem igralištu nego bojištu.

• Radite na jednoj vještini u određenom vremenu – pričekajte da postigne jedan cilj prije nego što zadate novi.
• Nagradite dijete kada napreduje, dobro promatrajte kako biste pronašli i najmanji pomak prema naprijed.
• Organizirajte druženje s drugim djetetom koje ćete isprva nadzirati kako bi vaše dijete moglo vježbati novonaučene vještine.
• Osvrnite se na ciljeve interakcije s djetetom prije nego krene u njih. Primjerice razgovarate s djetetom „Reci mi što ćeš prvo napraviti kada dođeš na rođendan?“, a dijete potom treba objasniti kako on vidi da bi njegovo ponašanje trebalo biti „Doći ću do slavljenika i zaželjeti mu sretan rođendan i uručiti svoj dar. A onda ću vidjeti s čime se druga djeca igraju i pitati ih mogu li im se pridružiti“. Zatim pohvalite dobro objašnjenu situaciju.
• Pomozite djetetu da njeguje jedno ili dva prijateljstva kroz češći kontakt,
• Uključite i učitelje da u školi pohvaljuju uspjeh u socijalnim vještinama, ali i da vama daju povratnu informaciju.
• Pozovite nekog od prijatelja svog djeteta na vrlo atraktivnu aktivnost kao što je kino ili zabavni park jer će takvi pozivi bolje proći (a želite da dijete krene u interakciju s drugima).
• Povremeno snimite svoje dijete kod kuće. Pregledavanjem takvih snimaka olakšavate djetetu da vidi sebe kako ga drugi vide.
• Potičite dobre odnose s braćom ili sestrama ili drugim članovima obitelji. Takvi odnosi su sigurnija „arena“ u kojoj se mogu vježbati nove vještine.
• Učestalo naglašavajte važnost održavanja obećanja i obveza koje dajemo drugima.
• Nježno podsjetite dijete da nazove prijatelja.

Zajedničkim naporom i upornom vježbom djeca mogu naučiti socijalne vještine i povećati svoj socijalni I.Q. Kada imaju dobre socijalne vještine bolje se slažu s vršnjacima, razvijaju pozitivno samopoštovanje i veća je vjerojatnost da će iskusiti socijalni i profesionalni uspjeh kada odrastu.

Čovjek je društveno biće

Djeca koja imaju problema s pažnjom obično žele i imaju mnogo izvanškolskih aktivnosti, što je dobra stvar, ali toliki broj aktivnosti dodatno hrani njihov problem jer ih iznimno stimulira izvana, a kolika je zapravo unutarnja stimulacija i koliko je tu dobre koncentracije teško je znati. Dobro je da djeca razvijaju svoje akademske vještine, sportske vještine ili bilo koje druge, ali razmislite i o tome koliko u svim tim aktivnostima oni zapravo uče biti dobri ljudi – ljudi koji razumiju sebe i druge i koji mogu funkcionirati u društvu. Jer čovjek je društveno biće i bez društva teško možemo biti uspješni i zadovoljni sobom.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Može li se socijalizacija naučiti? pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Emocionalna inteligencija

Zašto je to tako? Možda je stvar u tome da se podrazumijeva da dijete ima prijatelje pa se čini suvišno išta pitati, možda je generalno neugodno razgovarati o tim temama jer su više „osobne“ od toga kakvo je dijete u školi. Ali to ne bi trebalo biti tako. Važnije od ocjena i akademskog uspjeha je naša emocionalna inteligencija. Naše vještine izražavanja i čitanja emocija, vještine kontroliranja emocionalnih reakcija i vještine stvaranja odnosa s drugima.

Nekima je to puno jednostavnije i dolazi sasvim prirodno. Dok su drugi nespretni u socijalnim situacijama, a da toga nisu ni svjesni. Vrlo često djeca koja imaju probleme s pažnjom imaju i problem s emocijama. Osjećaju iste emocije kao i njihovi vršnjaci, ali one su intenzivnije i snažnije utječu na svakodnevni život. Zbog svoje nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti oni teže mogu razumjeti što drugi osjećaju i krivo protumače situaciju. Ili zbog toga teško usvajaju neke norme ponašanja pa neprikladno reagiraju u određenim situacijama. Što dovodi do toga da se roditelji „crvene“. Naravno, sreća djeteta nikada ne bi trebala patiti zbog društvenih normi ili pravila ponašanja, ali učestali ispadi hiperaktivnosti ili snažni napadi ljutnje i bijesa, nekontrolirana bujica riječi ili snažan plač, dovest će do toga da će njegovi vršnjaci i potencijalni prijatelji izbjegavati kontakte. Dijete će postati svjesno da nešto kod njega „ne štima“ i to uvelike može narušiti njegovo samopouzdanje, a ono samo neće niti znati što je razlog tome.

Problem djeteta da regulira vlastite emocije može se pokazati na više načina. Primjerice, neka djeca ne mogu stisnuti kočnicu kada su frustrirana i ljuta, dok se druga pak nikako ne mogu pokrenuti da nešto naprave kada im je dosadno. Djeca koja imaju problem pažnje i/ili hiperaktivnosti češće nego njihovi vršnjaci postanu brzo frustrirani zbog nekih manjih smetnji, previše ili predugo brinu zbog nebitnih stvari, imaju problema smiriti se kada ih netko živcira ili kada su ljuti, osjećaju se povrijeđeno i mogu zamjeriti nekome i na najmanje kritike, ali i moraju dobiti ono što žele ODMAH!

Što je razlog tome? Oni imaju manji kapacitet regulacije emocija od svojih vršnjaka. Razlog tome je što imaju poteškoća s pažnjom, a posljedično i problema s radnim pamćenjem pa vrlo često ostaju „zaglavljena“ u tom osjećaju što dovodi do većih eskalacija koje dugo traju. Također, njihov mozak radi u nižoj brzini što ih tjera da budu osjetljiva na sve što se oko njih događa, samo zato da bi ostali budni – a to onda rezultira davanjem prevelikog značenja i malim stvarima. Konstantno razočaranje koje oni vrlo često doživljavaju, samo produbljuje osjećaj manje vrijednosti i umanjuje njihov trud i želju za promjenom. Velik broj djece koja i nemaju probleme s pažnjom i hiperaktivnosti pokazuju ovakva ponašanja, ali oni usvoje s vremenom neke obrasce samokontrole pa provode i unutarnji razgovor kako bi se umirili – sami sebi kažu „Smiri se, ovo nije tako važna stvar“. Djeca s poteškoćama pažnje ne mogu sama od sebe razviti takvu razinu racionalnosti i kvalitetnog unutarnjeg razgovora. Njih treba učiti samokontroli, kako u smislu održavanja pažnje, tako i u smislu regulacije emocija i emocionalnih reakcija.

Učenje samoregulacije emocija

Kada se ustanovi da dijete ima problem pažnje i kada se krene s terapijama, najčešće je ponovno naglasak na poboljšanju akademskog uspjeha. No, potrebno je u terapiju uvesti i rad na socijalnim vještinama, pojačati njihovu emocionalnu inteligenciju i naučiti ih kako da ovladaju sobom. Samoregulacija je najbitniji faktor i njenim redovitim učenjem, osobito samoregulacije organizma i odgovora organizma na neke stresne situacije, pokreće se novi obrazac aktivnosti koji u realnim situacijama biva nagrađen od strane vršnjaka, roditelja i ostalih. Učenje opuštenog fokusa i koncentracije omogućava i djeci da nauče kontrolirati svoje reakcije, ali im i povećava kapacitet pažnje kako bi naučili u kojim situacijama treba reagirati na određeni način. Stječu alate za samokontrolu koji im omogućavaju napredovanje u društvu i shodno tome, bolje samopouzdanje i na kraju, uspjeh.

Neurofeedback trening može biti definiran da radi na područjima koja su zadužena za emocionalnu samoregulaciju i bolje prepoznavanje i izražavanje emocija. Ali i svaki neurofeedback trening je koncipiran tako da dijete uvijek treba biti smireno i opušteno da bi moglo napredovati u igri. Čak i ako dođe do frustracije zbog neuspjeha, nema daljnjeg nastavka igre ili videa dok se ponovno ne postigne to stanje. No, unutar samog treninga primjenjuju se i vježbe za učenje prepoznavanja i definiranja emocija, te učenje o tome kako se ponašamo u određenim situacijama.

Vježbanje prepoznavanje i definiranja emocija

Ove vježbe mogu se izvoditi i kod kuće pa vrlo često i roditelji dobiju savjete i materijale kako ih izvoditi s djetetom. Ovdje donosimo pet scenarija o različitim socijalnim situacijama u kojima se dijete može naći i ne znati kako da u njima reagira. Zato roditelji mogu pomoći da mu postane lakše.

1. Dijete ima problem stvoriti prijateljstva

Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje često ne primjećuju kako njihovo ponašanje utječe na druge ljude. Prekidaju druge i teško filtriraju što zapravo žele reći pa o istoj temi dugo govore pokušavajući objasniti – što može biti iritantno drugima.

Kako roditelji mogu pomoći: odglumite s djetetom realnu socijalnu situaciju. Neka ono glumi sebe, a vi glumite drugo dijete. Potom se zamijenite. Završite tako da raspravite što je učinio dobro, a što bi mogao učiniti drugačije.

2. Dijete brzo izgubi prijatelje

Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje mogu biti napadna i zahtjevna, a da to uopće ne razumiju. Zato što ne mogu strpljivo dočekati da dođe njihov red, može se dogoditi da se prijateljstva raspadnu.

Kako roditelji mogu pomoći: upišite dijete na sport ili neku drugu njemu zanimljivu aktivnost jer bi mu moglo biti lakše naučiti dijeliti s drugima u grupnom okruženju nego jedan na jedan.

3. Djetetu je teško voditi razgovor

Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje lako mogu izgubiti nit vodilju u razgovoru, krivo protumačiti što drugi ljudi žele reći i lako ih ometaju misli koje nemaju veze s razgovorom.

Kako roditelji mogu pomoći: snimite razgovor s djetetom (primjerice za vrijeme ručka). Poslušajte ga zajedno i oboje definirajte trenutke u kojima je skrenuo s teme razgovora, a potom raspravite kako je to drukčije mogao riješiti.

4. Dijete pretjerano reagira na situacije

Poveznica s nepažnjom: kao što smo rekli, djeca s nedostatkom pažnje mogu imati problem sa samokontrolom. Pretjerano reagiraju kada su uznemireni i može doći do potpunog emocionalnog raspada u dobi kada to više ne bi trebalo biti tako.

Kako roditelji mogu pomoći: ukažite djetetu na situacije u kojima se počinje uzrujavati. Razgovarajući o tome što se tada događa s njegovim tijelom i glasom može pomoći da nauči kako da izmjeri svoju „emocionalnu temperaturu“.

5. Dijete nije baš uvijek pouzdano

Poveznica s nepažnjom: djeca s nedostatkom pažnje mogu imati problem s planiranjem i izvršavanjem onoga što trebaju učiniti. To može dovesti do toga da druga djeca smatraju da se na njih ne mogu osloniti kada rade grupne projekte.

Kako roditelji mogu pomoći: potaknite svoje dijete da razgovara s članovima grupe o tome kako će podijeliti zadatke. Zatim mu pomognite da napravi listu zadataka kako bi mogao pratiti vlastiti napredak.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Emocije i nepažljiva djeca pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.