Danas postoji zaista velik broj terapija za različite poteškoće, a roditelji su ti koji trebaju odlučiti što je najbolje za njihovo dijete. Na žalost, ta odluka dolazi u najgorem mogućem trenutku. Tijekom razdoblja velikog životnog preokreta, obitelji se suočavaju s novim svijetom naseljenim dotad nepoznatim terapijama, programima, akronimima i stručnjacima. U vremenu kada umoran i zabrinut mozak treba najviše promišljati čini se kao da nikada prije niste bili više zbunjeni. Srećom postoje jasno definirani koraci unutar sustava koje je potrebno napraviti da biste došli do dijagnoze i „prve pomoći“. Ti prvi koraci i usluge zasigurno mnogo pomažu, no odluka o odabiru terapije koja je najbolja za dijete pojavit će se još mnogo puta u životu.  Radi toga je potrebno razviti vlastitu metodu kako donijeti tu odluku.

1. Imajte razumijevanja prema sebi

Nitko se nije rodio sa znanjem kako odabrati najbolju terapiju za dijete s poteškoćama. Ono se stječe iskustvom kroz duže vrijeme. Ponekad ćete donijeti krivu odluku i tada trebate biti blagi prema sebi, a ponekad ćete donijeti i dobru odluku i tada se trebate pohvaliti. Do sada ste sigurno već naučili da se na pogreškama uči da biste mogli razumjeti koliko daleko ste zapravo došli.

Važno je i da imate podršku okoline. Što više ljudi to bolje. To trebaju biti ljudi koji će vam reći da nemate dovoljno iskustva, objasniti vam koliko ste već napredovali do tada i da je taj proces puno teži nego što se vama čini. Netko tko će vam ponovno objasniti da vas dijete ne dovodi do ludila namjerno, iako VI to i znate, ali ponekad zaboravite jer ipak ste i vi samo čovjek.

Kao asocijaciju možete koristiti prste ruke. Na svakom prstu neka bude jedna osoba. Na palcu neka bude ona na koju se najviše možete osloniti i mislite da će vam najčešće biti dostupna. Poredajte osobe na koje možete računati sve do malog prsta. Kada upadnete u krizu najprije zovete osobu na palcu. Ako je ne možete dobiti idete na kažiprst i tako redom dok nekoga ne dobijete. Tako uvijek imate listu ljudi kojoj se možete obratiti kada vam je najteže, a ako se prva ne javi ne morate očajavati jer znate da imate još nekoliko njih koji će možda biti dostupni. Tako ćete se osjećati sigurnije i stabilnije, što vam svakako treba.

2. Postavite ciljeve

Vrlo važan korak u svakom procesu jest definirati problem koji želite riješiti. Zapravo je vrlo jednostavno, ako ne znate što tražite nećete to ni pronaći. Morate znati što vi i vaše dijete želite postići terapijom da biste pronašli terapiju koja bi mogla pomoći u zadovoljavanju te potrebe.

Mnogi zdravstveni stručnjaci će vas provesti kroz proces postavljanja ciljeva, a ako to ne učine, inzistirajte na tome. Kada postavljate ciljeve krenite od nekog širokog područja, primjerice „Želim da moje dijete počne govoriti“. Potom razmišljajte o jasnim i definiranim ishodima koji će vam pomoći putem, primjerice „Želim da moje dijete koristi jezik kada traži hranu ili piće“.

Možete to zamisliti i kao stepenice. Ne očekujete da bi se netko mogao u jednom koraku uspeti preko 10 stepenica, nego znate da mora ići stepenicu po stepenicu. Ponekad će biti i koja unatrag, ali je moguće doći do cilja.

3. Morate razumjeti terapiju

Ne možete biti stručnjak za svaku terapiju koja se nudi. Čak ni oni koji cijeli svoj život posvete radu i proučavanju djece s teškoćama nisu stručnjaci za baš sve. Ali kada svedete izbor na nekolicinu terapijskih pristupa, važno je da znate što vam se nudi.

Neka jednostavna pitanja koja možete postaviti stručnjaku, a koja vam mogu olakšati odluku jesu:

• Kakva je terapija? Morate znati što točno terapija uključuje.
• Koja je racionala terapije? Morate znati zašto bi ta terapija mogla biti učinkovita kod vašeg djeteta.
• Je li terapija sigurna? Morate znati da terapija neće naškoditi vašem djetetu.
• Ima li takva terapija pozitivnih efekata? Morate znati postoje li znanstvene potvrde te terapije.

Ako vas odgovori na ova pitanja zadovoljavaju, odvažite pozitivne i negativne strane tih informacija.

Morate razumjeti i vremensko i financijsko opterećenje te kakve implikacije to ima na život vaše obitelji. Uvijek budite na oprezu kod prenapuhanih izjava i obećanja jer su gotovo uvijek predobra da bi bila istinita. Neka od upozorenja mogu biti izjave o „liječenju“, ili tvrdnje tipa „za svu djecu je isto, neovisno o poteškoći o kojoj se radi“. Pretjeranu upotrebu znanstvenih izraza koji vam nisu jasni i neproporcionalno visoke cijene također treba uzeti s dozom rezerve.

Na temelju svih skupljenih informacije trebate naći ono što odgovara vašoj obitelji. Dobra analogija se može povući sa spojevima: netko može biti savršen po svim standardima, ali mora biti savršen za vas. Odnos koji terapeut ima s vašim djetetom izuzetno je važan i ključan je za uspjeh bilo kakve terapije. Stoga i to treba imati na umu.

4. Pregled svih informacija

Informacije s kojima raspolažete u danom trenutku jedine vam mogu pomoći u donošenju najbolje odluke. Međutim, važno je i da znate da se okolnosti mogu promijeniti s vremenom. Nešto što vama i djetetu odgovara u jednom trenutku, ne znači da će odgovarati i za godinu dana.

Pratite napredak svog djeteta, pregledajte pozitivne i negativne strane terapijskog pristupa i sagledajte situaciju u kojoj se vaša obitelj nalazi. Procijenite odgovara li vam to i tek se onda odlučite.

Bilo da ste svjesni toga ili ne, vi ste ekspert za poteškoću koju vaše dijete ima. Razumijevanje svega što se nudi i poznavanje vašeg djeteta zaista vas čini stručnjakom. Jedini tko je veći stručnjak od vas je vaše dijete koje ima tu poteškoću.

Ako imate jasan cilj terapije, kao i pregled pozitivnih i negativnih strana koje pojedina terapija nudi, smanjujete ulogu puke sreće u cijelom procesu. Razgovarajte i s drugim roditeljima koji se suočavaju s istim problemima kao i vi. Ispitujete, istražujte i planirajte.

I, zapamtite, da uvijek znate više nego što mislite.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Kako izabrati terapiju za dijete? pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

No, neke stvari ne završavaju krajem školske godine. Neki oblici ponašanja vaše djece su tu kroz cijelu godinu, bilo da je jesen, zima ili ljeto. Ono za što znate da im stvara velik problem, a stvara ga i vama. Pa zašto ne iskoristiti ovo malo više vremena što imate i informirati se o tome kako mu pomoći.

Ako razmislite, sve što nas čini ljudima i definira nas ovakvima kakvi jesmo, nalazi se u mozgu. Naša razmišljanja, emocije, sjećanja, sposobnosti i ličnost, sve je u mozgu. Pa ako nešto u mozgu ne radi baš kako treba, postoji vrlo dobra šansa da se to ispravi ili barem poboljša. A danas postoji metoda koja je proizašla iz istraživačkih laboratorija, temelji se na potpuno znanstvenim principima i načelima, a koja se može koristiti da se popravi ono nešto što ne radi dobro u mozgu. A zove se neurofeedback.

Što je neurofeedback?

Neurofeedback se definira kao terapijska metoda praćenja električne aktivnosti mozga (EEG-a) i davanju povratne informacije o njoj. Zvuči vrlo zbunjujuće i nejasno, ali uz svu svoju kompleksnost krajnja informacija koja dolazi do korisnika je vrlo jednostavna i razumljiva. Pa što se onda zapravo događa.

Pomoću elektroencefalograma (EEG-a) snimamo električnu aktivnost mozga. Ta aktivnost se opisuje pomoću moždanih valova, a svaki moždani val povezuje se s točno određenim mentalnim stanjem. Ovisno na kojoj lokaciji na kori mozga se javlja dotični val govorimo o indikacijama za neke poteškoće. Primjerice, ako postoji problem pažnje, onda mozak radi sporije i dominiraju spori moždani valovi, ako se krenemo koncentrirati ili rješavati neki mentalni zadatak mozak se ubrzava, a ako ulažemo previše mentalne energije i napetosti u zadatak, mozak radi prebrzo.

Te valove potom vraćamo osobi u obliku povratne informacije i to na jasan i zanimljiv način. Najčešće je to u obliku igrice koja je posebno dizajnirana tako da svaki njen aspekt predstavlja točno određeni moždani val. Cilj je skupiti što više bodova u igrici i napredovati, a to se postiže dobrim zadržavanjem pažnje, opuštenošću i koncentracijom na zadatak.

Sigurno se pitate kako osoba zna da li je opuštena ili koncentrirana? Zamislite da vozite svemirski brod i trebate držati štitove da ne nastradate, a pritom i pucati na protivnika kako biste osvojili bodove. Ako dobro zadržavate pažnju, smanjit ćete jačinu sporih valova i štitovi će vam se podići i protivnici vam neće moći ništa. Ako se opustite i ne pokušavate napetošću doći do bodova, protivnik će vam biti u dometu i neće moći pobjeći od vas. Ako se pak još više koncentrirate i fokusirate na zadatak, vaš brod će pucati i nanositi štetu. A vaš mozak te bodove shvaća kao nagradu za aktivnost koja omogućava relaksirani fokus i dobro zadržavanje koncentracije. I on pamti to za što je nagrađen i povećava se vjerojatnost da to ponovi. Učestalim vježbanjem takve aktivnosti radite promjenu u načinu na koji mozak radi i to promjenu koja ostaje.

Kako se razvila neurofeedback-metoda?

A kako je sve to skupa počelo. Kao i kod dobrog djela znanstvenih otkrića, sasvim slučajno. Ono što je mene uvijek zanimalo kako se u tim situacijama velikih znanstvenih otkrića stvari baš tako dobro poklope? Ali čini se da je gotovo uvijek tako.

No, što se to dogodilo s neurofeedbackom. Jedan američki znanstvenik po imenu Barry Sterman radio je istraživanje vezano u cikluse spavanja kod mačaka pa im je u te svrhe snimao EEG. Naravno, hranio je te mačke pa je počeo primjećivati da se javlja jedan specifičan ritam u obrascima njihovih moždanih valova neposredno prije nego što bi dobile hranu. Stoga je odlučio dati im hranu svaki puta kada bi mačke proizvele taj ritam, odnosno dao bi im nagradu. Primijetio je da su mačke sve češće proizvodile taj ritam i da je on bio sve jači i jači.

Neposredno nakon toga, NASA ga je pozvala da dođe testirati jedno raketno gorivo koje je izazivalo epilepsiju kod astronauta. On je ponio i svoje mačke i izlagao ih tom raketnom gorivu kako bi odredio koliko dugo mogu biti izložene prije nego dobiju napad. Primijetio je da neke mačke puno dulje odolijevaju napadima i kao da gorivo slabije utječe na njih. Kada je provjerio u svojim protokolima zaključio je da su to mačke koje je nagrađivao za onaj specifični ritam. One su bile puno otpornije na gorivo i dugo je trebalo da dobiju epileptične napade.

I baš u to vrijeme njegova bliska suradnica (koja je bolovala od epilepsije) trebala je izgubiti vozačku dozvolu jer je imala nekoliko grand mal napada za vrijeme vožnje. Ona je željela da i njoj trenira taj specifični ritam, jer ako mogu mačke, zašto ne bi mogli i ljudi. I zaista su bili uspješni, njegova suradnica uspjela je smanjiti svoje napade (do toga da ih gotovo nije niti imala) i zadržala je vozačku dozvolu. Kasnije su o tome i napisali znanstveni rad, a Sterman je taj ritam nazvao SMR. I ne nije S kao Sterman, već ovaj akronim znači senzomotorni ritam. Nazvao ga je tako jer se javlja samo na centralnom senzomotornom području korteksa, sinkroniziran je i srednje brzine.

On je i dalje nastavio svoj rad na području epilepsije, dok su se drugi istraživači uključili u istraživanje ostalih mogućnosti novootkrivene metode. Tako su Joel Lubar i Vincent Monastra krenuli istraživati utjecaj neurofeedbacka kod djece s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD).

Neurofeedback i ADHD

Lubar je tada napravio istraživanje koje mu danas nitko ne bi dozvolio jer krši etičke standarde. Imao je dvije skupine sudionika od kojih je jedna dobivala trening A, a druga trening B. Trening A sastojao se od slabljenja sporih moždanih valova i jačanja srednje brzih (točnije SMR-a), dok je trening B bio obratan jačao je sporu aktivnost, a slabio srednje brzu. Rezultat ovakvog istraživanja bio je da su djeca s ADHD-om koja su bila podvrgnuta treningu B imala velika pogoršanja u svojim simptomima, dok su djeca koja su dobivala trening A imala znatna poboljšanja simptoma ili su simptomi potpuno nestali. To je bio dokaz da se treniranjem točno takvog obrasca moždane aktivnosti može smanjiti ili ukloniti simptome ADHD-a. I nemojte se brinuti, i djeca koja su radila po treningu B su kasnije dobila trening A i poboljšali su svoje funkcioniranje.

I to je zapravo bio početak razvoja metode, za koju će kasnije krenuti još veći interes, a sve to događalo se od 60-ih godina prošlog stoljeća kada su računala zauzimala čitave prostorije, a dobiveni signal ispisivao se na papire koji su bili dugački i po nekoliko metara. Stoga je pravi svoj zamah ova metoda dobila razvojem moderne tehnologije kada se svi podaci mogu spremiti na putno računalo, a EEG uređaj može biti manji od vašeg mobitela.

Primjena neurofeedbacka

Sada već istraživanja idu korak dalje, potvrđuje se učinkovitost neurofeedbacka za mnoge druge poteškoće, pa je tako danas već velik broj istraživanja koja su pokazala poboljšanje simptoma autizma uz primjenu neurofeedbacka. Tretira se i depresija, anksioznost, inkontinencija, glavobolje, alkoholizam, artritis, nesanica i drugi poremećaji spavanja, traumatske ozljede mozga, tinitus, poremećaji hranjenja, posttraumatski stresni poremećaj, Raynaudova bolest i još mnoge druge poteškoće.

Bitno je samo naglasiti da su većina njih u eksperimentalnoj fazi, što znači da nema dovoljno kliničkih studija koje su proučavale učinkovitost. Ali isto tako to ne znači da ne funkcionira, već samo da je teško napraviti istraživanje koje bi zadovoljilo apsolutno sve standarde potvrde učinkovitosti medicinskog tretmana. Jer da bi to bilo moguće, svi sudionici moraju dobivati isti tretman prema točno zadanom protokolu, raditi u potpuno istim uvjetima i imati potpuno iste probleme. A neurofeedback je metoda koja je individualna i koliko god se generalizira kod određenih poteškoća, to je ipak nešto što se u potpunosti prilagođava svakome ponaosob.

Ali danas se neurofeedback ne koristi samo za poteškoće, već je vrlo rasprostranjen i kod sportaša, glazbenika, managera, vojnika, astronauta i svih onih koji žele biti još bolji u onome što rade. Trenirajući svoj mozak možete naučiti kako postati hiperfokusirani, a potpuno opušteni kako biste unaprijedili svoju izvedbu (o kakvoj god izvedbi da se radi) i poboljšali svoje zdravlje. I jednostavno bili još bolja verzija sebe.

Sigurna sam da ste sada ipak još malo zadovoljniji sobom jer ste se informirali o nečemu s čime se ne susrećete često ili gotovo nikada. Učinili ste nešto za sebe, ali i za svoje dijete. Napravili ste prvi korak i saznali ste više. Sada nađite pravo vrijeme i napravite i drugi korak. Krenite u promjenu!

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Što je zapravo neurofeedback? pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

U sklopu konferencije održale su se edukacijske radionice koje su pokrivale različita područja teorije i primjene biofeedback metode. Naša trenerica Josipa Bosak pohađala je petodnevnu edukacijsku radionicu iz teorije i primjene neurofeedback metode. Edukacija je napravljena prema standardima međunarodnog saveza za certificiranje biofeedback praktičara i predstavlja osnovni korak u dobivanju međunarodnog certifikata za primjenu neurofeedback metode. Radionica pokriva različita područja nužna za kvalitetnu primjenu neurofeedback metode kao što su osnovni principi neurofeedbacka, razumijevanje EEG signala i povezanosti s različitim mentalnim stanjima, psihofiziološka procjena, neuroanatomija i neurofiziologija, tretiranje različitih poteškoća i simptoma.

Voditelji radionice bili su Michael i Lynda Thompson, jedni od najvećih stručnjaka i kliničara koji ovu metodu primjenjuju već 25 godina. Svoje bogato iskustvo podijelili su s polaznicima te je naša trenerica potvrdila svoja postojeća znanja i vještine, ali stekla i mnogo novih. Cilj nam je i u budućnosti polaziti što više konferencija i edukacija kako bismo uvijek imali najnovije informacije iz područja neurofeedbacka.

Dobro je laštiti mozak trenjem uz druge mozgove.

Michel Eyquem de Montaigne

Objava Novosti iz našeg tima pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.