Hiperaktivnost u adolescenciji

U adolescenciji se smanjuje pretjerana motorička aktivnost, kao jedan od najuočljivijih simptoma ADHD-a koji je izražen u djetinjstvu, no nepažnja, impulzivnost te unutarnji nemir mogu i dalje stvarati probleme. U adolescenciji, hiperaktivnost se manifestira vrpoljenjem na sjedalu ili prilikom stajanja na mjestu. Mogu se javiti teškoće prilikom uključivanja u aktivnosti koje se provode u tišini jer imaju veliku potrebu za pričanjem. Prisutan je osjećaj napetosti i nemira što se odražava i na radne navike, školski uspjeh i odnose s drugima.

Nepažnja u adolescenciji

U adolescenciji je povećan opseg školskih obveza i gradiva, a škola postavlja sve više zahtjeve. Najzahtjevniji su prijelazi, iz osnovne u srednju školu te iz srednje škole na fakultet. Posebno je zahtjevan posljednji razred srednje škole kada se polaže državna matura i prijamni ispiti za fakultete, ako pojedinac nastavlja svoje obrazovanje. Razdoblje zaključivanja ocjena te istovremenog učenja za državnu maturu može dovesti do osjećaja anksioznosti i stresa, a istovremeno zahtjeva od pojedinca fokus i koncentraciju. Adolescenti s ADHD–om mogu imati teškoće u učenju, odnosno slabiji školski uspjeh od svog intelektualnog potencijala. Ponašanja koja ih pri tome ometaju su teškoće u održavanju pažnje, nedovoljna upornost u zadacima koji nisu zanimljivi, teškoće razlikovanja bitnog od nebitnog prilikom učenja iz udžbenika i distrakcija vanjskih podražaja. Mogu imati teškoće u samostalnom radu i u organizaciji zadataka i aktivnosti. Često se kod adolescenata javlja lutanje misli, odnosno kada ne čuju i kada im se direktno obraća te su isključeni iz „vanjskog“ svijeta. Lutanje misli im otežava praćenje nastavnog procesa i usmjerenost na određeni zadatak. Prokrastinacija je problem koji se može vidjeti kod adolescenata s ADHD-om, primjerice počinju raditi zadatak ili učiti dan prije ispita ili određenog postavljenog roka što će se zasigurno odraziti na njihovo školsko postignuće. Navedena ponašanja značajno sa sobom povlače problem s motivacijom, koja je snižena.

Impulzivnost u adolescenciji

U adolescentnoj dobi impulzivnost se izražava na drugačiji način nego u djetinjstvu. Nizak prag tolerancije na frustraciju je povezan s impulzivnošću. Mogli bismo to opisati kako adolescenti s ADHD-om mogu imati „kratak fitilj“ i burne i pretjerane reakcije na određene događaje te lako ulaze u sukobe. Zbog toga imaju teškoća u odnosu s autoritetima i vršnjacima. Adolescenti s ADHD-om mogu biti socijalno i emocionalno nezreliji u odnosu na kronološku dob stoga imaju slabije razvijene socijalne vještine i teškoće u interpersonalnim odnosima. Poznato je da je za razdoblje adolescencije karakteristično intenzivnije druženje s vršnjacima i stvaranje prvih emocionalno dubljih prijateljskih i partnerskih odnosa. Stoga je spretnost u socijalnim odnosima izrazito važna u posebno u ovom razdoblju za psihičku dobrobit i mentalno zdravlje pojedinca.

Potencijalne opasnosti

Adolescenti s ADHD-om imaju akademske i interpersonalne probleme koji nažalost prođu bez adekvatne intervencije i podrške iz okoline, radi mišljenja da su „prerasli“ ADHD jer su simptomi puno manje izraženi, a pojačana motorička aktivnost je nestala (Butnik, 2005). Djevojke koje imaju ADHD mogu imati pogoršanja simptoma u adolescenciji radi hormonalnih promjena u pubertetu i postoji povećan rizik od neplaniranih i neželjenih trudnoća (Butnik, 2005). Adolescenti s ADHD-om imaju više prometnih nesreća, kazni za prebrzu vožnju i akademskih poteškoća u usporedbi s vršnjacima koji nemaju ADHD (Cox, Merkel, Penberthy, Kovatchev i Hankin, 2004).

Kako ostvariti svoje potencijale?

Navedena ponašanja značajno mogu značajno omesti funkcioniranje adolescenata te onemogućiti ovim pojedincima da ostvare svoje maksimalne potencijale te da postignu svoj najbolji rezultat. Gotovo svi pojedinci s ADHD-om razvijaju nisko samopoštovanje (Sekušal-Galešev i sur, 2015). U većoj mjeri nego kod adolescenata bez teškoća javlja se depresija, emocionalna nestabilnost, slabo samopouzdanje, loša slika o sebi i briga o završetku školovanja. Mogu biti proglašeni lijenima i nemotiviranima, no treba razumjeti da je rad njihovog mozak usporen i ne postoji dovoljno unutarnje stimulacije što uzrokuje distraktibilnost i potrebu za traženjem vanjske stimulacije. U osnovnoj i srednjoj školi učenici s ADHD poremećajem mogu biti uspješni ako se zahtjevi individualiziraju u skladu s njihovim potrebama.

Metoda kojom adolescenti s ADHD-om mogu značajno poboljšati svoje svakodnevno funkcioniranje te naučiti postići opuštenu koncentraciju i poboljšati svoju pažnju je neurofeedback. Novija istraživanja ukazuju na to da je mozak u adolescentnoj dobi još uvijek u fazi razvoja koja se nastavlja sve do 25. godine, za razliku od prijašnjeg uvjerenja kako je mozak u potpunosti razvijen do 12 godine. Neurofeedback-treninzima pojedinac uči bolje prepoznavati stanja u kojima pažnja fluktuira i na koji način se može vratiti u fokus i zadržati koncentraciju. U samom neurofeedback treningu uči se postići opuštena koncentracija i fokus uz smanjenje mentalne napetosti (Butnik, 2005). Treninzima pojedinac može unaprijediti svoju samoregulaciju što će dovesti i do uspješnijih socijalnih odnosa u svojoj okolini. Dobrobit neurofeedback treninga jest omogućavanje pojedincu da ostvari svoje maksimalne potencijale i postigne najbolje rezultate, odnosno poboljšanje uspješnosti u školskim zadacima i socijalnim odnosima što dovodi i do povećanja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi, a krajnja dobrobit je poboljšanje općeg mentalnog zdravlja.

Sara Dugić, mag.psych.

POPIS LITERATURE:
Cox, D.J., Merkel, R.L., Penberthy, J.K., Kovatchev, B., & Hankin, C.S. (2004). Impact of methylphenidate delivery profiles on driving performance of adolescents with attention-deficit/hyperactivitydisorder:Apilotstudy. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 43, 269–275.

Butnik S.M. (2005). Neurofeedback in adolescents and adults with attention deficit hyperactivity disorder. Journal of Clinical psychology, 61: 621-625.

Jurin M. i Sekušak-Galešev, S. (2008). Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD)-multimodalni pristup. Paediatria croatica, 52 (3).

Resnick R.J. i College R.M. (2005). Attention deficit hyperactivity disorder in teen and adults: they don’t all outgrow it. Journal of Clinical psychology, 61:529-533.

Sekušak-Galešev S., Frey Škrinjar, J. i Masnjak, L. (2015). Ispitivanje socijalne uključenosti i kvalitete podrške u sustavima predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja za djecu i učenike s PAS i ADHD. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Objava ADHD u adolescenciji pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Problem pažnje u razredu

Što se događa s djetetom koje ima problem pažnje i hiperaktivnosti u razredu? Ono se učestalo ustaje za vrijeme nastave, inicira razgovor s ostalom djecom, lako mu pažnju odvlače događanja u učionici i izvan nje, često se zagleda kroz prozor i ne odaziva se kada mu se direktno obraća, ono ne stigne riješiti sva pitanja u testu, ne stigne prepisati sve potrebno u bilježnicu, učestalo zaboravlja zadaću, gubi školski pribor, za vrijeme odmora najčešće nekontrolirano trči po hodniku i ponekad stvara probleme, s obzirom na to da ne zna kako iskazati svoje sposobnosti ne pokazuje onu razinu znanja koja se u njegovoj dobi očekuje i ne dostiže svoj potencijal, sporije usvaja znanje, potrebno mu je puno vremena da završi školsku zadaću, ako dođe do promjene u rasporedu se izgubi i nije mu jasno kako nastaviti.

Sve ovo i još mnogo toga su situacije s kojima se dijete s problemom pažnje i hiperaktivnosti susreće gotovo svakodnevno. Naravno da to uvelike ovisi o težini problema i da li se radi isključivo o nepažnji, isključivo hiperaktivnosti ili njihovoj kombinaciji. Pa što onda možemo napraviti za to dijete da mu olakšamo tako važno životno razdoblje.

Što roditelji mogu napraviti?

Roditelji se često osjećaju nemoćno, ali nisu. Prvo što roditelj može napraviti je prepoznati da nekakav problem postoji. A potom mora poduzeti neke važne korake, jer je on prva linija obrane djeteta i ako nešto ne učini, rijetko kada će to netko drugi učiniti. Treba razgovarati s učiteljima i stručnom službom škole i saznati jesu li oni primijetili takva ponašanja. Ako stručna služba, učitelji i roditelji odluče da je potrebno, kreće se u proces dobivanja službene individualizacije programa, asistenta u nastavi ili pak prilagođenog programa. Mnogi roditelji, posebno oni koji ne smatraju da se radi o nekom većem problemu, nisu zagovornici individualizacije, ali treba shvatiti da to ne znači da će dijete imati manji obujam gradiva za učiti, da će mu nedostajati neki segmenti i da će iz tog razloga kasniti za vršnjacima, nego je to samo prilagodba metoda i oblika rada potrebama djeteta, kako bi ono moglo pokazati što sve može.

Što škola može napraviti?

Dakle, što škola može učiniti za nepažljivo/hiperaktivno dijete? Ove metode moguće je dogovoriti s učiteljima i bez dobivanja službene individualizacije programa, samo je pitanje kakva je suradnja škole i roditelja. Da bi se kod djeteta usadila prihvatljiva ponašanja i disciplina dobro je zadovolji četiri osnovna zahtjeva koja će podržavati takva ponašanja:

1. Urediti prostor razreda tako da se u njemu mogu organizirati različite aktivnosti – odnosno:
   1. imati na umu da učenik samostalno najviše radi u svojoj klupi pa je dobro pomoći mu da ukloni sve što mu može ometati pažnju
   2. rad u malim grupama treba afirmativno doprinositi usvajanju nastavnih sadržaja
   3. pravilima odrediti što je dozvoljeno
2. Razredna pravila treba dogovoriti s učenicima jer tako oni mogu pitati ako im neka očekivanja nisu jasna, a pri tome treba:
   1. odrediti slobodno vrijeme
   2. definirati točnost, racionalnost i urednost u radu
   3. razmotriti ulaženje u razred, izlaženje iz razreda i odlazak na dogovoreno mjesto
   4. opisati način slušanja i praćenje učiteljevih uputa
   5. istaknuti kako tražiti pomoć od učitelja
   6. utvrditi način razgovora s drugim učenicima
   7. razmotriti sudjelovanje u grupnim raspravama, h) naglasiti važnost ne upadanja u riječ drugome.
3. Na prikladnom i dobro vidljivom mjestu objaviti raspored razrednih aktivnosti. Ovo je iznimno važno za djecu s problemom pažnje i hiperaktivnosti jer imaju potrebu znati redoslijed, odnosno do kada neka aktivnost traje i što nakon nje slijedi. Rutinom i rasporedom aktivnosti, dobivaju osjećaj sigurnosti i kontrole nad situacijom, što vrlo često nemaju. A to ujedno i sprječava nejasna i neugodna očekivanja.
4. Pohvaliti učenika za poštivanje dogovorenih pravila, jer djeca s problemom pažnje i hiperaktivnosti često imaju povijest problema s prihvatljivim ponašanjem. Tako da pohvala za neko ponašanje koje je dobro i samo pridržavanje pravila može pomoći djetetu da nauči nove oblike ponašanja.

Navedene smjernice pomažu djetetu da nauči prilagoditi svoje ponašanje situaciji i time podržava jedan kvalitetan obrazac koji će zasigurno dovesti i do smirivanja ponašanja, ali i jačanja osjećaja samopouzdanja kod djeteta, jer neće konstantno iskakati od druge djece.

Kako pomoći s učenjem?

No, kako učitelj (ali i roditelj kada s djetetom doma uči i piše zadaću) može pomoći djetetu s učenjem:

1. Nastavno gradivo podijeliti u manje cjeline.
2. Postaviti realne ciljeve koji su u skladu s njegovim mogućnostima.
3. Omogućiti učenje u „malim koracima“.
4. Složene upute rastaviti na nekoliko jednostavnih te tražiti od djeteta da ponovi što se od njega traži kako bi bilo jasno da je razumjelo uputu.
5. Prednost dati usmenoj provjeri znanja jer djeca s navedenim problemima bolje i lakše pokazuju svoje znanje pri usmenom izražavanju.
6. Ne davati djetetu kratke vremenske rokove, jer je veća vjerojatnost da će pogriješiti ako je pod pritiskom da radi brzo.
7. Kada se daje uputa cijelom razredu poželjno je da učitelj stoji pored djeteta s navedenim problemom i koristi njegov pribor.
8. Smjestiti dijete u prvu klupu, ne da bi ga se istaknulo ili na neki način obilježilo, nego da se smanji količina ometajućih podražaja i da se dijete više usmjerava na učitelja i njegov rad.
9. Važne pojmove i bitne informacije istaknuti na prikladan način, flomasterom, drugom bojom ili slično, kako bi se učenikova pažnja usmjerila upravo na to.

Sve navedeno je nešto što svi učitelji znaju. No važno je da i roditelji znaju što se sve može napraviti da se pomogne njihovom djetetu, ali i što oni mogu primjenjivati u radu s njima kod kuće. Primjena navedenih smjernica i u obiteljskom okruženju može uvelike pomoći djetetu, jer mu to daje potrebnu strukturu i konzistentnost kroz čitav dan. Kućna pravila i raspored, donesena u dogovoru s djetetom podržavaju željene oblike rada i potiču poželjna ponašanja. Nikako ne treba zaboraviti na pohvalu, jer svaka nagrada povećava vjerojatnost da se određeno ponašanje ponovi.

Kako naučiti socijalne vještine?

Ipak, učenje i prihvatljivo ponašanje nisu jedini aspekt djetetova života u školi. Od iznimne su važnosti i odnosi s vršnjacima. Neka djeca koja imaju problem pažnje i hiperaktivnosti znaju biti nespretna u odnosima s drugima. Razlog tome je što oni teško razumiju svoje osjećaje jer su uglavnom orijentirani prema van, tj. u stalnoj su potrazi za vanjskom stimulacijom jer su nedovoljno stimulirani iznutra. Ta vanjska usmjerenost ih onemogućava da dožive svoje osjećaje pa su vrlo često i zbunjeni oko onoga što im se događa.

Ako teško razumiju vlastite osjećaje, onda je jasno da još teže mogu razumjeti kako drugi ljudi razmišljaju i što osjećaju u nekom trenutku. Zbog toga  se može dogoditi da naprave, ili kažu nešto što vršnjaci mogu protumačiti kao nezainteresiranost, nepristojnost ili zlu namjeru. Kako je nemoguće objasniti svoj djeci s kojima dijete s problemom dolazi u kontakt zašto oni to rade i da ne misle ništa loše, treba samo dijete naučiti kako se odnositi prema vršnjacima. Osnovna stvar koju roditelji mogu učiniti je pokazati djetetu svojim primjerom kako komunicirati s drugima.

Ali, to nije dovoljno, roditelj treba nekada objasniti djetetu svoje osjećaje u određenoj situaciji te mu tako razvijati empatiju. Isto tako, treba razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima u određenim situacijama i pomoći mu da ih shvati. Kad je u nekim karakterističnim raspoloženjima treba ga pitati kako želi da drugi postupaju prema njemu kada je tako raspoloženo, što ne bi voljelo da mu netko kaže ili učini u tom trenutku. Takvi su razgovori najbolji put da dijete nauči kako se treba ponašati u raznim društvenim situacijama, ali i da zna tada kako želi da se drugi ponašaju prema njemu.

Ako je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, što je često slučaj kod djece s problemom pažnje ili hiperaktivnosti, treba ga naučiti da se zauzme za sebe na primjeren način. Dati djetetu mnoštvo argumenata za različite situacije kako bi se naučio „izvući“ iz problema na pametniji, odrasliji način. Kako da izbjegne zamke u koje može upasti, a koje mogu imati neugodan ishod, kako da se makne iz situacije koja mu je neugodna prije nego dođe do veće reakcije, da zna gdje može dobiti pomoć ako netko postane nasilan. Dati mu nekoliko načina da izbjegne daljnje frustracije i negativne osjećaje. Kod kuće ga učiti da bolje kontrolira svoje emocije, primjerice ako je nezadovoljan kako se netko od ukućana odnosi prema njemu ili što nije dobio onoliko vremena na računalu koliko je htjelo ili pak jer nije bilo uspješno u rješavanju zadaće, objasniti mu da snažne reakcije plača i bijesa nisu rješenje problema. Da je slobodno izraziti svoje nezadovoljstvo kroz razgovor, ali da emocije drži pod kontrolom.

Postoje različite vježbe za učenje kontrole emocionalnih reakcija i općenito razvijanja emocionalne inteligencije kod djece, a o tome smo pisali u postu Emocije i nepažljiva djeca. One se mogu primjenjivati kod kuće i zabavne su. Takve vježbe primjenjujemo i za vrijeme neurofeedback-treninga. Dijete je tada smireno i opušteno pa može bolje zapamtiti ono što ga vježbe uče. Zahvaljujući tom načinu rada dijete nauči kontrolirati svoje emocije prije nego što se javi frustracija, i to tako što prvo smiri svoj organizam, a potom primijeni ono što je naučilo na vježbama.

Zaključak

Škola je bitan dio djetetova života i veliki dio formativnih utjecaja dolazi od nje. Emocionalni odnos koji dijete ima prema školi kroz te utjecaje preslikavaju se i na njegov kasniji život. Zato je važno postići da škola djetetu stvara što manje frustracija. To ne znači da roditelj umjesto njega treba pisati zadaću ili učiti, a još manje da roditelj preuzima djetetove frustracije na sebe. Dodatan trud koji djeca s poremećajem pažnje, ali i njihovi roditelju, trebaju uložiti u školovanje je i dodatna prilika da dijete shvati da se trud i rad nagrađuju te da se radom i posvećenošću svaki problem može savladati. Suradnja škole i roditelja od iznimne je važnosti da bi se to postiglo, a opisane metode i oblici rada svakako u tome pomažu.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Hiperaktivno dijete u školi pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

A kako to izgleda „drugačije“ dijete? ADHD je kod većine djece uočljiv, ali to je primarno nešto što se događa „unutra“. Nešto što potiče dijete na neka netipična ponašanja, što ga ometa u funkcioniranju i sprečava da pokaže svoj puni potencijal. Razlikujemo tri tipa ADHD-a:

1. predominantno nepažljiv
2. predominantno hiperaktivno – impulzivni tip
3. kombinirani tip

Kako se svako dijete razlikuje po svojem ponašanju, tako su i ponašanja svakog djeteta s ADHD-om različita i ovise o stupnju izraženosti poteškoća. Ipak, neka su univerzalna i gotovo svako dijete koje ima poteškoća sa pažnjom i hiperaktivnosti ih u određenom stupnju pokazuje. Promatranjem djetetovog ponašanja i odgovorima na nekoliko ključnih pitanja moguće je odrediti u kojoj je mjeri (i je li uopće) ADHD prisutan te kako se manifestira.

Simptomi ADHD-a

Ako se na određen broj pitanja u nastavku teksta može dati pozitivan odgovor postoji mogućnost postojanja ADHD-a kod djeteta.

Nepažnja – 6 od 9 simptoma mora biti prisutno barem 6 mjeseci

1. Ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara u školskom uratku ili drugim aktivnostima.
2. Često ima teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaće ili u igri.
3. Često se čini da ne sluša i kada mu se direktno obraća:
4. Često ne prati upute i ne dovršava školsku zadaću, kućne poslove ili dužnosti (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa).
5. Često ima teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti.
6. Često izbjegava, ne voli ili odbija zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak).
7. Često gubi stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.).
8. Često ga ometaju vanjski podražaji.
9. Često zaboravlja dnevne aktivnosti.

Hiperaktivnost – 5 od 6 mora biti prisutno barem 6 mjeseci

1. Često trese rukama i nogama ili se vrpolji na stolici.
2. Ustaje sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu.
3. Često pretjerano trči ili se penje u situacijama u kojima je to neprikladno (kod odraslih i adolescenata može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira).
4. Često ima teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti.
5. Često je „u pogonu” ili kao da ga „pokreće motor”.
6. Često pretjerano priča.

Impulzivnost – 1 od 3 mora biti prisutan barem 6 mjeseci

1. Često „istrčava” s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje.
2. Često ima poteškoća s čekanjem reda.
3. Često prekida ili ometa druge (npr. upadaju u razgovor ili igru).

Da bi se nedvojbeno potvrdilo postojanje ADHD-a treba biti zadovoljen uvjet da su se spomenuti simptomi pojavili prije 12. godine te da se javljaju u dvije ili više sredina. I na kraju, mora postojati jasan dokaz da uočeni simptomi zaista ometaju ili smanjuju kvalitetu socijalnog ili akademskog funkcioniranja.

Podjela ADHD-a s obzirom na socijalno ponašanje

Osim što postoji tri tipa ADHD-a obzirom na izraženost simptoma pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti, postoji još i podjela s obzirom na njihovo socijalno ponašanje:

• agresivan/asertivan
• aktivan/nespretan
• nesklon/izbjegavajući.

Agresivni/asertivni tip ADHD-a se vrlo često suprotstavlja roditeljima ili ometa vršnjake, skloniji su stvari „raditi po svome” nego onako kako se od njih traži ili kako zahtjeva situacija. Ako nešto žele uzet će to bez obzira na kontekst ili posljedice, najvažnije su im trenutne potrebe pa prema tome usmjeravaju svu svoju energiju na njihovo zadovoljavanje i nestrpljivi su. Često su u sukobu sa drugima oko sebe i krše socijalne norme i skloni su drugima pripisivati neprijateljske motive.

Aktivan/nespretan tip ometa aktivnosti koje su u tijeku i sprečava druge u postizanju njihovih ciljeva. Neosjetljivi su na suptilne socijalne znakove i nemaju puno metoda za priključivanje grupi vršnjaka. Upadaju u igru i pokušavaju preusmjeriti pažnju minimalno se obazirući na želje i ponašanja drugih.

Nesklon/izbjegavajući tip više voli biti promatrač nego sudionik neke aktivnosti. Kod njih se učestalije razvija socijalna anksioznost, sramežljivost i povučenost, a vršnjaci ih prije zapostavljaju nego što ih odbijaju.

Vjerojatno kada pročitamo ove opise simptoma i tipova, većina nas će pronaći svoje dijete (ili čak sebe). No, to svakako nije nužno razlog za zabrinutost. Naime većina djece iskazuje ovakva ponašanja što se i pripisuje nekom tipičnom dječjem ponašanju. Pitanje je kada to prestaje biti ponašanje koje se ponekad javlja i sa većim vremenskim odmakom, a kada je to svakodnevno i za njega uobičajeno ponašanje te u kolikoj mjeri ga to ometa da normalno funkcionira.

Kako se ponaša dijete s ADHD-om

Činjenica je da je ADHD vrlo učestao i prevalencija se kreće oko 3-5%. Učestaliji je kod dječaka nego kod djevojčica, ali se isto tako očituje na različite načine. Kod dječaka je više prisutan motorni nemir,  njihova hiperaktivnost je odraz nemogućnosti da mirno sjede ili da se ponašaju kao da ih pokreće motor. Kod djevojčica je ta hiperaktivnost više izražena u govoru, u smislu da puno više pričaju, vrlo često skaču sa teme na temu. Uvijek imaju puno pitanja na koja je vrlo često teško dati odgovore i previše se interesiraju za različite teme.

Ono što je zajedničko oba spola i dominira njihovim ponašanjem je često lutanje misli i sanjarenje. Vrlo često ćete ih zateći kako ne slušaju što se oko njih događa i djeluju kao da su u „svom svijetu“ do kojeg je teško doprijeti pa čak i ako ih se naglo prene. To se može dogoditi za vrijeme nastave, u toku pisanja zadaće ili učenja, ali i ako im objašnjavate neku situaciju, pa čak i dok gledaju televiziju ili igraju igru. Kao da im se mozak jednostavno „isključi“ i prestaju dolaziti bilo kakve informacije (to u neku ruku i jest istina, ali o tome u sljedećim tekstovima).

Kod djece sa ADHD-om se često čini da se ni za što ne mogu uhvatiti, da im ništa nije dovoljno zanimljivo da im zadrži pažnju i da se mogu u potpunosti uključiti. No, istina nije baš takva. Dijete sa ADHD-om ima vrlo širok raspon interesa i mnogo stvari ga zanima i želi ih otkriti. I upravo to i jest dio njihova uobičajenog funkcioniranja. No, kada pronađu nešto što ih zaista interesira i što im može potpuno okupirati pažnju, kod njih je izražen hiperfokus koji se kod drugih teško može razlučiti. Oni postaju potpuno okupirani temom i u tome pronalaze zadovoljenje svojih potreba.

Bitno je da prepoznate što se s vašim djetetom zbiva i kako ono funkcionira. Ako imate neke sumnje, prođite kroz gore navedenu simptomatologiju i pitajte se koliko često vaše dijete iskazuje takva ponašanja. Ako pronađete da se većina tih ponašanja javljaju vrlo često razgovarajte s nekim od stručnjaka u ovom području (psihologa, defektologa, logopeda, psihijatra) koji vam mogu dati savjet koji sve tretmani postoje i na koji način možete pomoći svome djetetu.

Život s ADHD-om

Ono što treba imati na umu je da ADHD nije dijagnoza sa kojom se ne može živjeti, da dijete neće moći biti uspješno, da neće moći voditi normalan život. S druge strane dijagnoza se ne treba bojati i bježati od njih. Pravilna evaluacija i obrada može pomoći da dijete dobije potrebni tretman i pomoć kako u školi tako i u socijalnim situacijama.

Na taj način se osigurava pravilan razvoj i poticajna okolina koja će olakšati da iskaže svoj puni potencijal i ostvari predodređeni uspjeh. Potičite svoje dijete na različite interese i koliko god ih oni našli i koliko god različiti bili, podržavajte ih. Mozak ADHD-ovca treba stalnu stimulaciju i upravo iz tog razloga isprobavaju različite stvari, a kada pronađu ono što ih najviše zanima iznenadit ćete se što mogu s time učiniti.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Kako prepoznati ADHD? pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.