Svaka škola povremeno sretne dijete koje teže savladava čitanje. Njegova je inteligencija normalna ili čak iznad prosjeka, međutim čitanje predstavlja problem. Kada dijete urednih ili iznadprosječnih intelektualnih sposobnosti ne uspijeva svladati vještinu čitanja, to utječe na njegova akademska postignuća i onemogućuje mu da ostvari svoje potencijale.

Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene i sve mu je teže pomoći. Moguće posljedice težeg savladavanja procesa čitanja su nisko akademsko i opće samopoštovanje, snižena motivacija za izvršavanje školskih zadataka, smetnje ponašanja, anksioznost i teškoće u odnosima s drugima. Stoga je iznimno važno što prije osigurati adekvatnu stručnu pomoć i podršku roditelja, škole i okoline.

Što je disleksija?

Disleksija je specifična teškoća učenja koja pripada skupini neurorazvojnih poremećaja. Disleksija se dijagnosticira u slučaju kada je prisutan barem jedan od sljedećih simptoma u trajanju od najmanje 6 mjeseci, unatoč poduzetim mjerama intervencije: netočno ili sporo i teško čitanje, teškoće u razumijevanju pročitanog i poteškoće u sricanju. Važan faktor prilikom dijagnosticiranja disleksije jest da je pogođena akademska vještina, u ovom slučaju vještina čitanja, ispod očekivane za kronološku dob i da značajno ometa savladavanje školskog gradiva.

Disleksiju definiraju poteškoće s učenjem čitanja koje se ne mogu objasniti zaostajanjem u mentalnom razvoju, oštećenjem osjetila vida ili sluha, nedovoljno razvijenim govorom ili zanemarenošću djece koja odrastaju u nepovoljnim obiteljskim prilikama. Ova definicija jasno daje do znanja da nisu sva djeca koja loše čitaju disleksična.

Što kaže biologija?

U posljednjem su desetljeću biološki temelji disleksije napokon otkriveni usporedbom disleksičnog mozga i mozga čitača pomoću tehnike oslikavanja mozga. Na slici je prikazana aktivnost mozga u trenutku čitanja kod disleksičnog mozga i mozga tipičnog čitača. Mozgovi disleksične djece pokazuju niz karakterističnih anomalija. Cijeli je jedan dio njihova lijevog temporalnog režnja nedovoljno aktivan. Za vrijeme čitanja u mozgu tipičnog čitača aktivirano je Wernickeovo područje (jezično razumijevanje) te područja zadužena za fonološko procesiranje i vizualnu percepciju. Brocino područje, koje je ključno za sintaksu ili artikulaciju, aktivno je za vrijeme čitanja kod disleksičnog mozga i mozga čitača. No, da bi nadoknadili nedostatnu aktivaciju svojih stražnjih predjela, u disleksičnom mozgu događa se pretjerano grupiranje neurona u ovom području, odnosno hiperaktivacija Brocinog područja.

Fonološke i ostale nevolje?

Čitanje je iznimno složen proces koji uključuje više međusobno povezanih sustava, a dijete je spremno za učenje čitanja kada ovlada cijelim nizom sposobnosti i predčitalačkih vještina. Te sposobnosti su dobro razvijen govor, razvijena slušna i govorna percepcija, razvijena vidna i prostorna percepcija, pamćenje te pažnja i koncentracija.

Čini se da većina disleksične djece ima poteškoća u obradi fonema (glasa) – najmanje jedinice govora koja je bitna za značenje. Stoga je jedan od problema disleksije dekodiranje pojedinih riječi, odnosno kodiranje ili povezivanje slova (grafema) i njegove zvučne realizacije, to jest glasa (fonema). Često tijekom početnog usvajanja čitanja djeca s disleksijom ne razlikuju fonološki slične glasove kao što su s i š ili b i d. Imaju teškoća s razdvajanjem riječi na slogove i glasove (riječ pas na p, a, s) te s njihovim spajanjem (glasovi r, e, p daju riječ rep). Često se događaju pogreške „čitanja napamet“ jer dijete prema početnom slovu ili vizualnoj predodžbi pogađa sljedeću riječ u rečenici.

Djeca s disleksijom mogu imati teškoća i u radnom pamćenju, odnosno kratkoročnom pamćenju informacija kojima možemo trenutno manipulirati. Poteškoće se javljaju kada je zbog nedostatka u kratkoročnom pamćenju otežano pretvaranje slova u glasove te je otežano stvaranje jasnih riječi koje se izgovaraju prilikom čitanja na glas ili čitanju „u sebi“.

No, dijagnoza disleksije često je zatrpana u močvari povezanih vizualnih i auditivnih oštećenja. Loše funkcioniranje na fonološkoj razini sprečava preciznu obradu izgovorenih riječi i poslije sparivanje s vizualnim simbolima. Neke od vizualnih teškoća koje su prisutne kod disleksije su okretanje slova, preskakanje redova u tekstu, gubljenje dijelova rečenice i završetaka riječi te dezorijentacija u smjerovima lijevo – desno i gore – dolje. Navedene fonološke, vizualne i auditivne teškoće s kojima se djeca s disleksijom susreću prilikom čitanja, dovode do otežanog samostalnog učenja.

Pogrešna uvjerenja o djeci s disleksijom

• ZRCALNO PISANJE SLOVA I RIJEČI JE SIMPTOM DISLEKSIJE

Zrcaljenje slova je uobičajena pojava u ranoj fazi učenja čitanja i pisanja koja je prisutna i kod djece tipičnog razvoja koja tek savladavaju ovu kompleksnu vještinu.

• AKO DJETETU DAMO DOVOLJNO VREMENA, PRERAST ĆE DISLEKSIJU.

Ne postoji dokaz da je disleksija problem koji nestaje s odrastanjem. Međutim, postoje snažni dokazi da ova djeca pokazuju trajno oštećenje u čitanju. Još jedan dokaz je i to što osobe s disleksijom imaju problema s čitanjem u adolescenciji i odrasloj dobi.

• DISLEKSIJA JE ČEŠĆA U DJEČAKA NEGO U DJEVOJČICA

Već smo u prethodnom blogu spomenuli ovo pogrešno uvjerenje. Naime, longitudinalna istraživanja pokazala su da ne postoji razlika u spolu. Potrebno je više istraživanja o razlozima veće identifikacije disleksije kod dječaka.

• DIJETE S DISLEKSIJOM NIKAD NEĆE NAUČITI ČITATI

Uz adekvatnu intenzivnu poduku, čak i starija djeca s disleksijom mogu postati precizni, iako sporiji čitači.

Nadilaženje disleksije

Mozak je plastičan organ koji se stalno mijenja i izgrađuje. Svaka nova epizoda učenja modificira naše neuronske sklopove čime otvara mogućnost tretiranja razvojnih deficita. Važno je probuditi djetetovu motivaciju, pažnju i zadovoljstvo jer upravo sustavi pozornosti i nagrade imaju velik utjecaj na brzinu učenja.

Jedna od metoda kojom se može postići napredak u usvajanju čitanja kod djece s disleksijom je neurofeedback. Neurofeedback-treningom moguće je potaknuti aktivaciju dijelova mozga zaduženih za fonološko procesiranje, radno pamćenje, vizualno prepoznavanje slova i riječi, verbalno razumijevanje i razumijevanje značenja riječi te eventualne poteškoće s pronalaženjem riječi. Sva navedena područja važna su kako bi se što uspješnije savladao proces čitanja. Postizanje optimalnih moždanih obrazaca u ovim područjima neurofeedback metodom, uz dovoljan broj treninga, može dovesti do napretka u procesu čitanja.

Sara Dugić, mag.psych.

Objava Disleksični mozak pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Sama neobičnost specifičnih poteškoća učenja uzrok je tome da se dijete s poteškoćom vrlo često krivo doživljava kao da je lijeno, nemotivirano ili da glumata. I bez takvih etiketa djetetu je već teško jer je jedino u razredu koje još slovka, teško zbraja dvoznamenkaste brojeve, preskoči red dok čita, ne razumije pojam većeg i manjeg broja, ili pak ne može pohvatati mala slova na stranici. Teško mu je usprkos tome što je sposobno znati sve što je rečeno na satu, savršeno zapamtiti pjesmicu ako ju netko čita, pa i lektiru od 200 stranica koju je vrijedan roditelj čitao na glas. Zato, prije nego ga se proglasi zaista lijenim i nemotiviranim, trebalo bi istražiti što je pravi uzrok ponašanja zbog kojega ga takvim doživljavamo. Tako ćemo izbjeći da u nekom trenutku u budućnosti stvarni problemi počnu ometati djetetovo normalno funkcioniranje i razvoj.

Problemi povezani s poteškoćama učenja mogu se primijetiti već u ranijoj dobi, u predškolskom uzrastu, ali se najčešće dijagnosticiraju tek u školskoj dobi. Ako se primijete specifični problemi u čitanju, računanju ili pisanju, treba napraviti obradu i testiranje kako bi se utvrdilo postojanje poteškoće. Najvažnije je razumjeti ozbiljnost samog problema i prepoznati ga na vrijeme. Jer ne samo da ove poteškoće ometaju akademski uspjeh, koji je mnogima od nas izvor samopouzdanja i referenca za samovrednovanje. One ometaju i razvoj djetetovih socijalnih vještina, čime mu smanjuju šanse za uspješno funkcioniranje u društvu vršnjaka. Dobra je vijest da su danas specifične poteškoće učenja već dobro istražene i puno se toga može napraviti da se njihov destruktivni utjecaj na život pojedinca značajno umanji, a u nekim slučajevima i eliminira.

Kao mali doprinos društvenom osvještenju problema u ovom blogu ćemo, u kratkim crtama, objasniti što su točno specifični poremećaji učenja i navesti 7 najraširenijih mitova o njima.

Disleksija

Disleksija je poremećaj koji izaziva teškoće u čitanju, pisanju i razumijevanju teksta. Neki od simptoma disleksije su teškoće u povezivanju glasova i slogova u riječi, zamjena slova i slogova (od-do), pogađanje riječi (dobar-obad), mijenjanje riječi premještanjem ili umetanjem slogova (vrata-trava), vraćanje na pročitani red ili izostavljanje reda, izostavljanje slogova i slova, ali i cijelih riječi (davnina-davni).

Disgrafija

Disgrafija je specifična teškoća u ovladavanju vještine pisanja, a manifestira se kroz teškoće u usvajanju motoričke formule slova, znamenki i drugih simbola. Neki od simptoma disgrafije su: teško se slijedi pravac pisanja, rukopis je nečitak, a pisanje sporo i mukotrpno, zrcalno pisanje slova i brojki, umetanje, dodavanje, ponavljanje, premještanje riječi ili slogova, teškoće u povezivanju glasa i slova, izostavljanje slova, dijelova riječi ili cijelih riječi, zamjene oblikovno ili zvukovno sličnih slova (b-d, m-n, a-o, d-t), izmijenjen redoslijed riječi u rečenici, teškoće pri upotrebi pravopisnih i gramatičkih pravila.

Diskalkulija

Diskalkuliju označavaju teškoće u razumijevanju i usvajanju matematičkih pojmova i operacija. Treba razlikovati dijete s diskalkulijom od djeteta kojem je matematika samo težak predmet. Potonji sporije uče i čine greške, dok se djeca s diskalkulijom razlikuju po tome što čine mnogo neuobičajenih i specifičnih grešaka. Najčešće greške su:

• perseveracije – dijete ponavlja isti broj ili radnju više puta i ne može prijeći na sljedeći korak
• parafrazične supstitucije – dijete neispravno upotrebljava brojeve pri pisanju, čitanju i računanju
• zrcalne greške – dijete zrcalno okreće brojeve ili redoslijed znamenaka u višeznamenkastim brojevima
• stavljanje brojeva u uzajamno neprikladan prostorni položaj
• usporenost – dijete daje ispravan odgovor, ali mu treba puno više vremena
• narušen smjer rješavanja (s desna u lijevo ili križno)
• vizualne greške (pogrešno prepoznaje simbole ili broj)
• proceduralne greške – izostavlja ili preskače jedan od obveznih koraka u rješavanju zadataka
• slabo pamćenje i prepoznavanje niza brojeva, te računanje s nulom koje predstavlja najveći problem djeci s diskalkulijom.

Specifične poteškoće učenja vrlo često su u komorbiditetu s drugim poteškoćama. Komorbiditet s ADHD-om, koji je najčešći, problematičan je zbog preklapanja simptoma – smanjeni kapacitet pažnje također dovodi do već opisanih pogrešaka. Kako bi se prikladno individualizirali postupci u nastavi potrebno je napraviti kvalitetnu obradu kojom će se razlučiti koje su greške posljedica poteškoće učenja, a koje ADHD-a.

Mitovi o poteškoćama učenja

MIT BROJ 1 – Poteškoće u učenju su češće kod dječaka nego kod djevojčica

Najvjerojatnije netočno! Iako se više dijagnosticira kod dječaka nego kod djevojčica, istraživanja sugeriraju da je taj broj podjednak. Izgleda da djevojčice nekako prolaze ispod radara ili zato što je manji fokus na akademskom uspjehu djevojčica ili dijagnosticiranje kod djevojčica zahtjeva drukčiji pristup.

MIT BROJ 2 – Poteškoće učenja su problem samo u školskom okruženju

Iako su zbog ovih poteškoća školski zadaci znatno otežani, njihov utjecaj ipak ide dalje od učionice. Neispravno verbalno izražavanje može biti ozbiljan problem u socijalnoj interakciji, a problemi s čitanjem i manipulacijom brojevima mogu bitno umanjiti efikasnost u rješavanju svakodnevnih situacija (unošenje lozinke, praćenje uputa u prometu, …).

MIT BROJ 3 – Osobe s disleksijom čitaju unatrag

Netočno! Ovaj je mit iz nekog razloga vrlo ukorijenjen, ali je potpuno netočan! Disleksija ima različite oblike pa iako neki ljudi mogu imati problem s tim da okreću riječi, to nije karakteristično za sve ljude koji imaju disleksiju. Neki zamjene samo jedno slovo u riječi, dok drugi imaju problema sa slovkanjem i razdvajanjem i imenovanjem pojedinih slova, ili pak spajati više zvukova u jedan da bi stvorili riječ.

MIT BROJ 4 – Djeca koja imaju disleksiju su lijena i nemotivirana

Netočno! Sličan mit javlja se i kod djece s ADHD-om. Poteškoća učenja nije obilježje (tj. mana) nečijeg karaktera. Djeca koja imaju poteškoće u učenju moraju raditi, a najčešće i rade, više od njihovih vršnjaka. Zato što im je teže nego vršnjacima jako je važno da im roditelji i učitelji iskazuju razumijevanje i potporu. U suprotnom će ta djeca imati nisko samopoštovanje ili će si postaviti male ciljeve i postati apatični prema školi i svojoj budućnosti. Isto ovo vrijedi i za ADHD.

MIT BROJ 5 – Prilagodba školskih zadataka djeci s poteškoćama u učenju daje nepravednu prednost, iz tog razloga ih tako puno tvrdi da imaju poteškoće učenja

Netočno! Prilagodbe postupaka u školi za poteškoće učenja proporcionalne su onima za sve druge poteškoće. One postoje da bi djeca koja imaju specifičnu poteškoću učenja dobila jednaku šansu za obrazovanje kao i njihovi vršnjaci bez poteškoća. Činjenica da studenti s poteškoćama u učenju u vrlo malom broju traže prilagodbu postupaka, na što imaju pravo, govori da je tom dijelu populacije važno biti u svakom pogledu ravnopravan ostalima, što je obilježje koje rijetko ide s izvlačenjem privilegija.

MIT BROJ 6 – Nedostatak roditeljske uključenosti uzrokuje poteškoće u učenju

Netočno! Iako istraživanja nisu precizno odredila što uzrokuje poteškoće u učenju, zna se da ih roditeljska uključenost u ranom djetinjstvu ne uzrokuje – jednostavno nije primijećena nikakva veza između te dvije pojave.

MIT BROJ 7 – Poteškoće učenja se češće javljaju kod osoba sniženih kognitivnih sposobnosti

Netočno! Po definiciji, specifične poteškoće učenja se mogu dijagnosticirati samo nekome tko ima prosječnu ili iznad prosječnu inteligenciju. Oni koji imaju neku od specifičnih poteškoća učenja vrlo često imaju visok IQ, ali ih baš taj problem sprječava da realiziraju svoj intelektualni kapacitet u svakodnevnim zadacima.

Savladavanje poteškoća učenja

Tretmani specifičnih poteškoća učenja uglavnom uključuju logopedske i rehabilitatorske tretmane koji su individualizirani za svako dijete. Nadalje, vrlo važnu ulogu u rehabilitaciji ima škola, odnosno prilagodba postupaka u nastavi, što uvelike može olakšati probleme s kojima se dijete susreće. Neurofeedback se pokazao učinkovitim pristupom u poboljšanju simptoma disleksije i diskalkulije, što potvrđuju i istraživanja (Fernandez, T. i dr. (2003). EEG and behavioral changes following neurofeedback treatment in learning disabled children.; Becerra, J., i dr. (2006). Follow-up study of learning-disabled children treated with neurofeedback or placebo). Osnovna racionala tretmana je individualizacija treninga prema specifičnim teškoćama s kojima se dijete susreće, na način da se jačaju ona područja korteksa gdje se nalazi aktivnost koja proizlazi iz moždanih struktura povezanih s tim poteškoćama.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Sedam mitova o specifičnim poteškoćama učenja pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Danas postoji zaista velik broj terapija za različite poteškoće, a roditelji su ti koji trebaju odlučiti što je najbolje za njihovo dijete. Na žalost, ta odluka dolazi u najgorem mogućem trenutku. Tijekom razdoblja velikog životnog preokreta, obitelji se suočavaju s novim svijetom naseljenim dotad nepoznatim terapijama, programima, akronimima i stručnjacima. U vremenu kada umoran i zabrinut mozak treba najviše promišljati čini se kao da nikada prije niste bili više zbunjeni. Srećom postoje jasno definirani koraci unutar sustava koje je potrebno napraviti da biste došli do dijagnoze i „prve pomoći“. Ti prvi koraci i usluge zasigurno mnogo pomažu, no odluka o odabiru terapije koja je najbolja za dijete pojavit će se još mnogo puta u životu.  Radi toga je potrebno razviti vlastitu metodu kako donijeti tu odluku.

1. Imajte razumijevanja prema sebi

Nitko se nije rodio sa znanjem kako odabrati najbolju terapiju za dijete s poteškoćama. Ono se stječe iskustvom kroz duže vrijeme. Ponekad ćete donijeti krivu odluku i tada trebate biti blagi prema sebi, a ponekad ćete donijeti i dobru odluku i tada se trebate pohvaliti. Do sada ste sigurno već naučili da se na pogreškama uči da biste mogli razumjeti koliko daleko ste zapravo došli.

Važno je i da imate podršku okoline. Što više ljudi to bolje. To trebaju biti ljudi koji će vam reći da nemate dovoljno iskustva, objasniti vam koliko ste već napredovali do tada i da je taj proces puno teži nego što se vama čini. Netko tko će vam ponovno objasniti da vas dijete ne dovodi do ludila namjerno, iako VI to i znate, ali ponekad zaboravite jer ipak ste i vi samo čovjek.

Kao asocijaciju možete koristiti prste ruke. Na svakom prstu neka bude jedna osoba. Na palcu neka bude ona na koju se najviše možete osloniti i mislite da će vam najčešće biti dostupna. Poredajte osobe na koje možete računati sve do malog prsta. Kada upadnete u krizu najprije zovete osobu na palcu. Ako je ne možete dobiti idete na kažiprst i tako redom dok nekoga ne dobijete. Tako uvijek imate listu ljudi kojoj se možete obratiti kada vam je najteže, a ako se prva ne javi ne morate očajavati jer znate da imate još nekoliko njih koji će možda biti dostupni. Tako ćete se osjećati sigurnije i stabilnije, što vam svakako treba.

2. Postavite ciljeve

Vrlo važan korak u svakom procesu jest definirati problem koji želite riješiti. Zapravo je vrlo jednostavno, ako ne znate što tražite nećete to ni pronaći. Morate znati što vi i vaše dijete želite postići terapijom da biste pronašli terapiju koja bi mogla pomoći u zadovoljavanju te potrebe.

Mnogi zdravstveni stručnjaci će vas provesti kroz proces postavljanja ciljeva, a ako to ne učine, inzistirajte na tome. Kada postavljate ciljeve krenite od nekog širokog područja, primjerice „Želim da moje dijete počne govoriti“. Potom razmišljajte o jasnim i definiranim ishodima koji će vam pomoći putem, primjerice „Želim da moje dijete koristi jezik kada traži hranu ili piće“.

Možete to zamisliti i kao stepenice. Ne očekujete da bi se netko mogao u jednom koraku uspeti preko 10 stepenica, nego znate da mora ići stepenicu po stepenicu. Ponekad će biti i koja unatrag, ali je moguće doći do cilja.

3. Morate razumjeti terapiju

Ne možete biti stručnjak za svaku terapiju koja se nudi. Čak ni oni koji cijeli svoj život posvete radu i proučavanju djece s teškoćama nisu stručnjaci za baš sve. Ali kada svedete izbor na nekolicinu terapijskih pristupa, važno je da znate što vam se nudi.

Neka jednostavna pitanja koja možete postaviti stručnjaku, a koja vam mogu olakšati odluku jesu:

• Kakva je terapija? Morate znati što točno terapija uključuje.
• Koja je racionala terapije? Morate znati zašto bi ta terapija mogla biti učinkovita kod vašeg djeteta.
• Je li terapija sigurna? Morate znati da terapija neće naškoditi vašem djetetu.
• Ima li takva terapija pozitivnih efekata? Morate znati postoje li znanstvene potvrde te terapije.

Ako vas odgovori na ova pitanja zadovoljavaju, odvažite pozitivne i negativne strane tih informacija.

Morate razumjeti i vremensko i financijsko opterećenje te kakve implikacije to ima na život vaše obitelji. Uvijek budite na oprezu kod prenapuhanih izjava i obećanja jer su gotovo uvijek predobra da bi bila istinita. Neka od upozorenja mogu biti izjave o „liječenju“, ili tvrdnje tipa „za svu djecu je isto, neovisno o poteškoći o kojoj se radi“. Pretjeranu upotrebu znanstvenih izraza koji vam nisu jasni i neproporcionalno visoke cijene također treba uzeti s dozom rezerve.

Na temelju svih skupljenih informacije trebate naći ono što odgovara vašoj obitelji. Dobra analogija se može povući sa spojevima: netko može biti savršen po svim standardima, ali mora biti savršen za vas. Odnos koji terapeut ima s vašim djetetom izuzetno je važan i ključan je za uspjeh bilo kakve terapije. Stoga i to treba imati na umu.

4. Pregled svih informacija

Informacije s kojima raspolažete u danom trenutku jedine vam mogu pomoći u donošenju najbolje odluke. Međutim, važno je i da znate da se okolnosti mogu promijeniti s vremenom. Nešto što vama i djetetu odgovara u jednom trenutku, ne znači da će odgovarati i za godinu dana.

Pratite napredak svog djeteta, pregledajte pozitivne i negativne strane terapijskog pristupa i sagledajte situaciju u kojoj se vaša obitelj nalazi. Procijenite odgovara li vam to i tek se onda odlučite.

Bilo da ste svjesni toga ili ne, vi ste ekspert za poteškoću koju vaše dijete ima. Razumijevanje svega što se nudi i poznavanje vašeg djeteta zaista vas čini stručnjakom. Jedini tko je veći stručnjak od vas je vaše dijete koje ima tu poteškoću.

Ako imate jasan cilj terapije, kao i pregled pozitivnih i negativnih strana koje pojedina terapija nudi, smanjujete ulogu puke sreće u cijelom procesu. Razgovarajte i s drugim roditeljima koji se suočavaju s istim problemima kao i vi. Ispitujete, istražujte i planirajte.

I, zapamtite, da uvijek znate više nego što mislite.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Kako izabrati terapiju za dijete? pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Emocionalna inteligencija

Zašto je to tako? Možda je stvar u tome da se podrazumijeva da dijete ima prijatelje pa se čini suvišno išta pitati, možda je generalno neugodno razgovarati o tim temama jer su više „osobne“ od toga kakvo je dijete u školi. Ali to ne bi trebalo biti tako. Važnije od ocjena i akademskog uspjeha je naša emocionalna inteligencija. Naše vještine izražavanja i čitanja emocija, vještine kontroliranja emocionalnih reakcija i vještine stvaranja odnosa s drugima.

Nekima je to puno jednostavnije i dolazi sasvim prirodno. Dok su drugi nespretni u socijalnim situacijama, a da toga nisu ni svjesni. Vrlo često djeca koja imaju probleme s pažnjom imaju i problem s emocijama. Osjećaju iste emocije kao i njihovi vršnjaci, ali one su intenzivnije i snažnije utječu na svakodnevni život. Zbog svoje nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti oni teže mogu razumjeti što drugi osjećaju i krivo protumače situaciju. Ili zbog toga teško usvajaju neke norme ponašanja pa neprikladno reagiraju u određenim situacijama. Što dovodi do toga da se roditelji „crvene“. Naravno, sreća djeteta nikada ne bi trebala patiti zbog društvenih normi ili pravila ponašanja, ali učestali ispadi hiperaktivnosti ili snažni napadi ljutnje i bijesa, nekontrolirana bujica riječi ili snažan plač, dovest će do toga da će njegovi vršnjaci i potencijalni prijatelji izbjegavati kontakte. Dijete će postati svjesno da nešto kod njega „ne štima“ i to uvelike može narušiti njegovo samopouzdanje, a ono samo neće niti znati što je razlog tome.

Problem djeteta da regulira vlastite emocije može se pokazati na više načina. Primjerice, neka djeca ne mogu stisnuti kočnicu kada su frustrirana i ljuta, dok se druga pak nikako ne mogu pokrenuti da nešto naprave kada im je dosadno. Djeca koja imaju problem pažnje i/ili hiperaktivnosti češće nego njihovi vršnjaci postanu brzo frustrirani zbog nekih manjih smetnji, previše ili predugo brinu zbog nebitnih stvari, imaju problema smiriti se kada ih netko živcira ili kada su ljuti, osjećaju se povrijeđeno i mogu zamjeriti nekome i na najmanje kritike, ali i moraju dobiti ono što žele ODMAH!

Što je razlog tome? Oni imaju manji kapacitet regulacije emocija od svojih vršnjaka. Razlog tome je što imaju poteškoća s pažnjom, a posljedično i problema s radnim pamćenjem pa vrlo često ostaju „zaglavljena“ u tom osjećaju što dovodi do većih eskalacija koje dugo traju. Također, njihov mozak radi u nižoj brzini što ih tjera da budu osjetljiva na sve što se oko njih događa, samo zato da bi ostali budni – a to onda rezultira davanjem prevelikog značenja i malim stvarima. Konstantno razočaranje koje oni vrlo često doživljavaju, samo produbljuje osjećaj manje vrijednosti i umanjuje njihov trud i želju za promjenom. Velik broj djece koja i nemaju probleme s pažnjom i hiperaktivnosti pokazuju ovakva ponašanja, ali oni usvoje s vremenom neke obrasce samokontrole pa provode i unutarnji razgovor kako bi se umirili – sami sebi kažu „Smiri se, ovo nije tako važna stvar“. Djeca s poteškoćama pažnje ne mogu sama od sebe razviti takvu razinu racionalnosti i kvalitetnog unutarnjeg razgovora. Njih treba učiti samokontroli, kako u smislu održavanja pažnje, tako i u smislu regulacije emocija i emocionalnih reakcija.

Učenje samoregulacije emocija

Kada se ustanovi da dijete ima problem pažnje i kada se krene s terapijama, najčešće je ponovno naglasak na poboljšanju akademskog uspjeha. No, potrebno je u terapiju uvesti i rad na socijalnim vještinama, pojačati njihovu emocionalnu inteligenciju i naučiti ih kako da ovladaju sobom. Samoregulacija je najbitniji faktor i njenim redovitim učenjem, osobito samoregulacije organizma i odgovora organizma na neke stresne situacije, pokreće se novi obrazac aktivnosti koji u realnim situacijama biva nagrađen od strane vršnjaka, roditelja i ostalih. Učenje opuštenog fokusa i koncentracije omogućava i djeci da nauče kontrolirati svoje reakcije, ali im i povećava kapacitet pažnje kako bi naučili u kojim situacijama treba reagirati na određeni način. Stječu alate za samokontrolu koji im omogućavaju napredovanje u društvu i shodno tome, bolje samopouzdanje i na kraju, uspjeh.

Neurofeedback trening može biti definiran da radi na područjima koja su zadužena za emocionalnu samoregulaciju i bolje prepoznavanje i izražavanje emocija. Ali i svaki neurofeedback trening je koncipiran tako da dijete uvijek treba biti smireno i opušteno da bi moglo napredovati u igri. Čak i ako dođe do frustracije zbog neuspjeha, nema daljnjeg nastavka igre ili videa dok se ponovno ne postigne to stanje. No, unutar samog treninga primjenjuju se i vježbe za učenje prepoznavanja i definiranja emocija, te učenje o tome kako se ponašamo u određenim situacijama.

Vježbanje prepoznavanje i definiranja emocija

Ove vježbe mogu se izvoditi i kod kuće pa vrlo često i roditelji dobiju savjete i materijale kako ih izvoditi s djetetom. Ovdje donosimo pet scenarija o različitim socijalnim situacijama u kojima se dijete može naći i ne znati kako da u njima reagira. Zato roditelji mogu pomoći da mu postane lakše.

1. Dijete ima problem stvoriti prijateljstva

Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje često ne primjećuju kako njihovo ponašanje utječe na druge ljude. Prekidaju druge i teško filtriraju što zapravo žele reći pa o istoj temi dugo govore pokušavajući objasniti – što može biti iritantno drugima.

Kako roditelji mogu pomoći: odglumite s djetetom realnu socijalnu situaciju. Neka ono glumi sebe, a vi glumite drugo dijete. Potom se zamijenite. Završite tako da raspravite što je učinio dobro, a što bi mogao učiniti drugačije.

2. Dijete brzo izgubi prijatelje

Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje mogu biti napadna i zahtjevna, a da to uopće ne razumiju. Zato što ne mogu strpljivo dočekati da dođe njihov red, može se dogoditi da se prijateljstva raspadnu.

Kako roditelji mogu pomoći: upišite dijete na sport ili neku drugu njemu zanimljivu aktivnost jer bi mu moglo biti lakše naučiti dijeliti s drugima u grupnom okruženju nego jedan na jedan.

3. Djetetu je teško voditi razgovor

Poveznica s nepažnjom: djeca s problemom pažnje lako mogu izgubiti nit vodilju u razgovoru, krivo protumačiti što drugi ljudi žele reći i lako ih ometaju misli koje nemaju veze s razgovorom.

Kako roditelji mogu pomoći: snimite razgovor s djetetom (primjerice za vrijeme ručka). Poslušajte ga zajedno i oboje definirajte trenutke u kojima je skrenuo s teme razgovora, a potom raspravite kako je to drukčije mogao riješiti.

4. Dijete pretjerano reagira na situacije

Poveznica s nepažnjom: kao što smo rekli, djeca s nedostatkom pažnje mogu imati problem sa samokontrolom. Pretjerano reagiraju kada su uznemireni i može doći do potpunog emocionalnog raspada u dobi kada to više ne bi trebalo biti tako.

Kako roditelji mogu pomoći: ukažite djetetu na situacije u kojima se počinje uzrujavati. Razgovarajući o tome što se tada događa s njegovim tijelom i glasom može pomoći da nauči kako da izmjeri svoju „emocionalnu temperaturu“.

5. Dijete nije baš uvijek pouzdano

Poveznica s nepažnjom: djeca s nedostatkom pažnje mogu imati problem s planiranjem i izvršavanjem onoga što trebaju učiniti. To može dovesti do toga da druga djeca smatraju da se na njih ne mogu osloniti kada rade grupne projekte.

Kako roditelji mogu pomoći: potaknite svoje dijete da razgovara s članovima grupe o tome kako će podijeliti zadatke. Zatim mu pomognite da napravi listu zadataka kako bi mogao pratiti vlastiti napredak.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Emocije i nepažljiva djeca pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Problem pažnje u razredu

Što se događa s djetetom koje ima problem pažnje i hiperaktivnosti u razredu? Ono se učestalo ustaje za vrijeme nastave, inicira razgovor s ostalom djecom, lako mu pažnju odvlače događanja u učionici i izvan nje, često se zagleda kroz prozor i ne odaziva se kada mu se direktno obraća, ono ne stigne riješiti sva pitanja u testu, ne stigne prepisati sve potrebno u bilježnicu, učestalo zaboravlja zadaću, gubi školski pribor, za vrijeme odmora najčešće nekontrolirano trči po hodniku i ponekad stvara probleme, s obzirom na to da ne zna kako iskazati svoje sposobnosti ne pokazuje onu razinu znanja koja se u njegovoj dobi očekuje i ne dostiže svoj potencijal, sporije usvaja znanje, potrebno mu je puno vremena da završi školsku zadaću, ako dođe do promjene u rasporedu se izgubi i nije mu jasno kako nastaviti.

Sve ovo i još mnogo toga su situacije s kojima se dijete s problemom pažnje i hiperaktivnosti susreće gotovo svakodnevno. Naravno da to uvelike ovisi o težini problema i da li se radi isključivo o nepažnji, isključivo hiperaktivnosti ili njihovoj kombinaciji. Pa što onda možemo napraviti za to dijete da mu olakšamo tako važno životno razdoblje.

Što roditelji mogu napraviti?

Roditelji se često osjećaju nemoćno, ali nisu. Prvo što roditelj može napraviti je prepoznati da nekakav problem postoji. A potom mora poduzeti neke važne korake, jer je on prva linija obrane djeteta i ako nešto ne učini, rijetko kada će to netko drugi učiniti. Treba razgovarati s učiteljima i stručnom službom škole i saznati jesu li oni primijetili takva ponašanja. Ako stručna služba, učitelji i roditelji odluče da je potrebno, kreće se u proces dobivanja službene individualizacije programa, asistenta u nastavi ili pak prilagođenog programa. Mnogi roditelji, posebno oni koji ne smatraju da se radi o nekom većem problemu, nisu zagovornici individualizacije, ali treba shvatiti da to ne znači da će dijete imati manji obujam gradiva za učiti, da će mu nedostajati neki segmenti i da će iz tog razloga kasniti za vršnjacima, nego je to samo prilagodba metoda i oblika rada potrebama djeteta, kako bi ono moglo pokazati što sve može.

Što škola može napraviti?

Dakle, što škola može učiniti za nepažljivo/hiperaktivno dijete? Ove metode moguće je dogovoriti s učiteljima i bez dobivanja službene individualizacije programa, samo je pitanje kakva je suradnja škole i roditelja. Da bi se kod djeteta usadila prihvatljiva ponašanja i disciplina dobro je zadovolji četiri osnovna zahtjeva koja će podržavati takva ponašanja:

1. Urediti prostor razreda tako da se u njemu mogu organizirati različite aktivnosti – odnosno:
   1. imati na umu da učenik samostalno najviše radi u svojoj klupi pa je dobro pomoći mu da ukloni sve što mu može ometati pažnju
   2. rad u malim grupama treba afirmativno doprinositi usvajanju nastavnih sadržaja
   3. pravilima odrediti što je dozvoljeno
2. Razredna pravila treba dogovoriti s učenicima jer tako oni mogu pitati ako im neka očekivanja nisu jasna, a pri tome treba:
   1. odrediti slobodno vrijeme
   2. definirati točnost, racionalnost i urednost u radu
   3. razmotriti ulaženje u razred, izlaženje iz razreda i odlazak na dogovoreno mjesto
   4. opisati način slušanja i praćenje učiteljevih uputa
   5. istaknuti kako tražiti pomoć od učitelja
   6. utvrditi način razgovora s drugim učenicima
   7. razmotriti sudjelovanje u grupnim raspravama, h) naglasiti važnost ne upadanja u riječ drugome.
3. Na prikladnom i dobro vidljivom mjestu objaviti raspored razrednih aktivnosti. Ovo je iznimno važno za djecu s problemom pažnje i hiperaktivnosti jer imaju potrebu znati redoslijed, odnosno do kada neka aktivnost traje i što nakon nje slijedi. Rutinom i rasporedom aktivnosti, dobivaju osjećaj sigurnosti i kontrole nad situacijom, što vrlo često nemaju. A to ujedno i sprječava nejasna i neugodna očekivanja.
4. Pohvaliti učenika za poštivanje dogovorenih pravila, jer djeca s problemom pažnje i hiperaktivnosti često imaju povijest problema s prihvatljivim ponašanjem. Tako da pohvala za neko ponašanje koje je dobro i samo pridržavanje pravila može pomoći djetetu da nauči nove oblike ponašanja.

Navedene smjernice pomažu djetetu da nauči prilagoditi svoje ponašanje situaciji i time podržava jedan kvalitetan obrazac koji će zasigurno dovesti i do smirivanja ponašanja, ali i jačanja osjećaja samopouzdanja kod djeteta, jer neće konstantno iskakati od druge djece.

Kako pomoći s učenjem?

No, kako učitelj (ali i roditelj kada s djetetom doma uči i piše zadaću) može pomoći djetetu s učenjem:

1. Nastavno gradivo podijeliti u manje cjeline.
2. Postaviti realne ciljeve koji su u skladu s njegovim mogućnostima.
3. Omogućiti učenje u „malim koracima“.
4. Složene upute rastaviti na nekoliko jednostavnih te tražiti od djeteta da ponovi što se od njega traži kako bi bilo jasno da je razumjelo uputu.
5. Prednost dati usmenoj provjeri znanja jer djeca s navedenim problemima bolje i lakše pokazuju svoje znanje pri usmenom izražavanju.
6. Ne davati djetetu kratke vremenske rokove, jer je veća vjerojatnost da će pogriješiti ako je pod pritiskom da radi brzo.
7. Kada se daje uputa cijelom razredu poželjno je da učitelj stoji pored djeteta s navedenim problemom i koristi njegov pribor.
8. Smjestiti dijete u prvu klupu, ne da bi ga se istaknulo ili na neki način obilježilo, nego da se smanji količina ometajućih podražaja i da se dijete više usmjerava na učitelja i njegov rad.
9. Važne pojmove i bitne informacije istaknuti na prikladan način, flomasterom, drugom bojom ili slično, kako bi se učenikova pažnja usmjerila upravo na to.

Sve navedeno je nešto što svi učitelji znaju. No važno je da i roditelji znaju što se sve može napraviti da se pomogne njihovom djetetu, ali i što oni mogu primjenjivati u radu s njima kod kuće. Primjena navedenih smjernica i u obiteljskom okruženju može uvelike pomoći djetetu, jer mu to daje potrebnu strukturu i konzistentnost kroz čitav dan. Kućna pravila i raspored, donesena u dogovoru s djetetom podržavaju željene oblike rada i potiču poželjna ponašanja. Nikako ne treba zaboraviti na pohvalu, jer svaka nagrada povećava vjerojatnost da se određeno ponašanje ponovi.

Kako naučiti socijalne vještine?

Ipak, učenje i prihvatljivo ponašanje nisu jedini aspekt djetetova života u školi. Od iznimne su važnosti i odnosi s vršnjacima. Neka djeca koja imaju problem pažnje i hiperaktivnosti znaju biti nespretna u odnosima s drugima. Razlog tome je što oni teško razumiju svoje osjećaje jer su uglavnom orijentirani prema van, tj. u stalnoj su potrazi za vanjskom stimulacijom jer su nedovoljno stimulirani iznutra. Ta vanjska usmjerenost ih onemogućava da dožive svoje osjećaje pa su vrlo često i zbunjeni oko onoga što im se događa.

Ako teško razumiju vlastite osjećaje, onda je jasno da još teže mogu razumjeti kako drugi ljudi razmišljaju i što osjećaju u nekom trenutku. Zbog toga  se može dogoditi da naprave, ili kažu nešto što vršnjaci mogu protumačiti kao nezainteresiranost, nepristojnost ili zlu namjeru. Kako je nemoguće objasniti svoj djeci s kojima dijete s problemom dolazi u kontakt zašto oni to rade i da ne misle ništa loše, treba samo dijete naučiti kako se odnositi prema vršnjacima. Osnovna stvar koju roditelji mogu učiniti je pokazati djetetu svojim primjerom kako komunicirati s drugima.

Ali, to nije dovoljno, roditelj treba nekada objasniti djetetu svoje osjećaje u određenoj situaciji te mu tako razvijati empatiju. Isto tako, treba razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima u određenim situacijama i pomoći mu da ih shvati. Kad je u nekim karakterističnim raspoloženjima treba ga pitati kako želi da drugi postupaju prema njemu kada je tako raspoloženo, što ne bi voljelo da mu netko kaže ili učini u tom trenutku. Takvi su razgovori najbolji put da dijete nauči kako se treba ponašati u raznim društvenim situacijama, ali i da zna tada kako želi da se drugi ponašaju prema njemu.

Ako je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, što je često slučaj kod djece s problemom pažnje ili hiperaktivnosti, treba ga naučiti da se zauzme za sebe na primjeren način. Dati djetetu mnoštvo argumenata za različite situacije kako bi se naučio „izvući“ iz problema na pametniji, odrasliji način. Kako da izbjegne zamke u koje može upasti, a koje mogu imati neugodan ishod, kako da se makne iz situacije koja mu je neugodna prije nego dođe do veće reakcije, da zna gdje može dobiti pomoć ako netko postane nasilan. Dati mu nekoliko načina da izbjegne daljnje frustracije i negativne osjećaje. Kod kuće ga učiti da bolje kontrolira svoje emocije, primjerice ako je nezadovoljan kako se netko od ukućana odnosi prema njemu ili što nije dobio onoliko vremena na računalu koliko je htjelo ili pak jer nije bilo uspješno u rješavanju zadaće, objasniti mu da snažne reakcije plača i bijesa nisu rješenje problema. Da je slobodno izraziti svoje nezadovoljstvo kroz razgovor, ali da emocije drži pod kontrolom.

Postoje različite vježbe za učenje kontrole emocionalnih reakcija i općenito razvijanja emocionalne inteligencije kod djece, a o tome smo pisali u postu Emocije i nepažljiva djeca. One se mogu primjenjivati kod kuće i zabavne su. Takve vježbe primjenjujemo i za vrijeme neurofeedback-treninga. Dijete je tada smireno i opušteno pa može bolje zapamtiti ono što ga vježbe uče. Zahvaljujući tom načinu rada dijete nauči kontrolirati svoje emocije prije nego što se javi frustracija, i to tako što prvo smiri svoj organizam, a potom primijeni ono što je naučilo na vježbama.

Zaključak

Škola je bitan dio djetetova života i veliki dio formativnih utjecaja dolazi od nje. Emocionalni odnos koji dijete ima prema školi kroz te utjecaje preslikavaju se i na njegov kasniji život. Zato je važno postići da škola djetetu stvara što manje frustracija. To ne znači da roditelj umjesto njega treba pisati zadaću ili učiti, a još manje da roditelj preuzima djetetove frustracije na sebe. Dodatan trud koji djeca s poremećajem pažnje, ali i njihovi roditelju, trebaju uložiti u školovanje je i dodatna prilika da dijete shvati da se trud i rad nagrađuju te da se radom i posvećenošću svaki problem može savladati. Suradnja škole i roditelja od iznimne je važnosti da bi se to postiglo, a opisane metode i oblici rada svakako u tome pomažu.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Hiperaktivno dijete u školi pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.