Tinitus je stanje koje se obično opisuje kao zujanje, zvonjava ili  zviždanje u jednom uhu, oba uha ili glavi. To je fantomska percepcija buke koja nije uzrokovana vanjskim zvučnim podražajem. Osobe koje pate od tinitusa čuju zvuk koji zapravo ne postoji. Prema različitim podacima pogađa između 10 i 30 % populacije. U SAD-u je primjerice više od 50 milijuna ljudi iskusilo tinitus, a samo njih 12 milijuna tražilo je medicinsku pomoć. Ne postoji objektivan test za tinitus, već se specijalisti koji pomažu klijentima oslanjaju na njhove subjektivne iskaze.

Vrste tinitusa

Tinitus kakav smo opisali naziva se još i subjektivni tinitus. Osim njega, postoji i objektivni tinitus. Kod objektivnog tinitusa zvuk dolazi iz pacijentova organizma i prenosi se do njegova uha, te ga ponekad mogu čuti specijalisti prilikom pregleda (primjerice prilikom slušanja otkucaja srca, pluća ili drugih organa). Suprotno tome, u barem 95% slučajeva tinitus je subjektivan, tj. buku ne može čuti nitko drugi osim pacijenta.

Svi smo ponekad osjetili spontani tinitus, iznenadno zujanje uha koje obično traje nekoliko sekundi. U vezi toga čak postoji i praznovjere u našem narodu. Ukoliko ste s nekim u trenutku kada vam zazuji u uhu, pitate ga: “Koje mi uho zvoni?” i vaš sugovornik pogađa je li riječ o lijevom ili desnom uhu. Ako pogodi, to navodno znači da vas očekuju neke lijepe vijesti. Većina nas je osjetila i nešto duži, ali opet prolazni tinitus. Nakon što smo duže vremena bili izloženi jako glasnoj buci, primjerice na glazbenom koncertu, zabavi ili festivalu, nije neuobičajeno da nam par sati nakon toga zuji u ušima. Nakon što se maknemo od izvora buke, ovo se može pojaviti čak i sljedeće jutro nakon što odspavamo, no također nakon par sati spontano nestaje, najčešće bez da smo toga uopće svjesni.

Neke osobe s tinitusom su bile izložene velikoj buci koja je uzrokovala slušno oštećenje, što je rezultiralo tinitusom i (djelomičnim) gubitkom sluha. Starije osobe, vojnici, osobe koje rade u glasnom okruženju i glazbenici su pod najvećim rizikom od pojave tinitusa. Prilikom uzimanja povijesti bolesti i definiranja vrste tinitusa kod određene osobe važno je odrediti koliko dugo osoba ima tinitus i kada ga doživljava. Ove vremenske manifestacije pomažu nam odrediti vrstu tinitusa, tj. svrstati ga u neku od pet kategorija. Moguće vremenske manifestacije tinitusa vidimo u sljedećoj tablici (Manning, 2019):

Većina pacijenata ima primarni tinitus, tj. tinitus koji nije povezan s gubitkom sluha te kojemu je nepoznat uzrok. Neki pacijenti imaju sekundarni tinitus, tj. tinitus kod kojeg se zna uzrok ili organsko stanje koje je u pozadini. Sekundarni tinitus može biti povezan s poremećajima auditivnog sustava ili drugim poremećajima. Privremeni i povremeni tinitus je obično sekundaran, a isprekidani i konstantan obično primarni. Posljednje dvije vrste tinitusa mogu biti povezane i sa senzorineuralnim gubitkom sluha koji je posljedica promjena unutarnjeg uha ili slušnog živca.

Utjecaj tinitusa na svakodnevni život

Kod 6 – 25 % pacijenata tinitus utječe na njihov životni stil i značajno im smanjuje kvalitetu života za oko 15 do 20 % (Axelsson i Ringdahl, 1989; Baguley, 2002; Eggermont i Roberts, 2004 i Heller, 2003; prema Milner i sur., 2016). Uz tinitus se često javljaju problemi s koncentracijom, komunikacijom, samokontrolom, spavanjem, negativne misli i glavobolje, te neugodne emocije i stanja poput depresije, stresa, tjeksobe (Cronlein i sur., 2011; Landgrebe i Langguth, 2011; Languth i sur., 2011, prema Milner i sur., 2016). Općeniti učinak tinitusa na osobu ovisi o karakteristikama samog tinitusa (visini, boji i glasnoći tona) i o osobinama ličnosti pojedinca. Oko 80 % osoba nauče se nositi s tinitusom, a kod preostalih 20 % on uzrokuje ograničenja na različitim životnim područjima poput društvenog života i karijere. Uz tinitus često ide i gubitak sluha u nekoj mjeri. Osobe s tinitusom često se osjećaju otuđenima i teže im je uspostaviti i održavati bliskost s drugima (Mancini i sur., 2019).

Podrška bliskih osoba bitna je kod bilo kakvih poteškoća, pa tako i kod tinitusa. Ovo stanje je drugim ljudima nevidljivo, tj. nečujno i teško ga je objasniti neupućenima što još više doprinosi otuđenosti osoba koje pate od njega.  Svi problemi koje pacijenti zbog tinitusa doživljavaju mogu utjecati na njihovo ponašanje. Neke osobe s tinitusom povremeno ne odlaze na posao i ne ispunjavaju kućanske zadatke jednako kao prije. Mnogi pacijenti potroše puno novca pokušavajući ga se riješiti pa je tu i financijski teret ovog stanja. Osobe s tinitusom obično podcjenjuju utjecaj tinitusa na njihovu koncentraciju, misli, emocije, sluh i spavanje, ali osobe koje žive s njima obično vide ove promjene. Pacijenti često primijete kako im je lakše ako osobe s kojima se druže pričaju glasnije, toleriraju veću glasnoću te ako ih gledaju u lice dok pričaju.

Osobe bliske pacijentima često ne znaju dovoljno o tinitusu niti o tome kako on može ometati funkcioniranje pacijenta na različitim poljima te stoga niti ne mogu pružiti adekvatnu podršku. 56 % pacijenata i 53 % osoba bliskih pacijentima se osjećaju neugodno kada pričaju o tinitusu (Mancini i sur., 2019).

Uzroci i tretmani

Do 80-ih godina prošlog stoljeća smatralo se kako zvuk kojega pacijenti čuju potječe iz uha, međutim kasnije su se uočile sličnosti između tinitusa i fantomske percepcije boli te se predložio model prema kojem tinitus nastaje u središnjem živčanom sustavu (Tonndorf, 1987, prema Milner i sur., 2016). Uzroci tinitusa su složeni i još nedovoljno poznati te samo djelomično razumijemo moždane mehanizme koji su u podlozi. Razvijene su brojne različite teorije kojima su se nastojali objasniti uzroci tinitusa. Većina njih kaže kako kod tinitusa dolazi do neuobičajene aktivnosti moždanih stanica (Jastreboff, 1995, prema Milner i sur., 2016). Dio teorija smatra kako je tinitus povezan s pretjeranom aktivacijom slušnog područja (Haller, Birbaumer i Veit, 2010), a dio kako je u podlozi nedovoljna aktivacija dijela mozga čiji se neuroni počinju pobuđivati pod utjecajem aktivnosti okolnih neurona.

Kao što postoji puno različitih teorija o uzrocima tinitusa, tako postoji i puno različitih metoda za tretman, ali niti jedna nije u potpunosti učinkovita. Ukoliko su jasno poznati zroci tinitusa, npr. ukoliko se radi o fizičkom oštećenju ili disfunkciji srednjeg uha, u liječenju se može primijeniti medicinska intervencija poput lijekova ili operacije. Međutim, u većini slučajeva nije poznat uzrok tinitusa te su potrebne drugačije metode liječenja (npr. De Ridder, 2007; Ducker i sur., 1984; Flor i sur., 2004; Langguth i De Riddere, 2013, prema Milner i sur., 2016). Nove spoznaje o uzrocima tinitusa dovele su do razvoja nekoliko obećavajućih tehnika koje su se pokazale uspješne u smanjenju zvučnih simptoma tinitusa te povećanju kvalitete života pacijenata.

Tinitus i neurofeedback

Jedan od takvih oblika terapije je i neurofeedback čija je učinkovitost u tretmanu tinitusa dokazana (Crocetti i sur., 2011; Dorhmann i sur., 2007; Hartmann i sur., 2013, prema Milner i sur., 2016). S obzirom na to da značajan broj osoba s tinitusom ima gubitak sluha u nekoj mjeri, prednost neurofeedbacka  je u tome što osobama šalje signal kroz vizualne informacije te se ne oslanja na njihovo osjetilo sluha za razliku od nekih drugih terapija  (Zhao i sur., 2018). Rezultati istraživanja pokazuju kako su se učinci kratkoročne neurofeedback terapije tinitusa održali i šest mjeseci nakon tretmana (Zhao i sur., 2018).

Posljednjih godina istraživanja su pokazala kako neurofeedback poboljšava simptome tinitusa iako još nije postao rutinska terapija kod ove teškoće (Kleinjung i sur., 2018). Studija slučaja iz 2016. (Milner i sur.) pokazala je kako neurofeedback snižava glasnoću i visinu tona kod tinitusa te poboljšava kvalitetu života. Analize EEG-a pokazale su promjenu moždanih valova ka vrijednostima blizu prosječnima za dob na moždanim područjima koja su vezana uz pojavu tinitusa. Osobe s tinitusom kroz neurofeedback uče kontrolirati svoje moždane valove i na taj način utjecati na tinitus (Gosepath i sur., 2001).  Uči ih se da voljno kontroliraju svoju moždanu aktivnost te oduče moždanu aktivnost tipično povezanu s tinitusom. Nakon terapije neurofeedbackom, klijentima se značajno i dugotrajno ublažava subjektivni doživljaj simptoma tinitusa (Crocetti, Forti, Del Bo, 2011).

U istraživanju Dorhamnna i sur. iz 2006., sudionici koji su uspjeli neurofeedbackom modificirati aktivnost svojih moždanih valova, profitirali su od tretmana do te mjere da su simptomi tinitusa potpuno nestali. U tom slučaju neurofeedback se pokazao superiornim u odnosu na trening diskriminacije frekvencija, koji se također može koristiti kao terapija tinitusa.

Marcela Milković, mag. psych.

Literatura

Crocetti, A., Forti, S. I Del Bo, L. (2011). Neurofeedback for subjective tinnitus patients. Elsevier Science, 38(6), 735 – 738.

Dorhmann, K., Weisz ,N., Schlee, W., Hartmann, T. I Elbert, T. (2006). Neurofeedback for treating tinitus. Progress In Brain Reasearch, 166, 473 – 485.

Gosepath, K., Nafe, B., Ziegler, E. I Mann, W.J. (2001). Neurofeedback in therapy of tinnitus. Springer Verlag, 29 – 35.

Guntensperger, D., Thuring, C., Meyer, M., Neff, P. I Kleinjung, T. (2017). Neurofeedback for tinnitus treatment – Review and current concepts. Frontiers in Aging Neuroscience, 9.

Haller, S., Birbaumer, N. I Veit, R. (2010). Real-time fMRI feedback training may improve chronic tinnitus. European Radiology, 20(3), 696 – 703.

Kleinjung, T., Thuring, C. Guntesperger, D., Neff, P. Meyerr, M. (2018). Neurofeedback for the treatment of chronic tinnitus: Review and future perspectives. Springer Verlag,  198 – 204.

Mancini, P. C., Richard, S. T., Smith, S. Ji, H., Perreau, A. I Mohr, A. (2019). Tinnitus: How partners can help? American Journal of Audilogy, 28, 85 – 94.

Manning, C. (2019). Tinnitus in 10: What every audiologist should know to provide research-based care. Audiology Today, 31(3), 16 – 26.

Milner, R., Lewandowska, M., Ganc, M., Ciesla, K., Niedzialek, I. I Skarzynski, H. (2016). Slow Cortical Potential Neurofeedback in Chronic Tinnitus Therapy: A Case Report. Applied Psychophysiology & Biofeedback.

Zhao, Z. Q., Lei, G. X., Li, Y. L., Zhang, D., Shen, W. D., Yang, S. M., Qiao, Y. H. (2018.) Neurofeedback therapy in the treatment of tinnitus. Journal of Clinical Otorhinolaryngology, Head, And Neck Surgery, 32(3), 233 – 236.

Objava Tinitus – zujanje u uhu pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Što kad želja za “savršenim” izgledom krene ozbiljno utjecati na kvalitetu života, zdravlje i dobrobit pojedinca? Ako smo pretjerano zabrinuti i usmjereni na kontrolu oblika i težine tijela te se hranimo neprimjereno i neredovito? Tada govorimo o simptomatologiji poremećaja hranjenja, što će biti naša današnja tema. Tri su osnovna i najčešće spominjana oblika poremećaja hranjenja: anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje. Svima od njih je zajednička isprepletenost stavova o tjelesnoj težini i kontroli hranjenja s osobnim problemima kao što su nisko samopoštovanje i loša emocionalna kontrola. Najčešće se vežu uz adolescenciju kao životno doba obilježeno raznim emocionalnim promjenama, ali i zaokupljenosti uslijed promjena u tjelesnom izgledu. Kao posebno rizične skupine adolescenata smatraju se djevojčice koje rano sazrijevaju jer se promjenom u tjelesnom izgledu udaljavaju od percipiranog idealnog ženskog izgleda (mršavost). Generalno se smatra kako poremećaji prehrane imaju podlogu u kombinaciji faktora, uključujući biološke, psihološke i okolinske faktore.

U nastavku ćemo kratko prikazati dva najčešća (i najpoznatija) poremećaja hranjenja, anoreksiju i bulimiju, s naglaskom na njihovu biološku podlogu. Također, opisat ćemo neka istraživanja koja su provedena na ovom području te ukazati kako neurofeedback može koristiti pri oporavku od poremećaja hranjenja.

Anoreksija nervoza

Prva i najuočljivija karakteristika anoreksije jest pretjerana mršavost i “ispijen” izgled. Prisutno je ograničenje unosa energije u odnosu na zahtjeve, što dovodi do značajno niske tjelesne težine. Kod osobe prevladavaju značajan strah od porasta tjelesne težine te ustrajni postupci kojima se otežava njezino povećanje, čak i uz značajno nisku tjelesnu težinu. Također, osoba ima smetnje u doživljavanju vlastite tjelesne težine, iznimno se procjenjuje na temelju vlastitog tjelesnog izgleda  te ne može shvatiti ozbiljnost niske tjelesne težine.

Jednu od ključnih uloga u regulaciji raspoloženja i apetita ima neurotransmiter serotonin. Nekoliko je istraživanja pokazalo da su promjene u razini serotonina povezane s anksioznosti, perfekcionizmom i opsesivnim ponašanjem nakon oporavka od anoreksije.  S anoreksijom u paru se često pojavljuje i depresija, što je potvrdilo i istraživanje koje nam govori da čak 91% žena koje boluju od anoreksije boluje i od depresivnog poremećaja.

Bulimija nervoza

Bulimija je poremećaj hranjenja karakteriziran brzim konzumiranjem izuzetno velike količine hrane u vrlo kratkom razdoblju te izazivanjem povraćanja i/ili upotrebom sredstava za pražnjenje crijeva. Za vrijeme epizoda prejedanja, osoba ima osjećaj gubitka kontrole nad jedenjem. Tomu slijede ponavljajući neprikladni kompenzacijski postupci s ciljem sprečavanja povećanja tjelesne težine, a obuhvaćaju povraćanje, zloupotrebu laksativa, diuretika i sl. Kao i kod anoreksije, kod bulimije je karakteristična samoprocjena pod utjecajem oblika vlastitog tijela i tjelesne težine. Vjeruje se da je za nastanak bulimije odgovorna interakcija nekoliko faktora, a precizan uzrok nije poznat. Od bioloških je čimbenika uočljiva genetska predispozicija pa tako u obitelji osoba koje pate od bulimije ima više depresivnih poremećaja i poremećaja hranjenja. Kod pacijenata koji pate od bulimije često je istraživana abnormalna aktivnost hipotalamusa te neravnoteža neurotransmitera poput serotonina i noradrenalina. Neka su istraživanja pokazala da se u hipotalamusu osoba koje pate od bulimije ne može izazvati osjećaj sitosti, što znači da i nakon ogromnih količina hrane i dalje osjećaju glad.

Istraživanja poremećaja hranjenja

Istraživanje neurobioloških osnova poremećaja hranjenja pomaže nam razumjeti uzrok iskrivljene percepcije prema hrani kod osoba s poremećajem hranjenja. Istraživanje provedeno na subkliničkom uzorku žena pokazalo je kako neurofeedback pozitivno utječe na regulaciju brze beta aktivnosti koja se vezuje uz anksioznost te mentalnu napetost, kao i na poboljšanu svijest o vlastitim tjelesnim stanjima. Studija provedena na nekliničkom uzorku pokazala je da se alpha/theta treningom (kojeg radimo i u našoj Umo igraonici) može značajno smanjiti žudnja za hranom, što je važno kod osoba koje teško ograničavaju prekomjeran unos hrane. Da se naslutiti kako neurofeedback sadrži važan mehanizam u borbi protiv poremećaja hranjenja te se zaista može razmotriti kao dopuna tradicionalnoj terapiji.

S biološkog aspekta gledano, poremećaji hranjenja tretiraju se kao stanja uzrokovana disregulacijom središnjeg živčanog sustava koja varira od osobe do osobe, stoga je iznimno važan individualan pristup prema svakom klijentu. Neki autori navode da su poremećaji hranjenja povezani s nedostatkom svjesnosti o vlastitom tijelu, opsesivnim mislima te kompulzivnim ponašanjem. Neurofeedback treningom na zabavan način učimo mozak proizvesti optimalne obrasce moždanih valova. To radimo tako da igranjem video-igrice nagrađujemo točno određene moždane valove i na taj način ih učimo mijenjati. Prikazivanjem povratne informacije o regulaciji vlastite moždane aktivnosti klijentu se daje pozitivno potkrepljenje te pruža osjećaj samoefikasnosti i kontrole. Ovo je vrlo važno kod poremećaja hranjenja, gdje pacijenti često nevoljko prihvaćaju raditi na promjeni obrazaca ishrane jer osjećaju kako je unos hrane jedino što mogu kontrolirati. Individualiziranim pristupom posvećujemo se svakom klijentu za kojeg određujemo poseban protokol.  Uz pomoć neurofeedbacka moguće je “kontrolirati” vlastite moždane valove na putu prema zdravijem i kvalitetnijem životu. Važno je napomenuti da se u takvim slučajevima neurofeedback koristi kao dopuna standardnoj terapiji.

Iako još uvijek čekamo veći broj istraživanja koja dodatno potvrđuju izravnu povezanost neurofeedbacka s poremećajima hranjenja, odavno je poznato kako on pozitivno utječe na veću svjesnost u budnom stanju, kao i na smanjenje depresivnosti i anksioznosti, faktora koji se najčešće pojavljuju s poremećajima hranjenja.

Svake godine krajem veljače obilježavamo Svjetski tjedan skretanja pažnje na poremećaje hranjenja. Ako primijetite simptome poremećaja hranjenja kod sebe ili osoba u svojoj okolini, ne ustručavajte se potražiti pomoć psihoterapeuta ili psihologa. Zaista, uvijek postoji netko tko će spremno saslušati naše nedoumice. I svakako iskoristite ovaj period da u svakoj sljedećoj situaciji sumnje prema sebi zastanete i promislite: ljepota je u oku promatrača – neograničena veličinom koju nosimo.

Sanja Bulog, mag.psych

Literatura:

• American Psychiatric Association (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (Peto izdanje). Arlington: American Psychiatric Publishing.
• Bartholdy, S., Musiat, P., Campbell, I.C., Schmidt, U. (2013). The Potential of Neurofeedback in the Treatment of Eating Disorders: A Review of the Literature. Wiley Online Library.
• Begić, D. (2011). Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada
• Bulog, S. (2016). Povezanost odstupajućih navika hranjenja, percepcije roditelja i tjelesnog srama. Diplomski rad. Osijek: Filozofski fakultet.
• Imperatori, C. i sur. ( 2016.) Coping food craving with neurofeedback. Evaluation of the usefulness of alpha/theta training in a non-clinical sample. International Journal of Psychophysiology (112), 89-97.
• Pichika, R. Buchsbaum, M.S, Bailer, U., Hoh, C., Decastro, A., Buchsbaum, B.R., Kaye, W. (2012). Serotonin transporter binding after recovery from bulimia nervosa. International Journal of Eating Disorders, 45(3), 345-352.
• Schmidt, J.S. (2016). Neurofeedback as a psychophysiological treatment for disinhibited eating – An analysis of efficacy and mechanisms. Faculty of Human and Social Sciences, University of Wuppertal, Germany.
• Strober M. i Katz, J.L (1987). Do eating disorders and affective disorders share a common etiology? A dissenting opinion. International Journal of Eating Disorders, 6, 171–180
• Beneath the Surface: The Neurobiology of Eating Disorders, preuzeto s: https://www.eatingdisorderhope.com/blog/beneath-neurobiology-eating-disorders, 30.1.2019.
• Can Neurofeedback help with Eating Disorders ? Preuzeto s http://www.braintrainuk.com/eating-disorders, 29.1.2019.
• Neurofeedback: treatment for eating disorders and other addictions, preuzeto s: http://www.hullinstitute.com/NeurofeedbackEDA.aspx, 29.1.2019.

Objava Poremećaji hranjenja pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Pročitajte blog djevojke koja se cijeli život borila sa depresijom, na sve moguće načine. Sve dok nije saznala za neurofeedback.

Kako je neurofeedback izliječio moju depresiju

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Neurofeedback i depresija pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.