• učenje uvjetovanjem
• teorije socijalnog učenja te
• kognitivne teorije učenja.

Tim se redoslijedom donekle pravilno javljaju tijekom razvoja, od jednostavnijih ka složenijim mehanizmima: prvo najviše učimo uvjetovanjem –  klasičnim i instrumentalnim, a zatim se sve više javljaju i međusobno isprepliću i ostala dva načina učenja – socijalno i kognitivno učenje. U daljnjem tekstu detaljnije ćemo se pozabaviti instrumentalnim uvjetovanjem.

Logika instrumentalnog uvjetovanja temelji se na pretpostavci hedonizma: osnovna je motivacija ponašanja postići ugodno i izbjeći neugodno stanje. Prema definiciji, instrumentalno uvjetovanje je proces učenja u kojem se mijenja vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja na temelju posljedica koje to ponašanje ima za organizam (ljude i neke vrste životinja). Upravo se zbog toga instrumentalno uvjetovanje još naziva i „učenjem na posljedicama“.

Potkrepljenje je ključan pojam za ovaj mehanizam učenja, a označava posljedicu koja povećava vjerojatnost ponovnog pojavljivanja nekog ponašanja. Razlikujemo pozitivno i negativno potkrepljenje. Pozitivno potkrepljenje predstavlja uvođenje ugodnih/poželjnih posljedica, npr. petica učeniku za odlično naučeno gradivo ili trenerova pohvala sportašu za veliko zalaganje u obrani. Negativno potkrepljenje, unatoč svom nazivu, donosi nam ugodu jer nas „oslobađa“ neke neugode. Ono znači ukidanje nepoželjnih posljedica. To može biti mogućnost izbjegavanja pisanja završnog ispita za studente koji uspješno polože sve kolokvije, ali i puno trivijalnije stvari poput prestanka osjećaja hladnoće nakon oblačenja kaputa ili prestanka glavobolje nakon uzimanja lijeka. U svim tim slučajevima ukidanje neugodne posljedice (hladnoća, glavobolja, ispit) povećava vjerojatnost pojavljivanja ponašanja koje mu je prethodilo. Još jedan primjer učenja mehanizmom negativnog potkrepljenja je markiranje s nastave „bez posljedica“. Istraživanja pokazuju da je potkrepljenje to učinkovitije što je veza između ponašanja i njegove posljedice jasnija, čemu svakako doprinosi vremenska bliskost i logična povezanost tih događaja.

Iako vrlo često pozitivno potkrepljenje zapravo predstavlja nagradu, ta dva pojma nisu sinonimi. Ponekad je pozitivno potkrepljenje nešto što nije zamišljeno kao nagrada. Tako je trogodišnjak koji se učestalo približava štednjaku i pritom gleda mamu čekajući njezinu reakciju, zapravo naučio da tako može zadobiti njenu pažnju. Drugim riječima, sve što je mama radila s idejom da ponašanje otkloni zapravo je bilo potkrepljenje. Na sličan način učitelji ponekad nehotično potkrepljuju „nestašna“ ponašanja učenika tijekom školskog sata, najčešće zaustavljanjem predavanja i usmjeravanjem pažnje na te nestašluke. Isto tako, roditelji koji svoju djecu uzimaju u naručje prije spavanja kad plaču vjerojatno će povećati učestalost njihovog ponašanja. Zašto? Odgovor se također nalazi u principima instrumentalnog uvjetovanja: dijete je potkrijepljeno roditeljskom pažnjom i tjelesnim kontaktom i zbog toga će i sljedeći put kad poželi vidjeti svoje roditelje prije prvog sna, jednostavno – zaplakati na sav glas. Istovremeno pomalo smiješna, ali i žalosna činjenica jest kako se u našem društvu često događa da mališani koji su tek progovorili u svojoj okolini čuju različite psovke, koje potom reproduciraju i ponavljaju. Roditelji se nađu “u čudu”:  kako je moje dijete zapamtilo baš tu nepoželjnu riječ? Usmjeravaju dijete da to ne govori, pokušavajući zadržati smijeh. Što se tada događa? Dijete je shvatilo da je zadobilo pažnju, koja je u ovom slučaju pozitivno potkrepljenje i ponavljat će riječi sve dok tome djetetova okolina ne prestane pridavati pažnju i tada se ponašanje gasi. Očito je da odgoj djece te njihovo usvajanje poželjnih i korisnih oblika ponašanja u zamjetnom obujmu počiva na načelima instrumentalnog uvjetovanja. „Bacanje na pod u dućanu radi igračke“ također se uči potkrepljivanjem. Ako ponekad popustite djetetu u ovakvoj situaciji, možete očekivati da se takvo ponašanje održi i ponavlja. Pitate se zašto? Zato što je u tom slučaju dijete „žrtva povremenog potkrepljenja“, slično kao kockar koji se nada da će baš i ovoga puta osvojiti jackpot. Zamislite situaciju u kojoj trogodišnje dijete tijekom kupnje s majkom ugleda policu s igračkama i uzme s police tri igračke te ih odloži u košaru za kupnju. Majka na to govori djetetu nešto poput „Ne mogu ti kupiti sve ove igračke.“. Trogodišnjak (koji još nema razvijenu toleranciju na frustraciju) počinje vikati, plakati i udarati nogama o pod. Majka, da bi zaustavila to ponašanje, uzima košaru za kupnju sa svim tim igračkama i odlazi na blagajnu. Što iz toga uči dijete? Iako je u prvoj takvoj situaciji njegova reakcija bila spontani odgovor na frustraciju, ono zaključuje kako postoji mogućnost da će dobiti igračke koje je izabralo kada svoje nezadovoljstvo iskaže vikanjem, bacanjem po podu i sličnim ponašanjima. Isto tako, postoji velika vjerojatnost da će ta ponašanja u sličnim situacijama ponavljati. S druge strane, postavljanje jasnih granica prije nego što problem nastane („Kada dođemo u dućan možeš izabrati jednu igračku.“) i dosljednost mogu uvelike pomoći, ne samo za osiguravanje ugodne kupnje, već i u nizu drugih situacija. Važno je da potkrepljenje djetetu bude interesantno kako bismo uspjeli promijeniti ponašanje. Primjerice, ako vaše dijete nije ljubitelj torte od mrkve, to mu zasigurno neće biti privlačna nagrada za peticu iz matematike  kao, recimo, odlazak u kino.

Važno je dati do znanja i to da su negativno potkrepljenje i kazna dva različita mehanizma. Za razliku od negativnog potkrepljenja, cilj je kazne smanjiti vjerojatnost pojavljivanja nepoželjnog ponašanja u budućnosti. Kažnjavati se može na dva načina: zadavanjem neugodne posljedice (npr. učenici koji su napravili nered u učionici trebaju ostati nakon nastave i očistiti razred) te uklanjanjem pozitivne posljedice (npr. dječak tijekom dana nije učio za ispit i majka mu navečer zabrani odlazak na rođendansku proslavu) nakon javljanja neželjenog ponašanja. Danas se i među laicima i među znanstvenicima vode duge rasprave o kažnjavanju, koje u suvremenom društvu ima mnogo negativnih konotacija. Naime, kažnjavanjem se uči „što ne treba“, ali ne i „što treba“ raditi. Upravo je zbog toga važno izbjegavati kažnjavanje u situacijama kada želimo uspostaviti neko ponašanje. Primjerice, ako dijete odbija jesti neko određeno jelo, potkrepljivanje (primjerice pohvalama)  je znatno prikladnija metoda od kažnjavanja. Pozitivnim potkrepljivanjem ta će se namirnica asocijativno početi povezivati s ugodom i postajati privlačnija nego ranije. Uslijed kažnjavanja može doći i do generalizacije tako da se čitava situacija, a ne samo specifično ponašanje povezuje s kaznom. Tako primjerice dijete koje je u školi često kažnjavano može i sam odlazak u školu povezati s kažnjavanjem te ga početi izbjegavati. Do prevelike generalizacije može doći zbog preoštre kazne ili ako nije sasvim jasno koje je ponašanje kažnjeno. Kazna je učinkovita samo ako slijedi svaki put nakon ponašanja, tj. ako je dosljedna. Kad kazna ne slijedi svaki put, ponašanje će se vjerojatno održati. Također, da bi bila efikasna, kazna mora uslijediti brzo nakon nepoželjnog ponašanja.

Značaj korištenja svih navedenih tehnika leži u tome što se njima postižu izravne promjene funkcioniranja našeg organizma.  Iako instrumentalno učenje ima svrhu i cilj, ono se kategorizira među nenamjerne vrste učenja jer promjene u ponašanju usvajamo bez intencije. Ponekad naknadno steknemo uvid da smo „nešto naučili“, dok neka učenja nikad ne osvijestimo. Tu dolazimo do „naše“ tehnike, a to je neurofeedback. Pokazalo se da je samokontrola moždane aktivnosti zapravo vještina koju se može razvijati i usavršavati. Neurofeedback funkcionira na principu trenutačnog davanja povratnih informacija o moždanoj aktivnosti. Upravo te povratne informacije djeluju po principima instrumentalnog uvjetovanja, kao pozitivni/negativni potkrepljivači poželjnih/nepoželjnih obrazaca moždane aktivnosti. Primjer pozitivnog potkrepljenja je dobivanje boda u igri i zvučni signal kao posljedice poželjne moždane aktivnosti. Kada se neželjena moždana aktivnost promijeni u poželjnu, prethodno smanjen i zaustavljen videoprikaz ponovno se poveća i pokrene, što predstavlja mehanizam negativnog potkrepljenja. Sustavnim, kontinuiranim i dosljednim potkrepljivanjem učimo ljude voljno mijenjati obrasce vlastitih moždanih valova radi postizanja optimalne moždane aktivnosti. Promjene koje se postižu neurofeedbackom očituju se u ponašanju, no važno je napomenuti da suvremena istraživanja potvrđuju kako se neurofeedbackom postižu funkcionalne i strukturalne promjene mozga, promjene doslovno vidljive u mozgu (preciznije, u sivoj i bijeloj tvari koje čine mozak). Takve promjene moguće su zbog neuroplastičnosti – sposobnosti mozga (i povezanih struktura) da se mijenja i prilagođava strukturalno i funkcionalno, kao odgovor na utjecaje iz okoline. Za kraj možemo zaključiti da nam poznavanje i razumijevanje zakonitosti instrumentalnog uvjetovanja omogućuje učinkovitije i bezbolnije odgajanje djece, otklanjanje nekih simptoma psihičkih poremećaja i smetnji, te izravno unaprjeđivanje rada našeg mozga.

LITERATURA:

• Ghaziri, J., Tucholka, A., Larue, V., Blanchette-Sylvestre, M., Reyburn, G., Gilbert, G. i Beauregard, M. (2013). Neurofeedback training induces changes in white and gray matter. Clinical EEG and Neuroscience, 44(4), 265-272.
• Orndorff-Plunkett, F., Singh, F., Aragón, O. R., i Pineda, J. A. (2017). Assessing the effectiveness of neurofeedback training in the context of clinical and social neuroscience. Brain sciences, 7(8), 95.
• Petz, B. (Ur.) (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Sherlin, L. H., Arns, M., Lubar J., Heinrich, H., Kerson, C., Strehl, U. i Sterman, M. B. (2011). Neurofeedback and basic learning theory: Implications for research and practice. Journal of Neurotherapy, 15, 292-304.
• Strehl, U. (2014). What learning theories can teach us in designing neurofeedback treatments. Frontiers in Human Neuroscience, 8, 894.
• Zarevski, P. (2007). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Objava Učenje – instrumentalno uvjetovanje pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

VARK model razvio je Neil Flemming 1987. godine. Akronim VARK označava:

1. Visual (vizualni) – uče iz grafičkih prikaza raznih vrsta
2. Aural (auditivni) – uče slušajući, vole predavanja i usmen
3. Read/write (tekstualni) – uče iz riječi (pisane, čitanje), knjiga, referenca
4. Kinesthetic (kinestetički) – uče kroz aktivnost i igranje uloga

Premda prema samom nazivu stila učenja možemo pretpostaviti koji je dominantan kanal.

VIZUALNI STIL UČENJA

Osobe s vizualnim stilom učenja najbolje usvajaju nove informacije  gledanjem. Vole razne ilustracije, grafove, slike, filmove, plakate, slajdove, simbole, crtanje i pisanje. Markeri u različitim bojama omiljeno su im pomagalo. Dobri su čitači i više vole sami čitati, nego da im se čita. Lako uočavaju detalje i skloni su dugoročnom planiranju. Dobro pamte nova lica i orijentirani su na izgled, dizajn i često su uredni. Imaju osjećaj za boje i nijanse, te mogu imati umjetničke sklonosti. Prilikom učenja nisu osjetljivi na buku u okolini. Mogu zaboraviti verbalne upute ili proslijediti usmenu poruku. Često znaju što bi rekli, ali teže pronalaze riječi.

Savjeti za uspješnije učenje za vizualni stil učenja:

• Zapisati informacije kako bi se lakše usvojile.
• Koncentracija je bolja ako gledamo osobu koja priča
• Vizualno istaknuti bitne od nebitnih činjenica (primjerice markerima u boji)
• Riječi ili pojmove koji se teško pamte označiti simbolom ili crtežom
• Učenje je uspješnije se uče samostalno, a ne u grupi
• Mjesto za učenje postaviti dalje od prozora i vrata
• Mentalne mape, video filmovi ili slike olakšavaju učenje
• Pismene upute olakšavaju učenje

AUDITIVNI STIL UČENJA

Osobe s auditivnim stilom učenja najbolje uče i pamte po sluhu. Ponekad se mogu „izgubiti“ pokušavajući zapisati prilikom slušanja. Pomaže im ako pričaju na glas za vrijeme učenja, a buka ih može ometati.  Vole slušati dok im se objašnjava i vole sami objašnjavati. Vrlo su detaljni kada nešto opisuju. Mogu imati problema s aktivnostima koje podrazumijevaju vizualizaciju. Više vole glazbu od likovne umjetnosti.

Savjeti za uspješnije učenje za auditivni stil učenja:

• Koristiti diktafon prilikom učenja na glas i kasnije preslušavati snimke može olakšati učenje
• Učenje i čitanje na glas s prijateljem može olakšati proces učenja
• Prije čitanja poglavlja, pogledati slike i naslove te naglas reći svoje mišljenje što je glavna tema odlomka
• Kod čitanja karte, naglas govoriti što vidiš i misliš
• Osigurati tihu okolinu za učenje

TEKSTUALNI STIL UČENJA

Kao što i sama riječ kaže, tekstualni tipovi najviše preferiraju printane riječi za obradu informacija. Vole knjige, reference, rječnike, glosare, popise, eseje, priručnike, bilješke i literaturu. Najlakše pamte ako nešto sami zapišu.

Savjeti za uspješnije učenje za tekstualni stil učenja:

• Pisati riječi iznova olakšava učenje
• Čitati bilješke više puta zaredom
• Napisati gradivo svojim riječima s ciljem lakšeg usvajanja
• Preoblikovati dijagrame, grafičke prikaze i slike u pisane izjave
• Organizirati svoje riječi hijerarhijski (uvod, sredina, završetak)

KINESTETIČKI STIL UČENJA

Osobe s dominantnim kinestetičkim stilom učenja najlakše usvajaju nove informacije kroz pokret, dodir i motoričku aktivnost. Može im biti naporno mirno sjediti kroz dulji vremenski period.  Vole kada mogu nešto sami izraditi, a ne samo čitati i slušati. Vole dotaknuti predmet, vidjeti kako radi i isprobavati nove aktivnosti. Uživaju na terenskim nastavama i putovanjima. Daju prednost manipulaciji materijalom i grupnoj dinamici. Često koriste glagole u razgovoru i opisima. Dodiruju ljude kako bi privukli pozornost. Orijentirani su na tjelesnu aktivnost i često su pokretu. Najbolje pamte izvodeći određeni pokret. Često tekst prate prstom te koriste geste i mimiku dok pričaju. Znaju lupkati olovkom po stolu ili trzati nogama dok uče. Opisani stil učenja najviše odskače od školskog sustava koji je primarno orijentiran na auditivni i vizualni pristup prilikom usvajanja školskog gradiva.

Savjeti za uspješnije učenje za kinestetički stil učenja:

• Ponavljati glasno, izvoditi razne pokrete ili hodati može olakšati učenje
• U situacijama kada hodanje ili tapkanje ometa rad pokušati stiskati tenisku ili stres lopticu
• Ako učenje za stolom ne daje rezultate, pokušati ležati na trbuhu ili leđima
• Pokušati učiti s glazbom u pozadini
• Za vrijeme učenja raditi češće kratke pauze
• Glumiti ispitne situacija može pomoći

Oko 50-70% populacije pripada grupi kombiniranih strategija učenja, što znači da im odgovaraju različiti elementi iz više stilova. Zanimljiv je podatak da ljudi s kombiniranim preferencijama u učenju osjećaju kako im je potrebno koristiti više strategija u učenju i komuniciranju. Osjećaju se nesigurno koristeći samo jednu. Nasuprot tome, ljudi s jednom preferencijom, upotrebljavaju strategije koje se odnose na tu jednu preferenciju. U svakom slučaju, od velike koristi nam je podatak o stilu učenja koji je dominantan.  O tome uvelike ovisi uspješno učenje i niža razina frustriranosti. Vrijeme i iskustvo će nam pokazati kojoj skupini pripadamo. Također, postoji i VARK test koji nam u tome može pomoći. Hrvatska verzija testa nalazi se na sljedećoj poveznici: http://vark-learn.com/home-croatian/.

Sara Dugić, mag.psych.
Sandra Mašek mag.rehab.educ.

Objava Stilovi učenja pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

1. Poželjno je imati ugodno mjesto za učenje
   Organizacija fizičkog okruženja, poput organizacije prostora i uvjeta za učenje, čini učenje ugodnijim te poboljšava koncentraciju i motivaciju. Dobro je imati i stalno mjesto za učenje (primjerice radni stol u sobi). Poželjno je i da mjesto za učenje ima dobro osvjetljenje, izolaciju od buke i ostalih distraktora (ometanja), što nas dovodi do drugog koraka.
2. Svesti distraktore na minimum
   Važno je ukloniti sve distraktore iz okoline odnosno sve što može ometati učenje. Primjerice, ukloniti igračke s mjesta gdje se uči, ugasiti televiziju, utišati ili potpuno isključiti glazbu, po mogućnosti biti sam u prostoriji, ne okrenuti stol za učenje prema izvoru podražaja i tako dalje.
3. Uvesti kratke pauze
   Tijekom učenja važno je uvesti kratke pauze, primjerice svakih 20-30 minuta učenja (može i duže, ovisno o koncentraciji) dobro je napraviti pauzu od 5 minuta.
4. U početku učenja važno je ponavljanje
   Ovo je važno jer se u početku brže zaboravlja, a kasnije dolazi do sporijeg tempa zaboravljanja. Za ponavljanja mogu se iskoristiti i kratke pauze – u tim kratkim pauzama važno je ponavljati sažetak ili bît naučenog, koji predstavljaju osnovu ili kostur učenja, a ne ići u detalje, oni se kasnije nastavljaju na tu osnovu.
5. Koristiti mnemotehnike i mentalne mape
   Tijekom obrazovanja usvajamo mnoštvo informacija koje često nisu povezane ili su sasvim apstraktne što dodatno otežava učenje. Mnemotehnike su mentalne strategije olakšavaju pamćenje apstraktnih informacija te omoguće pamćenje više informacija. Za objašnjenje ovog principa dobar je primjer iz kemije gdje je kod miješanja vode i kemikalije vrlo bitno što se ulijeva u što. Naime, vrlo je opasno ulijevati VoduU Kiselinu. (VUK)
6. Gradivo treba učiniti što smislenijim
   Treba ga povezati sa starim znanjem, organizirati i učiniti ga razumljivim. Razumijevanje gradiva olakšava učenje jer ga čini zanimljivim.
7. Učiti prepričavanjem gradiva vlastitim riječima
   Lakše pamtimo ako prepričamo gradivo vlastitim riječima.
8. Treba napraviti raspored učenja
   Učenjem velikih količina gradiva odjednom manje će se gradiva usvojiti zbog prevelike količine, zato je važan dugoročni plan učenja te raspored na vidljivom i istaknutom mjestu.
9. Gradivo koje se želi zapamtiti na duži rok treba „prenaučiti”
   „Prenaučeno” gradivo zadržava se duže u dugoročnom pamćenju i otpornije je na zaboravljanje.
10. Nagraditi se za učenje
    Dobro se povremeno nagraditi za učenje, na primjer pogledati film, opustiti se u kupki ili napraviti nešto drugo što nas veseli i opušta.

Preporučene aplikacije za srednjoškolce:

My Study Life je aplikacija uz koju možeš napraviti raspored predavanja, bilježiti rokove, unositi opise i bilješke s predavanja itd. Vrlo jednostavna, zanimljiva, brza aplikacija sa sličnim funkcionalnostima je i Timetable.

Sara Dugić, mag.psych.
Sandra Mašek mag.rehab.educ.

Objava 10 koraka za uspješno učenje pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Ali, koje sve to preduvjete, osim okolinskih, dijete mora imati da bi učenje bilo što bolje i uspješnije? Koje su sposobnosti i osobine potrebne za učenje? Što je to učenje? Učimo li samo ako to namjerno činimo? Pokazujemo li uvijek što smo naučili? Pogledate slikovni prikaz kako učimo i pamtimo.

Učenje je kompleksan i individualan proces na koji djeluju mnogi čimbenici, a da bi se ono moglo odvijati potrebni su preduvjeti koji se odnose na osobu koja uči i na njezino okruženje. Psiholozi najčešće određuju učenje kao relativno trajnu promjenu u ponašanju koja je rezultat vježbe ili iskustva (Vasta, 1998). Kad kažemo da je učenje „relativno trajna” promjena, razlikujemo naučene promjene u ponašanju od privremenih promjena koje su često odraz fizioloških procesa, poput spavanja, bolesti, umora… Izraz „promjena u ponašanju” znači da nas zanima kako učenje, bez obzira na to čime je izazvano, utječe na vidljivo ponašanje.

Zanimljivo je znati da smo sve što znamo, a nije određeno biološkim naslijeđem, stekli učenjem! Kao što smo već spomenuli učenje je individualan proces i ovisi o mnogo faktora, a mi ćemo detaljnije opisati sljedeće faktore: percepciju, pažnju i stil učenja.

Zašto je važna percepcija?

Tumačenje osjeta na temelju iskustva nazivamo percepcija. Ako informacije bez teškoća ulaze kroz osjetne organe do centara u mozgu,  bit će protumačene u skladu s iskustvom i pogodovati usvajanju novih znanja.

No što se događa u slučaju bioloških teškoća? Teškoće se mogu javiti u načinu na koji primamo informaciju kroz osjetila pa osobe mogu biti ili nedovoljno ili pretjerano reaktibilne (jača ili slabija osjetljivost), ovisno o njihovu osjetilnom pragu. Pretjeranu ili nedovoljnu reaktibilnost djeca često kompenziraju. Dijete koje je previše reaktibilno na neke podražaje pokušat će ih izbjegavati, dok će ih dijete koje je nedovoljno reaktibilno tražiti. Djeca koja imaju hiperaktivne simptome imaju nedovoljno reaktibilna kinestetička i proprioceptivna osjetila pa neprestano trče i skaču kako bi dobili osjetnu informaciju o položaju svoga tijela u prostoru. Dijete koje nema senzoričkih teškoća u komunikaciji s vanjskim svijetom prima i tumači milijarde sićušnih senzoričkih djelića koji čine informaciju. No, u djece sa senzoričkim oštećenjima nije tako. Ona mogu propuštati ili pogrešno tumačiti te djeliće, zbog čega mogu imati teškoća u učenju usmjeravanja pažnje, komunikaciji, ali i u školskom učenju.

A što je s pažnjom?

Perceptivni i osjetilni procesi potaknuti su vanjskim podražajima, no što će se percipirati ovisi o pažnji. Ona ima iznimno važnu ulogu u odabiru podataka koji će se percipirati i tako pohraniti u kratkoročno i dugoročno pamćenje. Jednako je tako važno da prigodom učenja ne pamtimo beznačajne informacije. To nam omogućuje selektivnost pažnje – usmjeravanje pažnje na one osobine predmeta, pojava i osoba koje su nam važne ili značajne. U djece s teškoćama u razvoju ovaj aspekt pažnje treba posebno poticati, no najviše će se djeci pomoći ako se s njima prorađuje gradivo pa im se vizualnim sredstvima (vizualne mape i slike) istakne ono što je bitno i što treba naučiti. Osim selektivne pažnje, za sposobnost slušanja priča, gledanja slikovnica, crtanja, a zatim školskog učenja, iznimno je važna koncentracija – sposobnost da se pažnja usmjeri na neki zadatak na dulje razdoblje bez prekida.

Koji su stilovi učenja?

Svako dijete ima svoj stil učenja, odnosno dominantno osjetilo putem kojeg prima informacije i način učenja u kojem je najuspješnije. Naime, postoje tri stila učenja:

• vizualni
• auditivni ili slušni i
• kinestetički.

Pomognemo li djetetu da prepozna svoj stil učenja, znatno ćemo mu olakšati samostalno učenje i bolje ćemo znati pristupiti poučavanju djeteta. Vizualni tipovi uče gledanjem, crtanjem, čitanjem i pisanjem te vole ilustracije.  Slušni stil uči i pamti po sluhu, priča na glas za vrijeme učenja te vole čitati na glas. Kinestetički stil najbolje uči kroz pokret, dodir i aktivnost te kroz projekte koje mogu napraviti i izraditi.

Pratite naš blog jer vam u sljedećem postu donosimo 10 koraka za uspješnije i lakše učenje, a zatim ćemo i detaljnije opisati kao prepoznati dominantan stil učenja i kako pristupiti djetetu u poučavanju s obzirom na njegov stil učenja.

Sara Dugić, mag.psych.
Sandra Mašek mag.rehab.educ.

Objava Savjeti za uspješnije i lakše učenje pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Svaka škola povremeno sretne dijete koje teže savladava čitanje. Njegova je inteligencija normalna ili čak iznad prosjeka, međutim čitanje predstavlja problem. Kada dijete urednih ili iznadprosječnih intelektualnih sposobnosti ne uspijeva svladati vještinu čitanja, to utječe na njegova akademska postignuća i onemogućuje mu da ostvari svoje potencijale.

Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene i sve mu je teže pomoći. Moguće posljedice težeg savladavanja procesa čitanja su nisko akademsko i opće samopoštovanje, snižena motivacija za izvršavanje školskih zadataka, smetnje ponašanja, anksioznost i teškoće u odnosima s drugima. Stoga je iznimno važno što prije osigurati adekvatnu stručnu pomoć i podršku roditelja, škole i okoline.

Što je disleksija?

Disleksija je specifična teškoća učenja koja pripada skupini neurorazvojnih poremećaja. Disleksija se dijagnosticira u slučaju kada je prisutan barem jedan od sljedećih simptoma u trajanju od najmanje 6 mjeseci, unatoč poduzetim mjerama intervencije: netočno ili sporo i teško čitanje, teškoće u razumijevanju pročitanog i poteškoće u sricanju. Važan faktor prilikom dijagnosticiranja disleksije jest da je pogođena akademska vještina, u ovom slučaju vještina čitanja, ispod očekivane za kronološku dob i da značajno ometa savladavanje školskog gradiva.

Disleksiju definiraju poteškoće s učenjem čitanja koje se ne mogu objasniti zaostajanjem u mentalnom razvoju, oštećenjem osjetila vida ili sluha, nedovoljno razvijenim govorom ili zanemarenošću djece koja odrastaju u nepovoljnim obiteljskim prilikama. Ova definicija jasno daje do znanja da nisu sva djeca koja loše čitaju disleksična.

Što kaže biologija?

U posljednjem su desetljeću biološki temelji disleksije napokon otkriveni usporedbom disleksičnog mozga i mozga čitača pomoću tehnike oslikavanja mozga. Na slici je prikazana aktivnost mozga u trenutku čitanja kod disleksičnog mozga i mozga tipičnog čitača. Mozgovi disleksične djece pokazuju niz karakterističnih anomalija. Cijeli je jedan dio njihova lijevog temporalnog režnja nedovoljno aktivan. Za vrijeme čitanja u mozgu tipičnog čitača aktivirano je Wernickeovo područje (jezično razumijevanje) te područja zadužena za fonološko procesiranje i vizualnu percepciju. Brocino područje, koje je ključno za sintaksu ili artikulaciju, aktivno je za vrijeme čitanja kod disleksičnog mozga i mozga čitača. No, da bi nadoknadili nedostatnu aktivaciju svojih stražnjih predjela, u disleksičnom mozgu događa se pretjerano grupiranje neurona u ovom području, odnosno hiperaktivacija Brocinog područja.

Fonološke i ostale nevolje?

Čitanje je iznimno složen proces koji uključuje više međusobno povezanih sustava, a dijete je spremno za učenje čitanja kada ovlada cijelim nizom sposobnosti i predčitalačkih vještina. Te sposobnosti su dobro razvijen govor, razvijena slušna i govorna percepcija, razvijena vidna i prostorna percepcija, pamćenje te pažnja i koncentracija.

Čini se da većina disleksične djece ima poteškoća u obradi fonema (glasa) – najmanje jedinice govora koja je bitna za značenje. Stoga je jedan od problema disleksije dekodiranje pojedinih riječi, odnosno kodiranje ili povezivanje slova (grafema) i njegove zvučne realizacije, to jest glasa (fonema). Često tijekom početnog usvajanja čitanja djeca s disleksijom ne razlikuju fonološki slične glasove kao što su s i š ili b i d. Imaju teškoća s razdvajanjem riječi na slogove i glasove (riječ pas na p, a, s) te s njihovim spajanjem (glasovi r, e, p daju riječ rep). Često se događaju pogreške „čitanja napamet“ jer dijete prema početnom slovu ili vizualnoj predodžbi pogađa sljedeću riječ u rečenici.

Djeca s disleksijom mogu imati teškoća i u radnom pamćenju, odnosno kratkoročnom pamćenju informacija kojima možemo trenutno manipulirati. Poteškoće se javljaju kada je zbog nedostatka u kratkoročnom pamćenju otežano pretvaranje slova u glasove te je otežano stvaranje jasnih riječi koje se izgovaraju prilikom čitanja na glas ili čitanju „u sebi“.

No, dijagnoza disleksije često je zatrpana u močvari povezanih vizualnih i auditivnih oštećenja. Loše funkcioniranje na fonološkoj razini sprečava preciznu obradu izgovorenih riječi i poslije sparivanje s vizualnim simbolima. Neke od vizualnih teškoća koje su prisutne kod disleksije su okretanje slova, preskakanje redova u tekstu, gubljenje dijelova rečenice i završetaka riječi te dezorijentacija u smjerovima lijevo – desno i gore – dolje. Navedene fonološke, vizualne i auditivne teškoće s kojima se djeca s disleksijom susreću prilikom čitanja, dovode do otežanog samostalnog učenja.

Pogrešna uvjerenja o djeci s disleksijom

• ZRCALNO PISANJE SLOVA I RIJEČI JE SIMPTOM DISLEKSIJE

Zrcaljenje slova je uobičajena pojava u ranoj fazi učenja čitanja i pisanja koja je prisutna i kod djece tipičnog razvoja koja tek savladavaju ovu kompleksnu vještinu.

• AKO DJETETU DAMO DOVOLJNO VREMENA, PRERAST ĆE DISLEKSIJU.

Ne postoji dokaz da je disleksija problem koji nestaje s odrastanjem. Međutim, postoje snažni dokazi da ova djeca pokazuju trajno oštećenje u čitanju. Još jedan dokaz je i to što osobe s disleksijom imaju problema s čitanjem u adolescenciji i odrasloj dobi.

• DISLEKSIJA JE ČEŠĆA U DJEČAKA NEGO U DJEVOJČICA

Već smo u prethodnom blogu spomenuli ovo pogrešno uvjerenje. Naime, longitudinalna istraživanja pokazala su da ne postoji razlika u spolu. Potrebno je više istraživanja o razlozima veće identifikacije disleksije kod dječaka.

• DIJETE S DISLEKSIJOM NIKAD NEĆE NAUČITI ČITATI

Uz adekvatnu intenzivnu poduku, čak i starija djeca s disleksijom mogu postati precizni, iako sporiji čitači.

Nadilaženje disleksije

Mozak je plastičan organ koji se stalno mijenja i izgrađuje. Svaka nova epizoda učenja modificira naše neuronske sklopove čime otvara mogućnost tretiranja razvojnih deficita. Važno je probuditi djetetovu motivaciju, pažnju i zadovoljstvo jer upravo sustavi pozornosti i nagrade imaju velik utjecaj na brzinu učenja.

Jedna od metoda kojom se može postići napredak u usvajanju čitanja kod djece s disleksijom je neurofeedback. Neurofeedback-treningom moguće je potaknuti aktivaciju dijelova mozga zaduženih za fonološko procesiranje, radno pamćenje, vizualno prepoznavanje slova i riječi, verbalno razumijevanje i razumijevanje značenja riječi te eventualne poteškoće s pronalaženjem riječi. Sva navedena područja važna su kako bi se što uspješnije savladao proces čitanja. Postizanje optimalnih moždanih obrazaca u ovim područjima neurofeedback metodom, uz dovoljan broj treninga, može dovesti do napretka u procesu čitanja.

Sara Dugić, mag.psych.

Objava Disleksični mozak pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Sama neobičnost specifičnih poteškoća učenja uzrok je tome da se dijete s poteškoćom vrlo često krivo doživljava kao da je lijeno, nemotivirano ili da glumata. I bez takvih etiketa djetetu je već teško jer je jedino u razredu koje još slovka, teško zbraja dvoznamenkaste brojeve, preskoči red dok čita, ne razumije pojam većeg i manjeg broja, ili pak ne može pohvatati mala slova na stranici. Teško mu je usprkos tome što je sposobno znati sve što je rečeno na satu, savršeno zapamtiti pjesmicu ako ju netko čita, pa i lektiru od 200 stranica koju je vrijedan roditelj čitao na glas. Zato, prije nego ga se proglasi zaista lijenim i nemotiviranim, trebalo bi istražiti što je pravi uzrok ponašanja zbog kojega ga takvim doživljavamo. Tako ćemo izbjeći da u nekom trenutku u budućnosti stvarni problemi počnu ometati djetetovo normalno funkcioniranje i razvoj.

Problemi povezani s poteškoćama učenja mogu se primijetiti već u ranijoj dobi, u predškolskom uzrastu, ali se najčešće dijagnosticiraju tek u školskoj dobi. Ako se primijete specifični problemi u čitanju, računanju ili pisanju, treba napraviti obradu i testiranje kako bi se utvrdilo postojanje poteškoće. Najvažnije je razumjeti ozbiljnost samog problema i prepoznati ga na vrijeme. Jer ne samo da ove poteškoće ometaju akademski uspjeh, koji je mnogima od nas izvor samopouzdanja i referenca za samovrednovanje. One ometaju i razvoj djetetovih socijalnih vještina, čime mu smanjuju šanse za uspješno funkcioniranje u društvu vršnjaka. Dobra je vijest da su danas specifične poteškoće učenja već dobro istražene i puno se toga može napraviti da se njihov destruktivni utjecaj na život pojedinca značajno umanji, a u nekim slučajevima i eliminira.

Kao mali doprinos društvenom osvještenju problema u ovom blogu ćemo, u kratkim crtama, objasniti što su točno specifični poremećaji učenja i navesti 7 najraširenijih mitova o njima.

Disleksija

Disleksija je poremećaj koji izaziva teškoće u čitanju, pisanju i razumijevanju teksta. Neki od simptoma disleksije su teškoće u povezivanju glasova i slogova u riječi, zamjena slova i slogova (od-do), pogađanje riječi (dobar-obad), mijenjanje riječi premještanjem ili umetanjem slogova (vrata-trava), vraćanje na pročitani red ili izostavljanje reda, izostavljanje slogova i slova, ali i cijelih riječi (davnina-davni).

Disgrafija

Disgrafija je specifična teškoća u ovladavanju vještine pisanja, a manifestira se kroz teškoće u usvajanju motoričke formule slova, znamenki i drugih simbola. Neki od simptoma disgrafije su: teško se slijedi pravac pisanja, rukopis je nečitak, a pisanje sporo i mukotrpno, zrcalno pisanje slova i brojki, umetanje, dodavanje, ponavljanje, premještanje riječi ili slogova, teškoće u povezivanju glasa i slova, izostavljanje slova, dijelova riječi ili cijelih riječi, zamjene oblikovno ili zvukovno sličnih slova (b-d, m-n, a-o, d-t), izmijenjen redoslijed riječi u rečenici, teškoće pri upotrebi pravopisnih i gramatičkih pravila.

Diskalkulija

Diskalkuliju označavaju teškoće u razumijevanju i usvajanju matematičkih pojmova i operacija. Treba razlikovati dijete s diskalkulijom od djeteta kojem je matematika samo težak predmet. Potonji sporije uče i čine greške, dok se djeca s diskalkulijom razlikuju po tome što čine mnogo neuobičajenih i specifičnih grešaka. Najčešće greške su:

• perseveracije – dijete ponavlja isti broj ili radnju više puta i ne može prijeći na sljedeći korak
• parafrazične supstitucije – dijete neispravno upotrebljava brojeve pri pisanju, čitanju i računanju
• zrcalne greške – dijete zrcalno okreće brojeve ili redoslijed znamenaka u višeznamenkastim brojevima
• stavljanje brojeva u uzajamno neprikladan prostorni položaj
• usporenost – dijete daje ispravan odgovor, ali mu treba puno više vremena
• narušen smjer rješavanja (s desna u lijevo ili križno)
• vizualne greške (pogrešno prepoznaje simbole ili broj)
• proceduralne greške – izostavlja ili preskače jedan od obveznih koraka u rješavanju zadataka
• slabo pamćenje i prepoznavanje niza brojeva, te računanje s nulom koje predstavlja najveći problem djeci s diskalkulijom.

Specifične poteškoće učenja vrlo često su u komorbiditetu s drugim poteškoćama. Komorbiditet s ADHD-om, koji je najčešći, problematičan je zbog preklapanja simptoma – smanjeni kapacitet pažnje također dovodi do već opisanih pogrešaka. Kako bi se prikladno individualizirali postupci u nastavi potrebno je napraviti kvalitetnu obradu kojom će se razlučiti koje su greške posljedica poteškoće učenja, a koje ADHD-a.

Mitovi o poteškoćama učenja

MIT BROJ 1 – Poteškoće u učenju su češće kod dječaka nego kod djevojčica

Najvjerojatnije netočno! Iako se više dijagnosticira kod dječaka nego kod djevojčica, istraživanja sugeriraju da je taj broj podjednak. Izgleda da djevojčice nekako prolaze ispod radara ili zato što je manji fokus na akademskom uspjehu djevojčica ili dijagnosticiranje kod djevojčica zahtjeva drukčiji pristup.

MIT BROJ 2 – Poteškoće učenja su problem samo u školskom okruženju

Iako su zbog ovih poteškoća školski zadaci znatno otežani, njihov utjecaj ipak ide dalje od učionice. Neispravno verbalno izražavanje može biti ozbiljan problem u socijalnoj interakciji, a problemi s čitanjem i manipulacijom brojevima mogu bitno umanjiti efikasnost u rješavanju svakodnevnih situacija (unošenje lozinke, praćenje uputa u prometu, …).

MIT BROJ 3 – Osobe s disleksijom čitaju unatrag

Netočno! Ovaj je mit iz nekog razloga vrlo ukorijenjen, ali je potpuno netočan! Disleksija ima različite oblike pa iako neki ljudi mogu imati problem s tim da okreću riječi, to nije karakteristično za sve ljude koji imaju disleksiju. Neki zamjene samo jedno slovo u riječi, dok drugi imaju problema sa slovkanjem i razdvajanjem i imenovanjem pojedinih slova, ili pak spajati više zvukova u jedan da bi stvorili riječ.

MIT BROJ 4 – Djeca koja imaju disleksiju su lijena i nemotivirana

Netočno! Sličan mit javlja se i kod djece s ADHD-om. Poteškoća učenja nije obilježje (tj. mana) nečijeg karaktera. Djeca koja imaju poteškoće u učenju moraju raditi, a najčešće i rade, više od njihovih vršnjaka. Zato što im je teže nego vršnjacima jako je važno da im roditelji i učitelji iskazuju razumijevanje i potporu. U suprotnom će ta djeca imati nisko samopoštovanje ili će si postaviti male ciljeve i postati apatični prema školi i svojoj budućnosti. Isto ovo vrijedi i za ADHD.

MIT BROJ 5 – Prilagodba školskih zadataka djeci s poteškoćama u učenju daje nepravednu prednost, iz tog razloga ih tako puno tvrdi da imaju poteškoće učenja

Netočno! Prilagodbe postupaka u školi za poteškoće učenja proporcionalne su onima za sve druge poteškoće. One postoje da bi djeca koja imaju specifičnu poteškoću učenja dobila jednaku šansu za obrazovanje kao i njihovi vršnjaci bez poteškoća. Činjenica da studenti s poteškoćama u učenju u vrlo malom broju traže prilagodbu postupaka, na što imaju pravo, govori da je tom dijelu populacije važno biti u svakom pogledu ravnopravan ostalima, što je obilježje koje rijetko ide s izvlačenjem privilegija.

MIT BROJ 6 – Nedostatak roditeljske uključenosti uzrokuje poteškoće u učenju

Netočno! Iako istraživanja nisu precizno odredila što uzrokuje poteškoće u učenju, zna se da ih roditeljska uključenost u ranom djetinjstvu ne uzrokuje – jednostavno nije primijećena nikakva veza između te dvije pojave.

MIT BROJ 7 – Poteškoće učenja se češće javljaju kod osoba sniženih kognitivnih sposobnosti

Netočno! Po definiciji, specifične poteškoće učenja se mogu dijagnosticirati samo nekome tko ima prosječnu ili iznad prosječnu inteligenciju. Oni koji imaju neku od specifičnih poteškoća učenja vrlo često imaju visok IQ, ali ih baš taj problem sprječava da realiziraju svoj intelektualni kapacitet u svakodnevnim zadacima.

Savladavanje poteškoća učenja

Tretmani specifičnih poteškoća učenja uglavnom uključuju logopedske i rehabilitatorske tretmane koji su individualizirani za svako dijete. Nadalje, vrlo važnu ulogu u rehabilitaciji ima škola, odnosno prilagodba postupaka u nastavi, što uvelike može olakšati probleme s kojima se dijete susreće. Neurofeedback se pokazao učinkovitim pristupom u poboljšanju simptoma disleksije i diskalkulije, što potvrđuju i istraživanja (Fernandez, T. i dr. (2003). EEG and behavioral changes following neurofeedback treatment in learning disabled children.; Becerra, J., i dr. (2006). Follow-up study of learning-disabled children treated with neurofeedback or placebo). Osnovna racionala tretmana je individualizacija treninga prema specifičnim teškoćama s kojima se dijete susreće, na način da se jačaju ona područja korteksa gdje se nalazi aktivnost koja proizlazi iz moždanih struktura povezanih s tim poteškoćama.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Sedam mitova o specifičnim poteškoćama učenja pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.