Zlostavljanje djece čest je problem diljem svijeta, a njegove fizičke, psihičke i socijalne posljedice osjećaju zlostavljana djeca, njihove obitelji i zajednice u kojima žive (Odhayani i sur., 2013). Postoji više vrsta zlostavljanja: fizičko, emocionalno, seksualno…, a svaka od njih dokazano šteti dječjem razvoju. Zlostavljano dijete obično je žrtva više vrsti zlostavljanja.

Emocionalno zlostavljanje je ignoriranje i suzbijanje djetetovih emocionalnih reakcija te posramljivanje i bilo kakvo ponižavajuće ponašanje prema djetetu (Sram te bilo!, Zločesta si!). Može biti verbalno i onda uključuje nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje ili uspoređivanje s bratom/sestrom ili prijateljima (Vidiš kako je Marko to lijepo napravio, a ti ne možeš.). Može biti i neverbalno te onda uključuje nepriznavanje djetetovih potreba, ignoriranje djeteta koje plače jer treba pomoć, te tretiranje djeteta kao zločestog ili nekoga tko nije vrijedan ljubavi. Tu spadaju i namjerno izazivanje osjećaja krivnje ili straha; nagovaranje djece na neprimjereno ponašanje; uništavanje stvari koje su im važne; dovođenje djece u štetne situacije, npr. svjedočenje obiteljskom nasilju.

Emocionalno zanemarivanje je uskraćivanje osnovnih emocionalnih potreba poput pružanja utjehe ili sudjelovanja u djetetovu društvenom životu te stavljanje prevelikih očekivanja pred dijete, koja ono ne može ispuniti jer nije dovoljno zrelo ili jer takve situacije nisu sigurne za njega. Neki znanstvenici ovdje ubrajaju i izlaganje različitim oblicima disfunkcionalnih kućanstava, poput života s roditeljima koji pate od ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja (Teicher i sur., 2016).

Da bi se ustanovilo zlostavljanje, takvo tretiranje djeteta mora dominirati, tj. biti učestalo i dugotrajno te narušavati djetetov socio-emocionalni razvoj. Većina roditelja želi najbolje za svoju djecu te čine ono što je u njihovoj moći kako bi im to i omogućila. Unatoč dobronamjernosti i trudu, ne postoje savršeni roditelji te svi ponekad radimo greške. Dio razloga tomu leži u neznanju, stoga je potrebno raditi na vlastitim roditeljskim kompetencijama; informirati se, educirati te po potrebi tražiti pomoć.

Utjecaj emocionalnog zlostavljanja na mozak i moguće posljedice

Razvojem mozga upravljaju geni, ali ga oblikuju iskustva, poglavito ona koja se dogode za vrijeme ranog osjetljivog ili kritičnih razdoblja. Dojenaštvo je kritičan period u dječjem razvoju. U tom periodu veličina mozga jednaka je četvrtini veličine mozga odraslog čovjeka. Mozak je tada jedan od najnerazvijenijih organa te vrlo podložan pozitivnim i negativnim učincima iz okoline. Istraživanja su pokazala kako kvaliteta odnosa između skrbnika i dojenčeta utječe na dječje mentalno i fizičko zdravlje, posebice na kapacitet za interakciju s drugima te razvoj neuralnih puteva za jezik i govor, kao i na više kognitivne funkcije.

Zlostavljanje i zanemarivanje jedni su od iskustava s najvećim posljedicama te utječu na razvoj dječjeg mozga. Visoka razina kortizola, koja je posljedica izloženosti stresu za vrijeme zlostavljanja, povezana je s uništavanjem moždanih stanica i narušavanjem veza unutar mozga. Promjene na mozgu ovise o vrsti zlostavljanja i dobi žrtve.

Provedeno je više od 180 istraživanja koja pokazuju povezanost između emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu i izmjenama strukture, funkcija i povezanosti mozga ili strukture živčanog sustava. Ove promjene pronađene su u različitim laboratorijima i kod mnogo različitih ljudi te ne ovise o njihovoj nacionalnosti, sredini u kojoj su odrasli, vremenu rođenja niti o tome jesu li ili nisu kasnije zbog toga razvili neke psihičke poremećaje.

Svjedočenje obiteljskom nasilju za vrijeme djetinjstva povezano je sa smanjenjem pojedinih vizualnih i verbalnih područja mozga. Ovaj efekt najizraženiji je kod osoba koje su svjedočile obiteljskom nasilju u dobi između 11 i 13 godina. Svjedočenje obiteljskom nasilju također smanjuje dijelove mozga zadužene za procesuiranje emocija, pamćenje i učenje, što je najizraženije kod djece u dobi od 7 do 13 godina (Teicher i sur., 2016). Istraživanja koja su koristila magnetsku rezonancu pokazala su kako verbalno zlostavljanje u djetinjstvu mijenja dijelove mozga zadužene za sluh i za govor te uzrokuje niži verbalni kvocijent inteligencije i niže verbalno razumijevanje u mlađoj odrasloj dobi.

Znanstvenici se slažu da je adaptivna reakcija na zlostavljanje u djetinjstvu i mijenjanje sustava za detekciju prijetnje i odgovor na prijetnju. To rezultira bržom percepcijom prijetećeg podražaja. Iako promjene sustava za detekciju prijetnji mogu pomoći osobi da izbjegne prijetnje, one također čine osobu osjetljivijom na stresore i povećavaju rizik od anksioznosti. Mijenjanje ovih mozgovnih struktura također može doprinijeti razvoju post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a).

Žrtvama dugotrajnog zlostavljanja također je izmijenjen razvoj osjetilnih sustava koji obrađuju stresna iskustva. Emocionalno zlostavljanje također utječe i na sustav očekivanja nagrade, osobito u razdoblju od rođenja do devete godine. U ovom sustavu važnu ulogu, između ostalog, imaju hipokampus i amigdala. Hipokampus je dio mozga zadužen za učenje i kratkoročno pamćenje. Najčešći efekt koji se pronalazi kod pojedinaca zlostavljanih u djetinjstvu je smanjeni volumen hipokampusa, što može dovesti do pojave depresije. On je najpodložniji takvim promjenama u dobi između 3 i 5 te 11 i 13 godina, ali postoje individualne razlike. Amigdala je dio mozga koji kontrolira disanje, lupanje srca i emocije. Uslijed dugotrajnog emocionalnog zlostavljanja amigdala naotiče.

Kod zlostavljane djece i odraslih koji su u djetinjstvu bili zlostavljani također se pronalazi smanjeno područje corpus callosum; gusta nit živčanih vlakana koja dijeli mozak na lijevu i desnu polutku te omogućuje komunikaciju među njima. Radi se o dijelu mozga zaduženom za pokrete očiju, ravnotežu, koncentraciju te taktilne i emocionalne reakcije. Ovo se posebno odnosi na dječake žrtve zanemarivanja. Osobe sa PTSP-om, uključujući i one koje su proživjele traume u djetinjstvu, pokazuju specifičnu aktivnost limbičkog sustava (dijela mozga zaduženog za emocije) u desnoj, ali ne i u lijevoj hemisferi, što može biti posljedica oštećenja corpus callosuma. Jedno istraživanje (Sheridan, Fox, Zeanah, McLaughlin i Nelson, 2012; prema Teicher i sur., 2016) je pokazalo kako se efekti vrlo ranog zanemarivanja na corpus callosum  mogu nadoknaditi ranom intervencijom.

Snažna i sigurna privrženost s primarnim skrbnikom u djetinjstvu temelj je razvoja otpornosti i zdrave osobnosti. Ona jača djetetovu sposobnost nošenja sa stresom, regulacije emocija, pruža socijalnu podršku i pomaže u stvaranju bliskih odnosa. Svijet se percipira kao sigurno mjesto za istraživanje i razvoj nezavisnosti. Kada je pod stresom, dijete utjehu pronalazi u svom skrbniku. Iskustva zlostavljanja mogu biti interpretirana kao prijetnja preživljavanju, tjelesnom integritetu i svijesti o sebi. Kada je dijete zlostavljano, može razviti anksioznu, nesigurnu privrženost, što kao posljedicu može imati poremećaje privrženosti kasnije u životu.

Zbog opisanog utjecaja na razvoj mozga, sve vrste zlostavljanja u djetinjstvu (uključujući i emocionalno zlostavljanje te zanemarivanje) predstavljaju najvažniji preventabilni uzrok psihopatologije za 45 % populacije (Teicher i Samson, 2016). Zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu povećavaju rizik od depresije za 54 %, od suicida za 67 % i od zlouporabe droga za 64 %. Osobama koje su u djetinjstvu doživjele šest ili više različitih negativnih iskustava povezanih sa zlostavljanjem ili zanemarivanjem životni vijek može biti kraći za čak 20 godina. Zlostavljanje u djetinjstvu također je veliki rizični faktor za razvoj graničnog poremećaja ličnosti, shizofrenije, višestrukih ličnosti i antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Djeca su sklonija teškoćama u učenju i ponašanju ako žive s roditeljima koji imaju psihičkih problema ili su ovisnici. Majčina depresija je ključna odrednica kašnjenja u ranom razvoju, te je majčino psihičko stanje jednako važno za djetetov razvoj kao i funkcionalnost obitelji te roditeljski stil i angažiranost.

Žrtve zlostavljanja i zanemarivanja u odrasloj dobi često imaju problema s emocionalnom regulacijom, samopoimanjem, društvenim vještinama i akademskom motivacijom, te su sklonije problemima prilagodbe uključujući akademski neuspjeh, agresivno ponašanje, poteškoće u odnosima s vršnjacima i delikvenciju. Posljedice uništavanja moždanih stanica i veza unutar mozga mogu biti i poteškoće spavanja, noćni teror i noćne more.

Promjene na mozgu nisu direktno povezane uz psihopatologiju. Emocionalno zlostavljanje utječe na mozak svih ljudi, stvarajući u njemu određene promjene, ali ne razviju zbog toga svi psihičke poremećaje. To indicira da neki pojedinci mogu biti više podložni neurobiološkim, ali ne i psihijatrijskim posljedicama zlostavljanja. One koji unatoč zlostavljanju i njime prouzročenim promjenama mozga zadrže psihičko zdravlje nazivamo otpornima. Kod takvih ljudi je vjerojatno došlo do dodatnih neurobioloških ili molekularnih promjena koje im omogućavaju kompenzaciju nepovoljnih promjena.

Marcela Milković, mag. psych.

Literatura

Antypa, N. i Van der Does, A. J. (2010). Serotonin transporter gene, childhood emotional abuse and cognitive vulnerability to depression. Genes, Brain and Behavior, 9 (6).

Odhayani, A. A., Watson, W. J. i Watson, L. (2013). Behavioural consequences of child abuse. Canadian Family Physician, 59 (8), 831 – 836.

Teicher, M. H., Samson, J. A. , Anderson, C. M. i Ohashi, K. (2016). The effects of childhood maltreatment on brain structure, function and connectivity. Nature Reviews Neuroscience, 17, 652-666.

Teicher, M. H. i Samson, J. A. (2016). Annual research review: Enduring neurobiological effect of childhood abuse and neglect. The Journal of Child Psychology and Psychiatry.

Objava Kako emocionalno zlostavljanje utječe na mozak pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Psihologijska istraživanja nedvojbeno pokazuju kako tjelesno kažnjavanje ne donosi željene učinke, već nanosi štetu. Tjelesno kažnjavanje je primjena tjelesne snage s namjerom izazivanja neke razine boli ili nelagode, ma kako blago (Odbor za prava djeteta UN-a, 2006.). Tjelesno kažnjavanje je svako kažnjavanje kojim se korištenjem tjelesne snage namjerava uzrokovati neka razina boli ili nelagode (Vijeće Europe, 2005). U Hrvatskoj je od 1999. zakonom zabranjeno tući djecu. Roditelji ne smiju tjelesno kažnjavati dijete, postupati ponižavajuće prema njemu niti primjenjivati psihičku prisilu te su ga dužni štititi od takvog postupanja drugih osoba (Članak 94., stavak 2 Obiteljskog zakona). Nasilje u obitelji je: tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci (Članak 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji). Svaki udarac je čin nasilja. Zapamtite: dijete će puno brže nešto naučiti zato da dobije pohvalu, nego što bi naučilo zato da izbjegne batine.

Zašto nije dobro tjelesno kažnjavati dijete?

• Dijete tako dobiva poruku da ne vrijedi.
• Na taj način ponižavate dijete.
• Batine mu neće pomoći da nauči razliku između dobrog i lošeg.
• Dijete koje dobiva batine, vjerojatno će kopirati to ponašanje tako što će tući nekog drugog kada bude frustrirano (npr. mlađeg brata/sestru ili vršnjake), a nasilno ponašanje može se nastaviti i u odrasloj dobi.
• Na taj način učite dijete da je fizičko nasilje uobičajen i poželjan način rješavanja problema. Drugim riječima, učite ga da, kada se netko ne ponaša onako kako mi želimo, u redu je udariti ga.
• Batinama ne učite dijete kako se treba ponašati, nego samo kako ne treba, ali ono i dalje neće znati što činiti umjesto toga.
• Tjelesno kažnjavanje često prerasta u fizičko zlostavljanje i teško je odrediti granicu.
• Dijete tako neće razumijeti zbog čega neko ponašanje nije poželjno.
• Dugoročno time ne postižete ništa pozitivno, tj. postižete samo trenutnu i neposrednu poslušnost koja proizlazi iz straha.

Negativne posljedice tjelesnog kažnjavanja za djecu:

• Narušavanje kvalitete odnosa između djeteta i roditelja
• Gubitak povjerenja i poštovanja djeteta prema roditelju
• Strah, krivnja, ljutnja, bespomoćnost, sram, poniženje, uznemirenost
• Slabije mentalno zdravlje djece
• Slabije usvajanje moralnih vrijednosti
• Povećana agresivnost
• Povećano delinkventno i antisocijalno ponašanje
• Povećan rizik od ozljede, tj. tjelesnog zlostavljanja
• Dijete koje je tjelesno kažnjavano, zbog neugodnih emocija koje kažnjavanje u njemu izaziva, otežano će učiti i usvajati poželjne oblike ponašanja.

Ispravni oblici oblikovanja dječjeg ponašanja u poželjnom smjeru

• Pokazivanje kako želimo da se djeca ponašaju na primjeru vlastitog ponašanja
• Nagrađivanje poželjnih ponašanja davanjem privilegija kako bi dijete naučilo što je dobro i kako se treba ponašati
• Pohvaljivanje djeteta za poželjna ponašanja
• Ukidanje djetetovih privilegija za nepoželjna ponašanja
• Zagrljaj, nagrada ili pohvala kada se dijete poželjno ponaša
• Razgovor s djetetom i nuđenje prihvatljivih rješenja i ponašanja
• Sprječavanje ili zaustavljanje nepoželjnog ponašanja djeteta unaprijed ili čim se ponašanje počne događati
• Preusmjeravanje nepoželjnog ponašanja u prihvatljivo
• Objašnjavanje – davanje povratnih informacija, omogućavanje djetetu da popravi štetu

Tjelesno kažnjavanje prenosi se međugeneracijski i potrebno je osvijestiti kako se radi o nepoželjnoj, za dijete štetnoj i često kontraproduktivnoj  metodi kako bi se prekinuo ovaj lanac te izabrale poželjnije, korisnije i učinkovitije metode oblikovanja dječjeg ponašanja. Roditelji koji pribjegavaju tjelesnom kažnjavanju djece su često i sami u djetinjstvu bili odgajani na takav način te su usvojili to ponašanje učenjem po modelu, tj. imitirajući svoje roditelje. Takvi roditelji obično udare dijete u situacijama kada su ljuti zbog nečeg što je dijete napravilo ili kada su u velikom strahu za svoju djecu te kada su sami tjeskobni, zabrinuti ili pod stresom. Drugim riječima, tjelesno kažnjavanje češće će upotrijebiti kada ih preplave neugodne emocije koje neće u tom trenutku moći kontrolirati. Kako bi se ovo izbjeglo, potrebno je vježbati samokontrolu i samoregulaciju. Ne postoje savršeni roditelji, ali potreban je rad na sebi kako bismo postali dobri roditelji. Sretan roditelj je dobar roditelj i onaj koji će imati kapaciteta reagirati strpljivo, promišljeno i smireno čak i u napetim ili opasnim situacijama. Kako bismo bili dobri roditelji, potrebno je da se i sami osjećamo dobro, a za to je potreban rad na sebi. Jedan od načina rada na sebi je i neurofeedback. Radi se o metodi koja se pokazala učinkovitom za regulaciju emocija (npr. Cavazza i sur., 2014), tjeskobe i impulzivnosti jer ona pomaže pojedincu držati svoju moždanu aktivnost (npr. odgovor na emotivan događaj) pod kontrolom (Cohen Kadosh i sur., 2016). Neurofeedback terapija se također pokazala uspješnom u smanjenju razine stresa (Hafeez, Y., Azhar Ali, S. S. i Malik, A., 2016) koji uvelike utječe na naš svakodnevni način funkcioniranja pa tako i odnos s djecom.

Literatura:

1. Bilić, V., Buljan-Flander, G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom. Jastrebarsko: Naklada Slap.
2. Cavazza, M., Charles, F., Gabor, A., Porteous, J., Gilroy, S. W., Raz, G. Keynan, N. J., Cohen, A., Jackont, G., Jacob, Y., Soreq, E., Klovatch, I. I Hndler, T. (2014). Towards emotional regulation through neurofeedback. Conference paper. Conference: 5^th Augmented Human International Conference.
3. Cohen Kadosh, K., Qiang L., de Burca, C., Sokunbi, M. O., Feng, J., Linden, D. E. J. i Lau, J. Y. F. (2016). Using real-time fMRI to influence effective connectivity in the developing emotion regulation network. Neurolmage, 125.
4. Hafeez, Y., Azhar Ali, S. S. i Malik, A. (2016).
5. Obiteljski zakon (2015). Narodne novine, 103/15.
6. Odbor za prava djeteta UN-a. (2006). General Comment No 8. The right of the child to protection from corporal punishment and other cruel or degrading forms of punishment, CRC/C/GC/8.
7. Vijeće Europe (2005). Eliminating corporal punishment: a human rights imperative for Europe’s children, str. 20.
8. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. (2018). Narodne novine, 70/17.

Objava Odgoj bez batina pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Tijekom adolescencije – psihosocijalne životne etape prelaska iz djetinjstva u odraslu dob, odvija se i pubertet – biološki fenomen, odnosno razdoblje karakterizirano brzim tjelesnim rastom i pojavom sekundarnih spolnih obilježja, a koje završava punom spolnom zrelošću i sposobnošću razmnožavanja. Složene hormonalne promjene koje leže u podlozi puberteta odvijaju se postupno još od 8. ili 9. godine. Povećava se izlučivanje hormona rasta (GH) i tiroksina, što dovodi do izraženog napretka u rastu tijela i sazrijevanju koštanog sustava. Adrenalni androgeni, koje ispuštaju nadbubrežne žlijezde, također utječu na tjelesne promjene tijekom puberteta. Značajan porast u izlučivanju spolnih hormona jedan je od najvažnijih aspekata hormonalnih promjena u pubertetu. Učestala podjela spolnih hormona je ona na ženske i muške, iako su zastupljeni u organizmu oba spola. Budući da su koncentracije estrogena (estradiol, estron) i progesterona veće u ženskom organizmu, te se dvije vrste hormona nazivaju ženskim spolnim hormonima, dok se androgeni (testosteron, androsteron), dominantniji kod muškaraca, nazivaju muškim spolnim hormonima. Spolni hormoni imaju ključnu ulogu u spolnom sazrijevanju, no u suvremenim istraživanjima sve se češće istražuje povezanost promjena u njihovu lučenju s promjenama u ostalim aspektima funkcioniranja mladih.

Naime, pubertet nije samo spolno sazrijevanje. U novije vrijeme na njega se gleda kao na „brain event“ – razdoblje značajnih procesa u kojima spolni hormoni uzajamno djeluju, međudjeluju s razvojem živčanog sustava. Tako je danas odnos između spolnih hormona i sazrijevanja živčanog sustava, te u konačnici mišljenja i ponašanja, česta tema znanstvenih rasprava i istraživanja. Budući da spolni hormoni na različit način utječu na djevojčice i dječake, znanstvenici pretpostavljaju da su poteškoće i poremećaji koji se češće pojavljuju kod jednog od spolova (posebice u razdoblju puberteta) barem u određenoj mjeri pod utjecajem spolnih hormona. Iako je odnos između povišenog lučenja hormona i različitih vještina te ponašanja mladih još uvijek donekle nejasan, neka su istraživanja polučila vrlo zanimljive rezultate te bacila novo svjetlo na proučavanje pojedinih vrsta teškoća i poremećaja.

U tom smislu, novija istraživanja sugeriraju da ekspanzija lučenja spolnih hormona kod djevojčica u pubertetu može biti povezana s odstupanjima u funkcioniranju nekih moždanih struktura u čeonom režnju i vezama između nekih kortikalnih i subkortikalnih struktura te disbalansa u neuralnim krugovima ugode (dopamin, serotonin). Deficiti u tim područjima vezuju se i s nekim simptomima ADHD-a (u prvom redu u pogledu nedostataka u području pažnje), što se onda može povezati s porastom učestalosti javljanja simptoma ADHD-a upravo u djevojčica tijekom navedenog razdoblja te, posljedično smanjenju diskrepancije u zastupljenosti ADHD-a u odnosu na mušku populaciju. Naime, ADHD se kod žena najčešće javlja kasnije, sa suptilnijim simptomima, uglavnom u vidu predominantno nepažljivog tipa. Osim toga, na sličan način može se djelomično objasniti i porast prevalencije depresivnih poremećaja kod djevojčica u pubertetu, koji su i općenito zastupljeniji u ženskoj populaciji. Istraživanja sugeriraju da se pod utjecajem većih količina ženskih spolnih hormona događaju promjene u neuralnim krugovima ugode (serotonin) i povezanim subkortikalnim strukturama (npr. amigdala). Istraživanja povezanosti pojačanog lučenja testosterona kod dječaka u pubertetu i njihova ponašanja još se intenzivno istražuje, a do sada je nađena povezanost između pojačanog lučenja testosterona i izraženijeg agresivnog ponašanja dječaka tijekom puberteta. Neka istraživanja upućuju na to da rana izloženost povećanim količinama testosterona tijekom trudnoće (prenatalnog razdoblja) također može biti povezana s odstupanjima u ponašanju te pojavljivanjem simptoma ADHD-a kod dječaka tijekom djetinjstva. Ovi nalazi idu u prilog pretpostavci da je izloženost hormonalnim utjecajima uvelike povezana s razvojem i promjenama u neuroanatomiji mozga, čiji se deficiti prije ili kasnije tijekom života mogu očitovati u ponašanju i funkcioniranju čovjeka.

Možemo zaključiti da je mozak adolescenata u pubertetu još uvijek u jeku razvoja, visoko plastičan, odnosno sklon promjenama, reorganizaciji i nadograđivanju. Pod utjecajem hormonalnih promjena ponekad dolazi do disbalansa u neurološkim strukturama i njihovoj povezanosti. Ako pogledamo iz tog kuta, neka ponašanja adolescenata poput „lijenosti“ i „kratkog fitilja“ možemo vidjeti kao poziv u pomoć – mozak opterećen velikim i naglim promjenama ne može samoga sebe izregulirati.

Metoda kojom adolescenti mogu značajno poboljšati svoje svakodnevno funkcioniranje je neurofeedback. Neurofeedback treninzima mladi mogu unaprijediti svoju samoregulaciju te naučiti postići opuštenu koncentraciju i poboljšati svoju pažnju. Temeljna dobrobit koja se može postići neurofeedback treninzima je ostvarivanje maksimalnih potencijala, otklanjanjem poteškoća ili unapređivanjem izvedbe. Takva uspješnost dovodi i do povećanja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. Neurofeedback stoga može pomoći u ponovnom uspostavljanju optimalne moždane aktivnosti i otklanjanju poteškoća, koje se u pubertetu često mogu povezati s naglim i intenzivnim hormonalnim promjenama.

Matea Karlović, mag.psych.

LITERATURA:

• Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Blakemore, S. J., Burnett, S., i Dahl, R. E. (2010). The role of puberty in the developing adolescent brain. Human brain mapping, 31(6), 926-933.
• Buchanan, C. M., Eccles, J. S., i Becker, J. B. (1992). Are adolescents the victims of raging hormones? Evidence for activational effects of hormones on moods and behavior at adolescence. Psychological bulletin, 111(1), 62.
• Forbes, E. E., i Dahl, R. E. (2010). Pubertal development and behavior: hormonal activation of social and motivational tendencies. Brain and cognition, 72(1), 66-72.
• Martel, M. M., Klump, K., Nigg, J. T., Breedlove, S. M., i Sisk, C. L. (2009). Potential hormonal mechanisms of attention-deficit/hyperactivity disorder and major depressive disorder: a new perspective. Hormones and behavior, 55(4), 465-479.
• Ostojić, D. (2013). Effects of Puberty Onset on Attention Deficit/Hyperactivity Disorder (ADHD) Symptoms in Female University Students. University of Windsor: Electronic Theses and Dissertations.
• Sisk, C. L., i Foster, D. L. (2004). The neural basis of puberty and adolescence. Nature neuroscience, 7(10), 1040.
• Sisk, C. L., i Zehr, J. L. (2005). Pubertal hormones organize the adolescent brain and behavior. Frontiers in neuroendocrinology, 26(3-4), 163-174.
• Steinberg, L. (2008). A social neuroscience perspective on adolescent risk-taking. Developmental review, 28(1), 78-106.
• Susman, E. J., Inoff-Germain, G., Nottelmann, E. D., Loriaux, D. L., Cutler Jr, G. B., i Chrousos, G. P. (1987). Hormones, emotional dispositions, and aggressive attributes in young adolescents. Child Development, 1114-1134.
• Živković, K. (2012). Hormoni i spolnost. Diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

Objava Preživjeti pubertet ili kako hormoni utječu na ponašanje mladih pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Kada govorimo o utjecaju digitalnih medija na djecu trebamo uzeti u obzir razvojne osobine djeteta, svrhu i obilježja medijskih sadržaja kojem je dijete izloženo i djetetovo društveno i obiteljsko okružje (Lowes i Tiggemann, 2003).

Roditelji i druge odrasle osobe koje brinu o djeci imaju velik utjecaj na djetetov pristup medijima u vremenskom i sadržajnom smislu jer mogu pratiti, kontrolirati i regulirati koliko se i kada djeca koriste brojnim medijskim platformama, koliko će se i što gledati kao i kada će se gledati i u kojem kontekstu. Na taj način, ali i svojim primjerom te navikama i načinima korištenja medija, roditelji oblikuju dječje navike korištenja digitalnih medija te potiču pozitivne i ublažavaju negativne učinke korištenja medijskih sadržaja. Koristan dokument za roditelje i ostale odrasle osobe koje su uključene u odgoj djece je Preporuka za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija u čijoj su izradi, uz članove Vijeća za elektroničke medije i stručne službe Agencije za elektroničke medije, sudjelovali stručni suradnici psiholozi, sociolozi i edukacijski-rehabilitatori. Nadalje, postoje brojni kvalitetni članci o medijima i dječjem razvoju na internetskoj stranici www.medijskapismenost.hr .

Četiri tipa roditelja s obzirom na regulaciju audiovizualnih sadržaja

Digitalni mediji zbog mnoštva podražaja okupiraju dječju pažnju, vrlo su stimulativni i djeci tako zanimljivi da roditelji to često koriste kao sredstvo nagrađivanja ili kažnjavanja koje se sastoji od uskraćivanja ili dopuštanja gledanja televizije ili korištenja tableta. Neki su istraživači prepoznali četiri tipa roditelja s obzirom na regulaciju gledanja audiovizualnih sadržaja – restriktivni, nerestriktivni, promotivni i selektivni (Rosengren i Windahl, 1989).

Restriktivni roditelji strogo ograničavaju sadržaje kojima je dijete izloženo. Njihova djeca gledaju manje sadržaja neprimjerenih za djecu, no gledaju i manje obrazovnog programa te su sklonija gledanju televizije kada roditelji nisu prisutni. Za razliku od njih, nerestriktivni roditelji slabije potiču djecu na gledanje, ali ne ograničavaju sadržaje koje dijete gleda. Njihova djeca mnogo rjeđe gledaju edukativne programe, a najviše gledaju zabavne programe i to bez nazočnosti roditelja pa mogu biti izložena neprimjerenim sadržajima. Promotivni roditelji potiču djecu na gledanje, no slabo reguliraju djetetovo gledanje te njihova djeca najčešće gledaju sadržaje s njima, što omogućuje roditelju da prokomentira sadržaje koji se gledaju. Naposljetku, selektivni roditelji ohrabruju gledanje, no više biraju i ograničavaju sadržaje tako da djeca gledanju manje zabavnih, a više obrazovnih i infromativnih emisija.

Savjeti za roditelje

1. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Američkoj pedijatrijskoj akademiji, djeca do dvije godine ne bi trebala uopće biti izložena tehnologiji, djeca od 3 do 5 godina moraju imati ograničenja na jedan sat dnevno, a djeca od 6 do 18 godina na dva sata dnevno.
2. Treba postaviti pravila korištenja digitalnih medija, odnosno, kada, gdje i koliko vremena. Najvažnije je biti dosljedan prilikom provođenja pravila.
3. Treba postaviti vremensko ograničenje korištenja digitalnih medija. Djetetu će biti lakše prekinuti korištenje digitalnih medija ako mu najavimo 10 minuta prije kraja vremenskog ograničenja te zatim upozorimo 5 minuta prije isteka vremenskog ograničenja. Veća je mogućnost da će dijete burnije reagirati ili pružati otpor ako mu samo na kraju vremenskog ograničenja naglo kažemo da je vrijeme isteklo i ugasimo digitalne medije.
4. Važno je da se digitalni uređaji ne koriste neposredno prije spavanja te da aktivnosti pred ekranima ne ometaju vrijeme provedeno u tjelesnoj aktivnosti ili igri na otvorenom.
5. Roditelji bi trebali odrediti zajedničko vrijeme bez korištenja medija, primjerice za vrijeme zajedničkog obroka, za vrijeme vožnje ili za vrijeme obiteljskog druženja i okupljanja.
6. Roditelji bi trebali biti pratiti sadržaj kojem je dijete izloženo te komentirati i objasniti djetetu određene stvari koje je vidjelo.
7. Roditelji bi trebali podučavati djecu na koji način i u koje svrhe se koriste digitalni mediji. Mogu usmjeriti djecu da koriste digitalne medije u edukativne svrhe i kao podršku pri učenju.
8. Roditelji bi trebali učiti djecu odgovornom ponašanju na internetu te učiti djecu tome da se obrate njima ili nekoj drugoj odrasloj osobi kada naiđu na neprimjeren sadržaj ili ako su žrtve nasilja na internetu.
9. Postoje aplikacije koje roditelji mogu instalirati kao zaštitu od neprimjerenih sadržaja te s vremenskim ograničenjem.

Digitalni mediji kao podrška tradicionalnim obrazovnim sadržajima

Digitani mediji mogu biti vrlo poticajni za dječji razvoj kada se koriste kao podrška tradicionalnim obrazovnim sadržajima. Pod tradiconalim obrazovnim sadržajima mislimo na povećalo, knjigu, slikovnicu, zemljopisnu kartu i slično. Roditelji i druge odrasle osobe koje su uključene u život djeteta odgovorne su da se digitalni mediji koriste na siguran i primjeren način. Primjerice, za djecu predškolske dobi postoje ICT-AAC aplikacije koje su se pokazale kao dobra podrška djeci pri učenju slova, oblika, količine, glasovne analize i sinteze (Slovarica, Matematički vrtuljak, Glaskalica, Pamtilica i slično). Navedene aplikacije mogu se koristiti kao podrška pri usvajanju boja, oblika, životinja, predčitalačkih i predmatematičkih vještina. Nadalje, kada dijete uči gradivo iz geografije pozitivan način korištenja digitalnih medija jest pronaći određena odredišta diljem svijeta na internetu odnosno na Googleovim kartama, kako bi dijete produbilo svoje zanimanje i razumijevanje određene teme. Postoje i razne kvalitetne dokumentarne emisije koje mogu produbiti znanje iz lektire, povijesti i drugih školskih predmeta.

Kod nas u Umo igraonici koristimo digitalne medije u kontroliranim uvjetima, na siguran način i uz vodstvo odraslog s ciljem optimaliziranja funkcioniranja. Pomno biramo sadržaje kojima su djeca izložena te u treningu koristimo digitalne medije 30 minuta. U samom treningu uz digitalne medije koristimo tradicionalne obrazovne sadržaje poput labirinta, križaljke, igre Sudoku i razne druge zadatake za poboljšanje pažnje, fokusa i vizualne percepcije.

Zaključno

Vrijedno je spomenuti istraživanje koje je provedeno u Sjedinjenim Američkim Državama 2013. godine u kojem je ispitano postoji li povezanost između prevalencije ADHD-a i intenziteta sunca. Rezultati istraživanja pokazali su nižu prevalenciju ADHD-a u područjima koja imaju više sunčanih dana. Ovaj podatak je vrlo vrijedan jer upućuje na novo razumijevanje faktora koji su u podlozi ADHD poremećaja. Dakle, od velike je važnosti da dijete spoznaje svijet koji ga okružuje putem tradicionalnih medija i boravkom u prirodi. Ako pri tome dijete koristi digitalne medije kao podršku tradicionalnim obrazovnim sadržajima, a ne kao dominantan način spoznavanja svijeta te u kontroliranim uvjetima, tada poticajno djelujemo na djetetov kognitivni, socio-emocionalni i govorno-jezični razvoj.

Sara Dugić, mag.psych.

Literatura:

Agencija za elektroničke medije : Preporuke za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija. Preuzeto na: http://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2016/09/medijska-pismenost-preporuke-dokument.pdf

Arns, M. van der Heijden, K.B., Arnold, L.E. & Kenemans, J.L. (2013) Geographic variation in the prevalence of ADHD: The Sunny perspective. Society of Biological Psychiatry, 1-6.

Lowes J., Tiggemann M. (2003). Body dissatisfaction, dieting awareness and the impact of parental influence in young children. British Journal of Health Psychology, 8 (2), 135-47.

Rosengren, K. E. and Windahl, S. (1989). Media Matter: TV Use in Childhood and Adolescence. Norwood, NJ: Ablex.

Objava Digitalni mediji u životu djeteta pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

U pismima najmanjih naći će se igračke, slatkiši, igrače konzole, mobiteli, laptopi, ili možda čak i pokoji poni (bilo da je onaj iz crtića ili pravi). Svaki roditelj želi da mu dijete bude sretno i da kada ujutro proviri pod bor pronađe nešto što je zaželjelo.

Kod odabira poklona i odluka da li pokloniti baš sve s tog popisa važno je voditi se osnovnom mišlju roditeljstva. Roditelj je taj koji treba voditi dijete, a ne obratno. Djeca ne znaju što je za njih najbolje, a odrasli (barem većina) ipak imaju veće iskustvo i znaju što je dobro za njihovu djecu, a što nije.

Kao što znate da nije dobro da dijete svaki dan ruča sladoled i pržene krumpiriće, koje bi sigurno gotovo svako dijete poželjelo, isto tako znate i koji su zahtjevi pretjerani te gdje dječjoj volji treba staviti granicu.

Mašta ne pita za mogućnosti

Djeca se moraju osjećati sigurno, a taj osjećaj daju im iste stvari kao i nama – znamo da nas netko štiti i svjesni smo granica unutar kojih smo sigurni. Kada djeca ne vide granice, ponašat će se isto kao i mi, tražit će granice i ići toliko daleko dok ih ne nađu. Kada djeca postavljaju sve veće i veće zahtjeve pred roditelje oni to rade zato što im trebaju granice i kontrola da bi se osjećali sigurno. Djeca nisu manipulativna i ne žele iskorištavati roditelje, oni samo žele znati da su tu sigurni.

Isto vrijedi i za poklone, njihove male glavice pune su mašte, i želje koje oni mogu izraziti zaista mogu biti izvan mogućnosti svakog roditelja. Ne govorimo ovdje samo o financijskim mogućnostima ili o tome da mu nisu nužne baš sve igračke s popisa kojih je 20 ili više, već o tome da roditelj treba biti taj koji će izabrati što je najprikladnije za njegovo dijete.

Uključite dijete u proces

Važno je imati na umu da su i djeca u blagdansko doba, poučena našim ponašanjem i općenitim ozračjem okoline, više empatična, altruistična i u nekom pozitivnom raspoloženju. Stoga je to izvrsno vrijeme da ih poučimo nekim osnovnim ljudskim vrijednostima, koliko je važno pomagati drugima, dijeliti s drugima, biti ljubazan prema svima. Osvješćivanjem pozitivnih osjećaja koje donosi altruizam i pozivanje na njih u budućim sličnim situacijama povećava vjerojatnost da će dijete takvo ponašanje usvojiti za stalno.

Pokušajte s djecom dogovoriti da poklone igračke koje im više ne služe, pokrenite inicijative u svojoj zajednici. Najvažnije je da uključite dijete u svaki proces, neka ima osjećaj da aktivno sudjeluje kako bi u konačnici zaista i imalo osjećaj zadovoljstva. Ako darujete igračke neka ono bira koje će dati (naravno uz vaše upute) i samo ih sprema u kutije i s vama ih odnosi na novu destinaciju. Svako će dijete u tom procesu pronaći zadovoljstvo i osjećaj vrijednosti.

Zajedničko vrijeme je najdragocjenije

Najvažniji poklon koji možete i trebate pokloniti djetetu jest pažnja. Neka zna da je viđeno, da je voljeno i da imate vremena za njega.

Znamo da je jako teško provoditi više vremena s djetetom uz posao koji danas oduzima puno više od 8 sati dnevno, djeca su u školi više od pola dana. Ne trebate se zbog toga osjećati loše, mijenjati posao ili odbacivati svoje snove o karijeri, već kada jeste sa svojim djetetom zaista budite s njim.

Provodite vrijeme kvalitetno, u igri. Igra je najprirodnija djeci i to je njihova osnovna djelatnost i najbolji način komunikacije. Sudjelujte u njihovoj igri, slušajte što vam tada govore i naučit ćete mnogo o njima, ali i od njih. Tada vam nije potreban mobitel, ne treba vam slika baš svakog trenutka, televizija nije nužna, jer su svi takvi distraktori zapravo suptilni znakovi djetetu da vam ono nije najvažnije i da nema vašu potpunu pažnju.

Toj igri morate pristupiti kao najvažnijem sastanku koji možete zamisliti te se potpuno u nju uživjeti. Djeca s vama mogu i raditi ukrase, peći kolače i pripremati večeru. Pri tom imajte na umu da je od toga da sve savršeno izgleda puno važnije vrijeme koje ćete provesti zajedno i sve nove vještine i osjećaji koje će maleni usvojiti, ali i uspomene koje ćete zajedno kreirati.

Objava Što pokloniti djetetu? pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Ne postoje dokazi da igranje video-igrica uzrokuje probleme s pažnjom, iako su se mnogi znanstvenici bavili ovom temom. Ono što istraživanja pokazuju jest da djeca koja imaju probleme s pažnjom imaju manju samokontrolu kada je riječ o duljini igranja igrica, pa ako ostanu prepuštena sama sebi mogu razviti i ovisničke obrasce ponašanja. Stoga je iznimno važno da se kod njih ograničava vrijeme provedeno igrajući video igre. Razlog tome je što video-igre uglavnom ne traže mentalni napor kao što je to slučaj sa zadaćom jer igre kontroliraju na što se igrač treba koncentrirati. A djeca s poremećajem pažnje trebaju naučiti sami kontrolirati svoju pažnju.

Velik broj roditelja ne zna kako se nositi s ovim problemom. Uvijek pomaže razmjena iskustva, razgovor s drugim roditeljima kako bi ustanovili koje strategije su se pokazale uspješnima. Dobro je i posjetiti forume na kojima roditelji raspravljaju o ovom problemu. Treba pronaći ono što će pomoći kod vašeg djeteta. A, ponekad nije loše čuti ni što savjetuju stručnjaci.

Važno je razumjeti zašto su im igrice privlačne

Video-igre su vrlo atraktivne za djecu s ADHD-om. Dijete koje ima problema s distraktorima u stvarnom svijetu može postići visoku razinu fokusiranosti, pa i hiperfokus kod igranja igrica. Stimulacija koja dolazi iz same igre je i više nego dovoljna da zaokupira njegovu pažnju, a većina igara je dizajnirana tako da neke posebne značajke, kao što su dodatne moći, izbijaju u različitim dijelovima ekrana i tako zapravo postupaju kao distraktori u vanjskom svijetu, što još više hrani njihovu distraktibilnost.  Ni hiperaktivnost nije problem jer tolika razina stimulacije će ih prikovati na mjestu ili će pak s upravljačem u ruci moći hodati ispred televizora, ljuljati se na stolici ili se voziti po sobi na stolici s kotačima.

Za djecu koja imaju problema sa socijalnim vještinama ili nemaju dovoljno vještina da bi se bavili timskim sportom, igrice zapravo predstavljaju idealno mjesto jer su emocionalno sigurne. Ako dijete igra nogomet i promaši slobodni udarac, učinit će to pred svim svojim vršnjacima i gledateljima. No, ako to učini u video-igri neće znati nitko osim njega. Tako ono ostaje zaštićeno od neugodnog iskustva, osjećaja srama i tuge. S druge strane, ako govorimo o kompjuterskim online-igrama, mogu komunicirati s tisućama drugih igrača koji u potpunosti razumiju njihov interes, imaju iste ciljeve i iste želje, a isto tako mogu biti i anonimni i predstaviti se kako god požele. Cijeli taj proces čuva njihovu osobnost i njihov identitet od svakodnevnih problema s kojima se možda susreću.

Pogreške u video-igrama nitko ne označava crvenom kemijskom, ne objavljuje javno pred svima niti daje ocjenu za njih. Naprotiv, pogreške pomažu igraču da bude uspješniji, da se poboljša. Kroz pokušaj i pogrešku uči posebnu akciju pomoću koje će moći napredovati sljedeći put. To ga motivira da pronađe još rješenja i alternativne putove do cilja. Postoji veliko zadovoljstvo u konstantnom polaganom napretku i naposljetku pobjedi do koje je dijete došlo bez da je doživjelo neuspjeh ili da je bilo predmet rugla.

Što mogu učiniti roditelji?

Najvažnije je da se postave granice i iako i sami to dobro znate, znate da vrlo često popustite s tim granicama. Ponekad ste preumorni, ponekad nemate volje za svađu, ponekad nemate vremena ili jednostavno ne želite ulaziti u sukob.

Svaki roditelj djeteta s poteškoćama pažnje zna da oni imaju smanjen kapacitet samoregulacije što je posebno izraženo kod aktivnosti koje pružaju užitak i koje traže hiperfokus i nagrađuju ga, kao što to rade igrice. Stoga roditelji moraju postaviti i održavati granice – posebno kod djece koja su se već navikla na pretjerano igranje video-igara.

Oba roditelja se najprije moraju dogovoriti oko pravila, što je često najveći problem. Koliko dugo će dijete moći igrati igrice tijekom radnog dana? Mora li prvo napraviti zadaću? Što je s kućanskim poslovima? Kakva će biti pravila za igranje vikendom? Koje igrice uopće neće smjeti igrati? Ako želi igrati igrice na internetu, koje stranice su zabranjene?

Kada se dogovorite koja će biti pravila, sjednite s djetetom i objasnite im i raspravite s njima pravila, a potom im i objasnite kako će se ona provoditi. Primjerice, dogovorite se da će dijete smjeti igrati igrice tijekom radnog dana najviše 30 minuta. Može započeti s igrama tek nakon što je napisalo zadaću – koju ste vi provjerili – i odradilo kućanske poslove koje je trebalo odraditi taj dan – i ponovno ste vi provjerili. Kada ste objasnili djetetu koja su pravila recite mu da se ona primjenjuju od tog trenutka.

Utvrdite i provodite pravila

U početku ćete možda trebati sakrivati konzole ili staviti lozinku na računalo, kako biste spriječili igranje u vremenu kada nije dozvoljeno. Možda ovo zvuči strogo i pretjerana reakcija, ali vi najbolje poznajete svoje dijete i znate je li to nužan korak ili za njega to ne vrijedi. Ali ima i djece kod kojih je to treba raditi jer jednostavno teže mogu regulirati svoje ponašanje i uzdržati se od toga da učine nešto što u tom trenutku ne smiju. Tako ćete mu i pomoći da se nauči bolje regulirati. Kada dođe vrijeme za igru date mu skrivenu konzolu ili otključate računalo i pri tome napomenete: „Imaš 30 minuta.”

Kada krene vrijeme za igru namjestite sat na vidljivo mjesto. Ako je moguće zajedno izaberite sat čija će svrha biti samo mjerenje vremena za igru. To može biti bilo koja vrsta timera koja će odbrojavati vrijeme do kraja i signalizirati kraj. On bi trebao biti u blizini mjesta igre tako da ga dijete može vidjeti u svakom trenutku. Povremeno ulazite u prostoriju gdje se dijete igra te ga upozorite da ima još 15 minuta, pa 10 minuta. Kada je vrijeme gotovo isteklo najavite to tako da kažete: „Još je 5 minuta do kraja, a kada to istekne isključit ćemo igru i spremiti je“. Ako se radi o tinejdžeru možete postupiti na isti način iako će mu možda to biti iritantno. Ali, možete mu objasniti da ni vama nije drago što ga trebate upozoravati te da ako ono pokaže da se može pridržavati pravila i vi ćete prestati s upozorenjima. Bez obzira na nezadovoljstvo djeteta, nikako nemojte odustati od toga.

Ako se pokaže da se dijete nekoliko dana za redom pridržavalo dogovorenih pravila, razmislite da to na određeni način počnete pratiti i nagrađivati. Pridržavanje pravilima mora biti potpuno, a ne djelomično. Djelomično pridržavanje pravilima znači da se dijete igralo do dogovorenog vremena, ali nije prethodno napravio zadaću – nije potpuno ispoštovano pravilo. Praćenje i nagrađivanje možete napraviti na način da napravite tablicu s danima u tjednu. Za svaki dan kada se u potpunosti pridržavalo pravila stavite nekakvu naljepnicu kao znak dobro odrađenog dogovora. Dogovorite se s djetetom koliko dana za redom treba skupiti naljepnice da bi dobio nagradu (primjerice 5 dana). Nagrada može biti nekoliko minuta igre više tijekom vikenda. Naglasite djetetu da će dobiti više privilegija ako pokaže i više odgovornosti.

Ako dijete, unatoč vašim upozorenjima, nastavi igrati preko dogovorenog vremena, nemojte početi vikati na njega ili iskopčavati kablove iz struje. Kako smo govorili u našem blogu Odgoj i roditeljstvo – tips and trick podizanje vlastite pobuđenosti neće dovesti do željenog rezultata. Ovakvim situacijama morate pristupiti smirenim tonom, smanjiti intenzitet i pokušati zaista ne dozvoliti da vas to izbaci iz takta. U tom stanju, ponovno objasnite djetetu pravila i dogovor koji imate.

Ako niti nakon toga ne prekine igru, recite da će svakom minutom koju provede preko dogovorenog vremena, imati manje vremena sljedeći dan. Kada sljedeći dan dođe vrijeme za igru, objasnite mu da taj dan ima 20 minuta za igru s obzirom na to da je jučer prešlo dogovoreno vrijeme za 10 minuta. Dogodi li se da ulovite dijete kako igra kada nije vrijeme za igru, oduzmite mu tu privilegiju na nekoliko dana. Kada dođe vrijeme da ponovno može igrati pitajte ga je li sada spremno držati se pravila.

Predložite alternative

Nakon što ste smanjili vrijeme za igru, trebate pomoći djetetu da na neki način ispuni novo slobodno vrijeme. Osobito za vrijeme praznika i tu nikako ne smijete popustiti i dozvoliti da cijele dane provodi igrajući video-igre.

Zajedno potražite aktivnost u kojoj bi dijete moglo biti dobro, nešto što se slaže s njegovim interesima i mogućnostima. To mogu biti sportovi – timski ili individualni, aktivnosti koje nisu natjecateljske kao što su dramske ili umjetničke radionice, satovi sviranja nekog od instrumenata, plesovi, radionice namijenjene razvoju kognitivnih sposobnosti.. Danas zaista možete pronaći različite aktivnosti za djecu. Ako u vašoj blizini nema sličnih aktivnosti, preuzmite inicijativu i sami pokrenite. To može biti igranje društvenih igara gdje se djeca iz susjedstva okupe u nekoj zajedničkoj prostoriji i svatko donese neku igru ili pak organizirani izleti u prirodu. I, na kraju, nemojte zaboraviti da djeca vole provoditi vrijeme s roditeljima i pokušajte što je moguće više organizirati zabavne događaje u svojoj obitelji. To može biti filmska večer, talent-show ili zajedničko igranje igara. Internet je pun savjeta za zabavna poslijepodneva, nemojte se ustručavati provjeriti.

Kako kontrolirati sadržaj igrica?

Sadržaj igara za djecu itekako predstavlja važan faktor. Istraživanja još nisu potvrdila da sadržaj igara utječe na dječje ponašanje, ali jasno je da vrlo nasilne igre uznemiravaju roditelje. Kako onda kontrolirati taj sadržaj? Ako vam dijete dođe s nekom igricom koju silno želi igrati, objasnite mu da ćete najprije vi odigrati igru. Nakon što to zaista i učinite, porazgovarajte s drugim roditeljima što oni misle. Prikupite različita mišljenja prije nego donesete odluku. Potom razgovarajte s djetetom i objasnite mu da sadržaj koji je prikazan u igrici nije realan i da je dio izmišljenog svijeta. Odlučite li dozvoliti djetetu da igra tu igru pokušajte s njime smisliti scenarije za neku vašu zajedničku igricu kako biste mutime ukazali koliko je svijet video igara izmišljen i nerealan, tako da i ono shvati da sve što se u igri dogodilo nije stvarno.

Važnost tehnologije u svakodnevnom životu

Na kraju trebate zapamtiti jednu vrlo važnu činjenicu. Vaša djeca odrastaju u društvu koje se uvelike razlikuje od onog u kojem ste vi. Tehnologija je dio njihova svakodnevnog života i njihove budućnosti i iz tog razloga nije rješenje maknuti sva računala, tablete, mobitele, televiziju, konzole iz njihova života. Dapače, podučite dijete kako pravilno koristiti tehnologiju. Naučite dijete da je internet mjesto gdje mogu dobiti informaciju o bilo čemu na svijetu. Što ne znači da nikada više neće otvoriti knjigu, ali velik broj knjiga može se pronaći i u elektroničkoj verziji, pa nije loša alternativa. Ali, svakako treba imati na umu da ove stvari treba dozirati i ne prepustiti dijete na milost i nemilost ekranima. Educirajte svoju djecu o tehnologiji i njenoj upotrebi. Koliko često se zgražamo nad činjenicama da mladi stradaju jer koriste mobitele dok su u kadi ili da počine samoubojstvo jer su žrtve cyberbullyinga. A rijetko kada pomislimo da je to možda tako jer ih nitko nije podučio. Ako uvodite tehnologiju u život svoje djece, onda trebate i prihvatiti koje nove odgovornosti za vas kao roditelje to donosi.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Djeca i video-igrice pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.

Većina budućih roditelja sluša o tome kako je to nešto prirodno i nešto što dolazi samo od sebe i kada ćete imati svoje dijete znat ćete točno što napraviti u tom trenutku. Pričaju im o majčinskom instinktu i kako će rođenje djeteta probuditi neke njima do tada nepoznate mogućnosti i osjećaje. I sve to jest istina, ali ne baš uvijek i ne za svakoga.

Velik broj roditelja vrlo često se nalazi u situaciji u kojoj ne zna što napraviti, kako se ophoditi prema djetetu, kako prepoznati njegove potrebe, kako ga naučiti da bude najbolji što može biti. A, kada su neuspješni u tome, uglavnom krive sebe. Jer su oni roditelji tog djeteta i oni su ti koji ga trebaju naučiti da bude dobra osoba, da bude uspješan, kreativan, društven, osjetljiv na potreba drugih, da se zna zauzeti za sebe, obraniti se od drugih, ne biti nasilan, „neprimjeren“, dobar u školi i još tisuće drugih stvari koje očekujemo od svoje djece. I svima je sada već postalo jasno da je to prevelik pritisak na tako malo biće koje još nije ni približno razvilo svoje kognitivne kapacitete, koje i tako ne razumije većinu stvari koje se događaju oko njega.

Ali što je s roditeljima? Nije li to i prevelik pritisak na njih? Odjednom su se našli u situaciji da trebaju stvoriti čovjeka, oblikovati ljudsko biće, što može biti itekako zastrašujuće. Uvijek se dobije gomila savjeta od djedova i baka, prijatelja i ostalih članova obitelji, pa i potpunih stranaca, o tome kako odgajati dijete. I dobar dio njih su korisni i mogu pomoći, ali ipak ne umanjuju zbrku koja nastaje u glavi roditelja. Ali što struka kaže o tome?

Četiri tipa roditeljskog odgoja

Četiri su osnovna tipa roditeljskog odgoja: autoritarni, autoritativni, permisivan i indiferentan.

Autoritarni stil

Ovo je krut i strog odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika očekivanja pred dijete i velike zahtjeve i to tako da provode strog nadzor nad njim i visoku kontrolu, a ne pružaju dovoljno topline i podrške. Najviše se usmjeravaju na postavljanje granica i određivanje raznih pravila, a kako dijete prekrši pravilo skloni su kažnjavanju. Glavni cilj roditelja koji prakticiraju takav odgoj je učenje samokontrole i poslušnost djeteta autoritetu, a odnos između njih i djeteta temelji se na odnosu nadređenosti i podređenosti. Ovakav odgoj rezultira djecom koja su nesigurna, povučena, a mogu biti i agresivna te vrlo često imaju niski prag tolerancije na frustraciju. Često su nepovjerljiva, nesigurna i neuspješna u rješavanju problema, stalno brinu kako udovoljiti autoritetima, od kojih su prvi njihovi roditelji.

Autoritativni stil

Autoritativni stil odgoja naziva se još i demokratski i dosljedan. Predstavlja kombinaciju čvrste roditeljske kontrole i emocionalne topline. Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja pred dijete, ali su oni primjereni njegovoj dobi. Provode nadzor nad djetetom i imaju kontrolu nad njegovim nepoželjnim ponašanjem. Pružaju puno ljubavi, podrške i emocionalne topline čime potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i nezavisnost emocija. Oni potiču dijete i brinu o njegovim emocijama što rezultira samopouzdanim djetetom koje je sigurno u sebe, ima visok stupanj samokontrole i odgovorno je.

Permisivan stil

Permisivan ili popustljiv odgojni stil podrazumijeva veliku emocionalnu toplinu, ali i vrlo slabu kontrolu. Roditelji su pretjerano osjetljivi na dijete, pružaju veliku ljubav i podršku, puno emocionalne topline. Pri tome postavljaju male ili nikakve zahtjeve pred dijete, imaju slabu kontrolu i ne postavljaju nikakve granice nad njegovim ponašanjem. Primarno su orijentirani na zadovoljavanje djetetovih potreba, zahtjeva i želja. Ovakav stil odgoja rezultira djetetom koje je nesnalažljivo i nesigurno, slabe kontrole i impulzivno, te sklono agresivnom ponašanju kada naiđe na ograničenje ili trenutno nezadovoljavanje želja i potreba.

Indiferentan stil

Indiferentan stil odgoja je zanemarujući i osnovna karakteristika je slaba kontrola i emocionalna hladnoća roditelja. Oni postavljaju male zahtjeve, nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem, ne postavljaju granice, emocionalno su hladni, nezainteresirani za njegove aktivnosti i preokupirani sobom. Rijetko pokazuju bilo kakve znakove ljubavi i pažnje prema djetetu, a rezultat je dijete koje je neposlušno, neprijateljsko, niskog samopoštovanja i sklono rizičnim ponašanjima. Promjenjivog su raspoloženja i slabe samokontrole.

I mada u teoriji ovo zvuči relativno jednostavno objašnjeno, ne postoji univerzalan recept, kuharica koja će reći kako se ponijeti u svakoj pojedinačnoj situaciji. I to je ono što je najteže i pravi izazov roditeljstva. Nitko vam ne može reći kako da odgajate svoje dijete, jer ste vi ta osoba koja ga najbolje poznaje i vi znate koje su vaše mogućnosti i vaši kapaciteti. Ali savjeti stručnjaka svakako mogu biti dobrodošli. Možete raspraviti o nekoj situaciji koja se ili učestalo ponavlja ili je izazvala velik razdor između vas i djeteta i nema ništa loše u tome da porazgovarate sa stručnjakom o tome.

Budite primjer svoj djetetu

U komunikaciji s djetetom važno je da mu vi budete primjer kakav želite da vaše dijete bude. Ako ono pretjerano reagira u određenim situacijama, bilo da se veseli, da je ljuto, tužno ili u strahu, da biste ga naučili samokontroli, vi morate biti ti koji će se prvi kontrolirati. Jer ako dijete plače i viče, vaše vikanje neće pomoći situaciji, nego baš suprotno. Naravno da se nećete moći kontrolirati u baš svakoj situaciji, ali što više prakticirate samokontrolu to će više ona doći prirodno i vaše dijete će bolje usvojiti takav obrazac ponašanja i samo postati više svjesno svojih reakcija i emocija, a time imati i više samokontrole.

Kada mu objašnjavate da je nešto pogrešno napravilo dođite na njegovu razinu i objasnite mu što je moglo napraviti drugačije i koji bi bio ishod da se tako ponijelo, dajte mu alternativu i pokušajte koristiti afirmativni rječnik, izbjegavajte riječi kao „to što si napravio je bilo krivo“ ili „nisi smjela tako postupiti“ već dajte primjer onoga što je trebalo učini i kako to završava. Primjerice ako je dijete nemirno i vrpolji se, umjesto da mu kažete da se prestane micati ili da ne smije sada ustajati sa stolca ili ne smije dirati čaše na stolu, recite mu ono što želite da napravi. Recite mu da se opusti u stolici, ispruži noge i nasloni se na naslon, recite mu da dohvati podložak za čaše na stolu ili nešto drugo što mu je u dometu, a što može dirati. Dajte mu alternativu za njegovo ponašanje i objasnite da ako dira čaše na stolu može proliti sve i onda vi ili vaši gosti više nećete imati što popiti. Takve alternative moraju biti konkretne i nešto što dijete može razumjeti, a ne nešto apstraktno što je vama jasno jer vjerojatno njemu neće biti jer još nije dosegao taj stupanj razvoja.

Vi ste uzor svom djetetu, kako se vi ophodite prema njemu, drugim ljudima ili stvarima, tako će i ono naučiti. Naime, dijete misli da je vaše ponašanje uvijek ispravno jer vi ste njihov roditelji i u njihovim očima ste nepogrešivi. Pa uvijek nastojte da taj primjer bude pun razumijevanja, samokontrole i ponajviše ljubavi, poštovanja prema sebi i drugima, prema stvarima koje koristite jer ako vi ne bacate daljinski upravljač po naslonjaču, teško da će i vašem djetetu to samo od sebe pasti na pamet.

Dijete od roditelja uči i emocionalne stilove, pa ako je vaše dijete nespretno u komunikaciji s drugima, pokažite mu kako se vi ophodite sa svojim prijateljima, kako se uključujete u razgovor s drugima. Objasnite mu svoje emocije u različitim situacijama, kako bi i ono naučilo prepoznavati svoje emocije, ali i emocije drugih. Ne stavljajte prevelik pritisak na njih, ali ni na sebe. Uživajte u svakom trenutku i radite na sebi. Radite na svojoj samokontroli i na svojoj mirnoći, tako ćete i vi biti sretniji i vaše dijete.

Nagrađujte dobro ponašanje

Nagrađujte dobro ponašanje kada god se ono pojavi. To ne znači da će za svako jutro kada se samo obuče ili opere ruke nakon što je bilo na toaletu dobiti igračku, nego je dovoljna i samo jedna riječ kao bravo, super si to napravio, da im date pet za takve sitnice oni će se osjećati ponosno i zadovoljno. Posebno kada vidite da je dijete promijenilo svoje uobičajeno ponašanje, pohvalite ga jer je to sigurno bio velik korak za njega. Ako padne i ogrebe koljeno i samo malo zaplače (a, ranije je u tim situacijama glasno plakalo) čestitajte mu na tome što se uspjelo kontrolirati i dajte mu novi zadatak kojim će se moći pozabaviti. Još više nagrađujte ponašanja koja su spontana, kada samoinicijativno naprave nešto novo.

No, neće sva djeca biti daroviti slikari, sportaši i slično, pa ovisno kakvo je vaše dijete nagrađujte njihove uspjehe u tim područjima. Ako je vaše dijete realistično i može razumjeti, objasnite mu da možda crtanje nije njegova stvar, ali da je zato dobar u nečemu drugome (jer nije baš neka sreća da se svaka šara na papiru tretira kao da je remek-djelo). No, ako je osjetljivije, pohvalite ga za njegov crtež i usmjerite ga prema nečemu drugome, neka pokuša slagati kocke, dok ne pronađe nešto u čemu će biti bolje.

Koliko puta ste se našli u situaciji da razgovarate s nekim bliskim i govorite kako ste pokušali tjerati ga u kut, oduzeti mu najdražu igračku, ukinuli vrijeme za televiziju ili video-igre, vikali, preklinjali, podmićivali i prijetili – i ništa nije uspjelo. Svako dijete koje je izloženo tolikim različitim odgojnim tehnikama bit će zbunjeno. A, najvažnija stvar u discipliniranju djeteta – pozitivni feedback – gotovo nitko ni ne spominje. A razlog tome je što mnogi koriste discipliniranje i kaznu kao istovjetne pojmove, a oni su potpuno različiti.

Discipliniranje i kažnjavanje

Disciplina se više preferira jer ona uči dijete kako da se ponaša, a to je upravo objašnjavanje djetetu što je bilo neprimjereno u njegovu ponašanju i preusmjeravanje na prihvatljivo ponašanje uz pozitivno potkrepljenje svaki put kada dijete odabere dobar obrazac ponašanja. Kazna s druge strane, koristi strah i sram kako bi se natjeralo dijete da se ponaša primjereno. I da se razumijemo, kazna je ponekad prihvatljiva, kada dijete radi nešto što ugrožava njega ili nekoga drugoga, ali bi trebala biti zadnja na listi i koristiti se u najgorem slučaju.

No, nikada ne valja kažnjavati dijete za ponašanje koje ne može kontrolirati. Primjerice, ako dijete ima problema da pažnjom, vi mu kažete da pospremi svoj krevet i kada ga nakon pola sata dođete provjeriti i vidite da se igra s kartama na još ne pospremljenom krevetu najradije biste ga poslali u kut i tako kaznili za neposluh. Ali, u ovom slučaju se ne radi o neposluhu nego je ono krenulo s namjerom da napravi što ste ga tražili, ali mu je nešto drugo odvuklo pažnju (u ovom slučaju karte) i nije učinilo što ste mu rekli. Isto vrijedi i kada dozivate dijete nekoliko puta dok ono radi nešto drugo, ne odaziva se na vaše uzastopne pozive i vi smatrate da vas ne sluša pa ga kaznite. Tako mu šaljete poruku da ono nije dovoljno dobro. Kažnjavate njega kao osobu, a ono nije krivo za to što je distraktibilno ili ima mali kapacitet pažnje. S vremenom takvo kažnjavanje dovodi do toga da dijete postaje nezainteresirano da udovolji vašim zahtjevima jer već unaprijed zna da neće uspjeti i da će biti kažnjeno. Najbolji način da pristupite takvim ponašanjima jest da ga podsjetite što ste tražili od njega ili dođete do njega i pogledate ga u oči i objasnite što trebate.

Važno je razlikovati kada kaznom napadate svoje dijete kao osobu, a kada kaznom uklanjate ponašanja koja su ga ugrožavaju. Isto vrijedi i kada vrijeđate neka obilježja svoga djeteta, ako govorite da je lijeno ili sporo ili tromo, koliko god vas neka od njegovih ponašanja frustriraju, morate naći način da svoju frustraciju usmjerite u pravom smjeru.

Kada već dobro poznajete svoje dijete, znate koje situacije mogu biti triger i koje mogu potaknuti nepoželjna ponašanja. Razgovarajte s njim unaprijed i napravite plan. Ako postoji netko u vrtiću ili školi s kime je vaše dijete učestalo u sukobu, smislite zajedno plan što ono može napraviti kako bi izbjeglo frustraciju i nepoželjne reakcije.

Prihvatite nesavršenosti

I možda je najvažnije da prihvatite da je vaše dijete nesavršeno. Svatko od nas, pa tako i svako dijete, ima poneku manu. To ne znači da ćete ga manje voljeti, da ćete ulagati manje truda da ono bude najbolje što može biti, ali što prije prihvatite da postoji nešto po čemu je ono drukčije i samo mrvicu manje savršeno, to ćete mu više moći pomoći i usmjeriti ga u dobrom smjeru.

I iako ne postoji recept kako biti dobar roditelj, svatko tko daje sve od sebe i trudi se biti što bolji u tome, bit će i uspješniji. Za roditeljstvo treba mnogo strpljenja i samokontrole, ali prije svega ljubavi i slobode za vaše dijete. Opustite se i razgovarajte sa svojom djecom. I oni nas imaju toliko toga za naučiti.

Josipa Bosak, mag.psych.

Objava Odgoj i roditeljstvo – tips and tricks pojavila se prvi puta na Neurofeedback Online.