Dolazi ljeto, završava školska godina, gotovo je s ispitima u školi, vrijeme je završnih priredbi i nastupa. Nitko više ni ne razmišlja o aktivnostima i veselite se da ćete konačno nakon posla moći samo doći doma i biti sa svojom obitelji, da ne morate nekog voziti u glazbenu, na trening ili na tečaj stranog jezika. I da, nije vam to nikada teško, ali ipak imate neki osjećaj olakšanja, a ima i vaše dijete.
No, neke stvari ne završavaju krajem školske godine. Neki oblici ponašanja vaše djece su tu kroz cijelu godinu, bilo da je jesen, zima ili ljeto. Ono za što znate da im stvara velik problem, a stvara ga i vama. Pa zašto ne iskoristiti ovo malo više vremena što imate i informirati se o tome kako mu pomoći.
Ako razmislite, sve što nas čini ljudima i definira nas ovakvima kakvi jesmo, nalazi se u mozgu. Naša razmišljanja, emocije, sjećanja, sposobnosti i ličnost, sve je u mozgu. Pa ako nešto u mozgu ne radi baš kako treba, postoji vrlo dobra šansa da se to ispravi ili barem poboljša. A danas postoji metoda koja je proizašla iz istraživačkih laboratorija, temelji se na potpuno znanstvenim principima i načelima, a koja se može koristiti da se popravi ono nešto što ne radi dobro u mozgu. A zove se neurofeedback.
Što je neurofeedback?
Neurofeedback se definira kao terapijska metoda praćenja električne aktivnosti mozga (EEG-a) i davanju povratne informacije o njoj. Zvuči vrlo zbunjujuće i nejasno, ali uz svu svoju kompleksnost krajnja informacija koja dolazi do korisnika je vrlo jednostavna i razumljiva. Pa što se onda zapravo događa.
Pomoću elektroencefalograma (EEG-a) snimamo električnu aktivnost mozga. Ta aktivnost se opisuje pomoću moždanih valova, a svaki moždani val povezuje se s točno određenim mentalnim stanjem. Ovisno na kojoj lokaciji na kori mozga se javlja dotični val govorimo o indikacijama za neke poteškoće. Primjerice, ako postoji problem pažnje, onda mozak radi sporije i dominiraju spori moždani valovi, ako se krenemo koncentrirati ili rješavati neki mentalni zadatak mozak se ubrzava, a ako ulažemo previše mentalne energije i napetosti u zadatak, mozak radi prebrzo.
Te valove potom vraćamo osobi u obliku povratne informacije i to na jasan i zanimljiv način. Najčešće je to u obliku igrice koja je posebno dizajnirana tako da svaki njen aspekt predstavlja točno određeni moždani val. Cilj je skupiti što više bodova u igrici i napredovati, a to se postiže dobrim zadržavanjem pažnje, opuštenošću i koncentracijom na zadatak.
Sigurno se pitate kako osoba zna da li je opuštena ili koncentrirana? Zamislite da vozite svemirski brod i trebate držati štitove da ne nastradate, a pritom i pucati na protivnika kako biste osvojili bodove. Ako dobro zadržavate pažnju, smanjit ćete jačinu sporih valova i štitovi će vam se podići i protivnici vam neće moći ništa. Ako se opustite i ne pokušavate napetošću doći do bodova, protivnik će vam biti u dometu i neće moći pobjeći od vas. Ako se pak još više koncentrirate i fokusirate na zadatak, vaš brod će pucati i nanositi štetu. A vaš mozak te bodove shvaća kao nagradu za aktivnost koja omogućava relaksirani fokus i dobro zadržavanje koncentracije. I on pamti to za što je nagrađen i povećava se vjerojatnost da to ponovi. Učestalim vježbanjem takve aktivnosti radite promjenu u načinu na koji mozak radi i to promjenu koja ostaje.
Kako se razvila neurofeedback-metoda?
A kako je sve to skupa počelo. Kao i kod dobrog djela znanstvenih otkrića, sasvim slučajno. Ono što je mene uvijek zanimalo kako se u tim situacijama velikih znanstvenih otkrića stvari baš tako dobro poklope? Ali čini se da je gotovo uvijek tako.
No, što se to dogodilo s neurofeedbackom. Jedan američki znanstvenik po imenu Barry Sterman radio je istraživanje vezano u cikluse spavanja kod mačaka pa im je u te svrhe snimao EEG. Naravno, hranio je te mačke pa je počeo primjećivati da se javlja jedan specifičan ritam u obrascima njihovih moždanih valova neposredno prije nego što bi dobile hranu. Stoga je odlučio dati im hranu svaki puta kada bi mačke proizvele taj ritam, odnosno dao bi im nagradu. Primijetio je da su mačke sve češće proizvodile taj ritam i da je on bio sve jači i jači.
Neposredno nakon toga, NASA ga je pozvala da dođe testirati jedno raketno gorivo koje je izazivalo epilepsiju kod astronauta. On je ponio i svoje mačke i izlagao ih tom raketnom gorivu kako bi odredio koliko dugo mogu biti izložene prije nego dobiju napad. Primijetio je da neke mačke puno dulje odolijevaju napadima i kao da gorivo slabije utječe na njih. Kada je provjerio u svojim protokolima zaključio je da su to mačke koje je nagrađivao za onaj specifični ritam. One su bile puno otpornije na gorivo i dugo je trebalo da dobiju epileptične napade.
I baš u to vrijeme njegova bliska suradnica (koja je bolovala od epilepsije) trebala je izgubiti vozačku dozvolu jer je imala nekoliko grand mal napada za vrijeme vožnje. Ona je željela da i njoj trenira taj specifični ritam, jer ako mogu mačke, zašto ne bi mogli i ljudi. I zaista su bili uspješni, njegova suradnica uspjela je smanjiti svoje napade (do toga da ih gotovo nije niti imala) i zadržala je vozačku dozvolu. Kasnije su o tome i napisali znanstveni rad, a Sterman je taj ritam nazvao SMR. I ne nije S kao Sterman, već ovaj akronim znači senzomotorni ritam. Nazvao ga je tako jer se javlja samo na centralnom senzomotornom području korteksa, sinkroniziran je i srednje brzine.
On je i dalje nastavio svoj rad na području epilepsije, dok su se drugi istraživači uključili u istraživanje ostalih mogućnosti novootkrivene metode. Tako su Joel Lubar i Vincent Monastra krenuli istraživati utjecaj neurofeedbacka kod djece s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD).
Neurofeedback i ADHD
Lubar je tada napravio istraživanje koje mu danas nitko ne bi dozvolio jer krši etičke standarde. Imao je dvije skupine sudionika od kojih je jedna dobivala trening A, a druga trening B. Trening A sastojao se od slabljenja sporih moždanih valova i jačanja srednje brzih (točnije SMR-a), dok je trening B bio obratan jačao je sporu aktivnost, a slabio srednje brzu. Rezultat ovakvog istraživanja bio je da su djeca s ADHD-om koja su bila podvrgnuta treningu B imala velika pogoršanja u svojim simptomima, dok su djeca koja su dobivala trening A imala znatna poboljšanja simptoma ili su simptomi potpuno nestali. To je bio dokaz da se treniranjem točno takvog obrasca moždane aktivnosti može smanjiti ili ukloniti simptome ADHD-a. I nemojte se brinuti, i djeca koja su radila po treningu B su kasnije dobila trening A i poboljšali su svoje funkcioniranje.
I to je zapravo bio početak razvoja metode, za koju će kasnije krenuti još veći interes, a sve to događalo se od 60-ih godina prošlog stoljeća kada su računala zauzimala čitave prostorije, a dobiveni signal ispisivao se na papire koji su bili dugački i po nekoliko metara. Stoga je pravi svoj zamah ova metoda dobila razvojem moderne tehnologije kada se svi podaci mogu spremiti na putno računalo, a EEG uređaj može biti manji od vašeg mobitela.
Primjena neurofeedbacka
Sada već istraživanja idu korak dalje, potvrđuje se učinkovitost neurofeedbacka za mnoge druge poteškoće, pa je tako danas već velik broj istraživanja koja su pokazala poboljšanje simptoma autizma uz primjenu neurofeedbacka. Tretira se i depresija, anksioznost, inkontinencija, glavobolje, alkoholizam, artritis, nesanica i drugi poremećaji spavanja, traumatske ozljede mozga, tinitus, poremećaji hranjenja, posttraumatski stresni poremećaj, Raynaudova bolest i još mnoge druge poteškoće.
Bitno je samo naglasiti da su većina njih u eksperimentalnoj fazi, što znači da nema dovoljno kliničkih studija koje su proučavale učinkovitost. Ali isto tako to ne znači da ne funkcionira, već samo da je teško napraviti istraživanje koje bi zadovoljilo apsolutno sve standarde potvrde učinkovitosti medicinskog tretmana. Jer da bi to bilo moguće, svi sudionici moraju dobivati isti tretman prema točno zadanom protokolu, raditi u potpuno istim uvjetima i imati potpuno iste probleme. A neurofeedback je metoda koja je individualna i koliko god se generalizira kod određenih poteškoća, to je ipak nešto što se u potpunosti prilagođava svakome ponaosob.
Ali danas se neurofeedback ne koristi samo za poteškoće, već je vrlo rasprostranjen i kod sportaša, glazbenika, managera, vojnika, astronauta i svih onih koji žele biti još bolji u onome što rade. Trenirajući svoj mozak možete naučiti kako postati hiperfokusirani, a potpuno opušteni kako biste unaprijedili svoju izvedbu (o kakvoj god izvedbi da se radi) i poboljšali svoje zdravlje. I jednostavno bili još bolja verzija sebe.
Sigurna sam da ste sada ipak još malo zadovoljniji sobom jer ste se informirali o nečemu s čime se ne susrećete često ili gotovo nikada. Učinili ste nešto za sebe, ali i za svoje dijete. Napravili ste prvi korak i saznali ste više. Sada nađite pravo vrijeme i napravite i drugi korak. Krenite u promjenu!
Josipa Bosak, mag.psych.
